Tri poeme Crnjanskog, „Stražilovo“ (1920), „Serbia“ (1925), Lament nad Beogradom (1956), poznate su kao zavičajne pjesme (Petrov 2009: 182–183). Ovom prilikom ću govoriti o drugoj – „Serbiji“, koju sam nedavno prevela na italijanski, te je zato trebalo da je tumačim, usprkos „neprotumačivoj polisemičnosti“1 mnogih mjesta u tekstu. O „Serbiji“ možemo čitati i negativna mišljenja: Zvonko Kovač, na primjer, piše o „posvemašnjoj strukturnoj semantičkoj disharmoničnosti, skoro laži, s par uspjelijih stihova“ (Kovač 1988: 134); Aleksandar Petrov je pisao da se „ne mogu uočiti izrazitiji primeri ni sintaksičke ni tematske korespondencije u organizaciji strofičke strukture“ (Petrov 2009: 99), da se u njoj „ne može otkriti jedinstven ključ strukture“ (Petrov 2009: 100) i da je „jedini faktor njenog jedinstva upitna, ili tačnije, upitno-usklična (čuđenja!) intonacija“ (Petrov 2009: 107). Uz formalni nesklad, moram reći da i na planu značenja ima mnogo zagonetnih mjesta i mjesta koja – prema Petkoviću – predstavljaju „sasvim tamnu stranu, i sasvim malo ispitanu u lirici Miloša Crnjanskog“2.
Bez obzira na različite moguće sudove, „Serbia“ ipak ostaje važan moment na stvaralačkom putu autora ka romanu Seobe, prema okončanju prve faze njegovog stvaralaštva, te je u tom kontekstu treba interpretirati. Bitno je imati u vidu da su djela prve faze pisanja Crnjanskog obilježena znatnom dijalogičnošću: pisac vodi neprekidan dijalog sa svojim čitaocima, sa evropskom i slovenskom kulturnom tradicijom, kao i sa svojom zemljom, i time uspostavlja eksplicitne veze između tuđine i zavičaja, između putovanja i pisanja. Posebno se „put i pisanje“ javljaju kao procesi oblikovanja i „stvaranja“ pripadnosti zavičaju, već i zato – kao što Crnjanski piše u „Objašnjenju Sumatre“, da se „oslobode, mnoge, bivših sramota, veza, zakona i zabluda“ (Crnjanski 2010: 196). U Ljubavi u Toskani pripovjedač uspostavlja paradigmu pripadanja Slovenstvu: na kraju tog putopisa Slovenstvo je „drhtalo kao zvezda zornjača“,3 i on se tu konačno obraća zavičaju s novim saznanjem o potrebi povratka u njegovo okrilje, s novim poimanjem odnosa između umjetničkog stvaranja i pripadnosti. Te spoznaje se izražavaju u „Stražilovu“.
U nemogućnosti da izložim cjelokupna obrazloženja svoje interpretacije i prevoda poeme „Serbia“, ovom prilikom ću se zadržati na naslovu i na nekoliko mjesta u tekstu koja su predstavljala posebne interpretativne poteškoće.
Divnoj melodičnoj arhitekturi „Stražilova“ odgovara nekoliko godina kasnije ispjevana mračna i zamršena disonanca „Serbije“, poeme napisane na Krfu, gdje je pisac posjetio srpska groblja iz Prvog svjetskog rata. Sjećanje na tragediju „Srpske albanske Golgote“ 1915–1916. – tada još jako prisutno u narodu, odražava se kod Crnjanskog: pisac će svojim reportažama s putovanja na Krf dati naslov Bojićeve pjesme („Krf, plava grobnica“), posvećene upravo toj tragediji. U putopisima se pojavljuju slike sa stvarnog putovanja na grčko ostrvo i imaginirane slike srpskog povlačenja preko Albanije („Slatka i divna Srbijo, kao ovaj Mesec, svetao i jasan, prelazila si mrtva i sjajna arbanaške urvine“, Crnjanski 1995: 227), te druge, sasvim zasebne slike Srbije, nadzemaljske i vječne: „Krf je zapuštena bašta, što pliva, sa našim grobljima, po moru […] Groblja na Krfu i ostrvo Vido […] na njima počiva jedna divna i ohola, kao arhangeo svetla, nepomična i neprolazna nadzemaljska Srbija“ (Crnjanski 1995: 231).
Uobičajeno je tražiti formalna i tematska podudaranja između poetskih i proznih djela Crnjanskog. U ovom slučaju, pak, to je ne samo korisno nego i potrebno kako bi se pojasnila tematska sfera poeme. Već i ranije nalazimo u njegovim djelima elemente koji odaju duboki trag nacionalne tragedije poznate kao „srpska Golgota“. U zbirci Ljubav u Toskani ističe se najmanje jedno mjesto koje direktno upućuje na to, u tekstu „Piza“: „Pitam, o sudbini našoj, krv i lešine što su okusile so mora sredozemnog [kurziv R. M]. Putujem, beznačajan i prašnjav, ali za dušu dvesta miliona nagih i divljih, koji idu iz daljine zamnom, nesvesnim, teškim i zverskim korakom“ (Crnjanski 1930: 17). Isti podtekst nazire se u jednom odlomku „Siene“, u kom se uspostavlja direktan odnos između pisanja o začeću i mogućnosti spasa od morskih valova: „U našoj zemlji, pomislih, mračnoj i tvrdoj, pisaću o začeću, kao o zvezdi što sija, o mogućnosti spasa iz gorkih i slanih talasa, bljutavih pri utapanju“. Tu je pisac mislio da prikrije „u pisanju o začeću, svoju duboku volju poremećenja i zadržavanja toka“, te „nametnuti smeh“ u svojoj zemlji „prostrtoj po smrti“ (Crnjanski 1930: 66). Pri takvoj pomisli, „i pisanje, i put, sliva se u smisao disanja zbog drugih, za mnoge, pa se mutno, pod očnim kapcima, sa stasom devojke javljaju i burni talasi brda i dubova zavičajnih“ (Crnjanski 1930: 66–67). Svi tematski elementi ovdje prisutni (utapanje, začeće, mračnost i tvrdoća njegove zemlje, zvijezda koja sija kao znak moguće srećne budućnosti) vraćaju se i u „Serbiji“, ali kao biljezi disonantne cjeline jednog sasvim drugačijeg puta na kom su začeće, rađanje i pisanje o tome već izgubili spasonosnu vrijednost, koliko za pojedinca, toliko za njegovu zemlju i njegov narod.
Dok je, prema Petkoviću, „u osnovici Stražilova“ prostor, u „Serbiji“ je jedina jasnije uočljiva dimenzija vrijeme. Tekst se otvara nizom od šest strofa u kojima su glagoli nezavisnih rečenica u aoristu i perfektu; od sedme strofe, koja počinje s tri imperativa, ulaze u igru i glagolska vremena prezent i futur. Dok se mjesni prilozi pojavljuju sedam puta (ovde – dva puta, kuda – dva puta, nikud – jednom, tu – jednom, tamo – jednom), vremenski prilozi nalaze se na više od dvadeset mjesta (sad – pet puta, još – četiri puta, kad – sedam puta, već – dva puta, uvek – dva puta, zanavek – jednom, navek – jednom, nikad – jednom). Takve neodređene vremenske oznake, ipak, u odsutnosti stvarnog prostornog konteksta (u smislu u kojem su stvarni Toskana i Stražilovo), predstavljaju slabu glavnu osu koja strukturu čini fluidnom.
Dok u „Stražilovu“ nalazimo mnogo elemenata povezanih sa stvarnim slikama odraženim na vodi, u „Serbiji“ poetski subjekt izranja iz morskih valova na jedno groblje o kome ne znamo je li stvarno mjesto (naime Krf) ili nadzemaljska Srbija, idealna dimenzija pripadnosti, „utopistični hronotop“ (Petković 1999: 114), „apsolut“ (Petrov 2009: 183) otkriven a u isto vrijeme negiran. Imajući u vidu putopise, vjerovatno se radi o Krfu, gdje pjesnik pristaje nakon što je duhovno proživio tragično albansko iskustvo svog naroda, a i stvarno doživio iskustvo stvaranja nove države. Aoristi kojima se otvaraju prve strofe ne uvode čitaoca u kalendarsko vrijeme, ni u istoriju zbivanja, nego u prošlost kao unutrašnju, fluidnu dimenziju pojedinaca, naroda, zemalja.
Na vremenski pomak upućuje već arhaični oblik toponima u naslovu, s fonetskim crkvenoslovenskim obilježjem. Kao i skoro uvijek kod Crnjanskog (Stojnić 1996), i ovdje je naslov hronotop, ali s posebnom konotacijom koja direktno upućuje na seobe srpskog naroda u prošlosti, posebno u XVIII stoljeću. U romanu Seobe tim će arhaičnim oblikom Isakoviči nazivati staru otadžbinu, koju su očevi napustili krajem XVII stoljeća, uz nadu srpskih milicija o povratku.
Na početku XX stoljeća, toponimom Serbia Crnjanski u stvari označava jedno mjesto drugo, ili tačnije, mjesto bez prostora (Moscati 2006): prostor njegove želje da pripada jednom narodu, što putem antonomazije postaje domovina u koju se više nije moguće vratiti, kao što i on sam kaže:
Strofa 27: „Zar sam to ja, što upaljenim pogledom spržim, / sav taj svet, kuda više ne mogu da se vratim?“
Naslov, dakle, direktno priziva temu iskorjenjivanja Srba, koji su u XVIII stoljeću nastanjeni u granicama Habsburškog carstva i koji će tamo ostati i nakon stvaranja moderne Srbije (kojoj će 1918. samo Vojvodina biti pripojena).
Nakon Prvog svjetskog rata, prečanin Crnjanski duboko doživljava potrebu stvaranja zajedničke domovine, čuvajući kulturološke specifičnosti i ne podliježući odnarođavajućem uticaju kultura jačih evropskih nacija. U Parizu, komentarišući sklonost svojih sunarodnika prema stranim kulturama, piše: „ljubite sebe. Neka nestane ona životinjska ’slovenska’ žeđ za obožavanjem. Ja, prečanin, vrlo dobro znam s kim imamo posla. Dobili smo olupane čamce, mesto flote“ (Crnjanski 2010: 289).
Pišući 1921, on vjerovatno ima u vidu flotu francuskih i engleskih saveznika koji 1916, zbog kašnjenja, nisu spriječili da srpska tragedija postane još veća.
Zalaganje u stvaranju „novoga“ na svakom nivou duhovnog života naroda izražava se u Crnjanskog programski. Otuda dolaze, takođe, dekonstrukcija poetskih konvencija (Petković 1999) i razmišljanja o književnoj tradiciji njegovog naroda. Nema ovdje mjesta da obrazložim sve odnose između, na primjer, eseja o Njegošu ili o Živkoviću i prve dvije poeme o pripadnosti, „Stražilova“ i „Serbije“, nastalih u istim godinama. Ne mogu ni detaljno da obrazložim svoje tumačenje cijelog teksta, stoga ću se zadržati, osim na naslovu, samo na nekoliko parova strofa. Da bih protumačila zamršen sadržaj poeme, pristupila sam strofama po parovima, što se na formalnom planu opravdava samo rijetkim prisustvom sintaktičkih veza između neparnih strofa i parnih koje im slijede. Pet parnih strofa, prema 32 ukupno, dakle gotovo jedna trećina ukupnih parnih (br. 12, 14, 16, 20, 24), otvara se veznicima i, a, ili, pa (dva puta), dok među neparnima samo 21. (i). Na semantičkom planu, međutim, veze su redovne.
Dakle, još malo o naslovu. Dok u „Stražilovu“ i u Ljubavi u Toskani vlada pojam zavičaja (imenica muškog roda), u „Serbiji“ se već u naslovu pripadnost veže za element ženskog roda i, u isto vrijeme, signalizira vremensku i egzistencijalnu distancu. Naslov izričito označava idealnu neostvarenu otadžbinu, čije će mitske konture biti vidne samo u željama Srba XVIII stoljeća koji će živjeti u Crnjanskovim Seobama, naime u književnoj prošlosti, koja je „grozan, mutan bezdan“ i o kojoj se kaže da – ubrzo će se pojasniti – „što u taj sumrak ode, ne postoji više i nije nikad ni postojalo“4.
Opisujući svoja očekivanja i mladalačka uvjerenja, u strofi 11 pjesnik uvodi pojam koji se inače ne pojavljuje u njegovoj poeziji, pojam države. „Tamni jaz lepote države“ za kojim je pjesnički subjekt „ludeo“ može se objasniti jednim odlomkom (inače mnogo citiranim u literaturi) iz Komentara pesmi „Jugoslaviji“: Ja sam, sa seljačkom prostotom filosofiranja, bio došao do čvrstog uverenja, u svom životu krdžalije i austrijskog mercenairea, da je najbolji lek za sve nedaće našeg naroda jedna svoja država.
Otuda kod mene to rodoljublje, tada, kao neka vrsta ludila. (Crnjanski 2010:178) Načelo „rađanja“ koje se pojavljuje u strofi 11 bilo je već u putopisu o Toskani čvrsto povezano s pripadnošću jednom narodu: Ali tek tu, u Sieni, oči u oči sagledah ono što treba slaviti: rađanje. U njemu mi se pričini smisao življenja u određenom narodu, jedna nebesna, sferska, muzikalna uteha za mladost koja je pošla da ode, posle prve polovine žića. Ono je očišćenje od seljačkih besova, spasenje od neizmernog umora slovenskog, koji se javlja čim se iziđe iz animalnog. (Crnjanski 1930: 61–62)
Motiv braka, pak, ima u isto vrijeme i književnu i biografsku težinu. U eseju o Njegošu, napisanom iste, 1925. godine kada i „Serbia“ i reportaže s Krfa, pisac označava smrt i brak kao tematske elemente tipične u srpskoj književnosti do Njegoša:
Do Njegoša nad nama se oblaci tmure, patnja je opšta, i razliva se beskrajno, bez smisla. Sve je epsko, sivi bezdan kud pogledam. Smrt i brak ponavljaju se, u toliko bezbrojnih odnosa, da nijedan nije vidan, smućeni su kao more. („Razmišljanja o Njegošu“ – Crnjanski 2011: 412)
Mnogo godina kasnije, u Drugoj knjizi Seoba, za Isakoviče će brak biti svetinja koja se tiče „celog srpskog naciona“: U to vreme, u familiji Isakoviča, žena se otpuštala, kao što se sluškinja otpuštala, bez pogovora. Razvod braka, međutim, bio je retka, zamršena, čudnovata rabota. Supružnike nije terala natrag, u brak, samo ljubav, i crkva, nego i familija, i gomila rođaka – tako reći ceo serbski nacion. Brak je bio svetinja. Ropstvo doveka. (Crnjanski 2010a: 57)
Crnjanskov brak s Vidom, sklopljen po povratku iz Italije četiri godine prije pisanja „Serbije“, čini se da je bio ne samo privatni, nego i društveni čin. Vrlo je vjerovatno da je pisac očekivao da će na taj način biti prihvaćen u novoj sredini, da će joj konačno i društveno i emotivno pripadati. Mada je bio sklon erotsko-sentimentalnim avanturama, brak s Vidom je u njegovom životu jedina postojana veza. Shvatljivo je, dakle, u kojem je smislu brak „na rodnom tlu, vraćao svemu smisao“, dok se, „i sad“, u 12. strofi, „u toj brdini tvrdoj [možda Krf?], bez smisla po krvi rasutoj“ gubitak osjećanja pripadnosti širi i na mogućnost ispunjenja njegove sudbine.
U 13. strofi afirmiše se potraga za znakom koji može da upravlja nadom u budućnost. „U Serbiji zornjaču tražim“ – kaže se nakon traženja zornjače u Italiji5, za koju je, takođe, mislio da ju je našao u Slovenstvu (Crnjanski 1930: 146) i koju je vidio u srpskoj književnosti, „daleko od epskog“ (Crnjanski 2011: 412), kod Njegoša i Radičevića. Pisac sada zornjaču traži u simbolu izgubljene otadžbine, istu zornjaču koju će Isakoviči u romanima Seobe tražiti u Rosiji i na kraju u seobi samoj („Ima seoba. Smrti nema“).
Sljedeću strofu, povezanu veznikom a, Petrov ubraja „u red semantički najdvosmislenijih strofa Serbie, i ne samo Serbie“ (Petrov 2009: 103). Pjesnik zna da neće Zornjaču naći u Serbiji, jer zna šta je Serbia. On prikazuje figuraciju stvarnosti (ovde, u nas). Zavičaj, stvarna zemlja ne poznaje žuđenu čistoću, nego je „dah žića manje, nego u tuđini, čist“, te „sve se sneveseli“. Ne mislim, ipak, da „Crnjanskov pesnički svet nema Boga“ (Petrov 2009: 104). Znamo da se Bogu Ocu pjesnik obraća direktno, makar u parodijskom i tragičnom ključu, u pjesmi „Molitva“ (1919), gdje ga ocrtava kao patetičnog Don Kihota: „Oče naš / senko sveta seda pogurena/ na drvenoj ragi. / Sa loncem razbijenim na glavi / i očima punih vetrenjača plavih“ (Crnjanski 2010: 79). Genealoški odnos između sebe i Don Kihota Crnjanski eksplicitno uspostavlja u pismu Benešiću iz 1918: „ko mu je bio otac? – Oh, on je sin Don Kihotov“ (Popović 1980: 29).
Postojanje Boga se u „Ljubavi u Toskani“ podrazumijeva: „Ljubav prema zemlji koja mi se otkrila, izmučila me je više od svih strasti, a čežnja za ljubavlju koju još ne otkrih, čini me lakim, providnim, suludim, bolnim bludnikom, koji mlatara rukama po vazduhu, sve brka i sve grli što se ljulja u Bogu i diže i spušta u vazduhu“ (Crnjanski 1930: 20) [kurziv R. M].
Kod Crnjanskog traganje počinje tamo gdje je Bog već izgubljen. Čitamo još u „Pizi“: „Vitki Isus, ravensko jagnje, što igraše u početku po travi i skakutaše uz grčku frulu, daleko od jevrejskog pastira. […] Zašto nas ostavi?“ (Crnjanski 1930: 23).
Već u „Ljubavi u Toskani“, međutim, ni spoznaja stvaralačkog načela umjetnosti, ženskog načela rađanja ne zacjeljuje glavni unutarnji konflikt i ne utažuje u piscu potrebu za daljim metafizičkim načelom, za zadnjom instancom, muškom: „znam da sve smem i da sve se može, i da mutnim osmehom kotrljam sebe i ostalo, kao u potoku kamičke, ali gde je dno, što se, pre, zvalo milim imenom: Bog?“ („Siena“, Crnjanski 1930: 83–84). Mislim da se izraz „U Bogu je vedro“, nasuprot lokativnoj sintagmi „u nas“, odnosi na neostvarenu otadžbinu (zemlju otaca). Serbia herojskog pamćenja u generacijama i generacijama iskorijenjenih vojnika, Serbia dječačkih i mladalačkih očekivanja, „divna, rajska“ (strofa 6) Serbia, nemoguće je mjesto u povijesnoj stvarnosti kao i sam Bog, mjesto koje može da prouzroči smrt pjesnika, a koje on neće naći. Kao što u stvarnom poretku stvari, neće za života naći Serbiju.
U 29. strofi se zadnji put obraća Serbiji, idealnoj domovini, koju nije mogao dostići ni povratkom u zavičaj, ni brakom, makar je ovaj za njega značio obećanje žuđene budućnosti u svom narodu. Pošto je nestao stvaralački zanos koji ga je uvjeravao da će moći da stvori vlastiti narod od eterične materije svoje poezije6, izgubljena je i ljubav: „Ljubav mutna više na usnama mi ne rudi,/ nit mi po nesvesti protiču preobraženja“, strofa 30. Ostaje mu samo odsjaj sna, ali sa sviješću da će i on sam izgubiti i nadu u radost pripadanja, što je – mislim – simbolički dato u cvjetnoj grani: „Neću sačuvati ni misao,/ da sam cvetnu granu udisao“, strofa 31. Već s one strane vizije „neprekidnog proljeća“, neprekidne radosti rađanja, ostaje osjećanje završetka, koji se širi na sve što je bilo stvoreno „uvrh gora“: ovdje se pjesnik poziva na stvaranje drugih svjetova, na ničemu ili od „ničega“ (u Stražilovu „iz voda i oblaka“, strofa 8), naime, na sposobnost da umjetnošću, poezijom, generiše smisao, život, jedan narod – svoj – u što se pouzdao još u vrijeme prve poeme i „Ljubavi u Toskani“. Taj se putopis završava ponovnim utvrđivanjem odnosa sa zavičajem i potrebe povratka njemu. Samo nekoliko godina kasnije, „Serbia“ je očajno priznanje nemogućnosti da se u povijesnoj stvarnosti okruni psihopoetično putovanje kroz zapadnu kulturu u zavičaj, kroz umjetnost, kroz svoju poeziju, prema novom narodu, novoj naciji, novoj državi.
Poema je priča o osobnoj epopeji Crnjanskog: rođenje u tuđini pod znakom težnje ka izgubljenoj herojskoj otadžbini; onda rat, tragedija Prvog svjetskog rata sa strahotnim srpskim povlačenjem preko Albanije pod inertnim pogledom većih i razvijenijih nacija; putovanja po Evropi u traženju lijeka protiv svoje iskorijenjenosti i rješenja za „sudbinu patnje“7 Slovena; povratak s nadom da svojom umjetnošću može stvoriti novu i radosnu etiku (naime nov pogled na život) za svoj narod, izmučen bezbrojnim ratovima i seobama, nadom zapečaćenom brakom kao činom prihvatanja konvencija pripadnosti; teško sučeljavanje očekivanja i stvarnosti s konačnom predajom pred raskolom između umjetnosti i života u sve većem sukobu sa sredinom i sa svojom kreativnošću.
U „Stražilovu“ ne vlada sumatraistička utjeha iscjeljiteljske kosmičke veze, već gorka spoznaja kružnice postojanja: krugu „rođenje-život-smrt“ odgovara kružni tok poeme „Stražilovo“. Kružni je i put iz zavičaja u tuđinu, pa u zavičaj koji Crnjanski zacrtava u toskanskom putopisu. Nemoguće je, ipak, vratiti se „Serbiji“.
Crnjanski je 1922. napisao: „nakon Stražilova sam bezbrižan. Znam šta bih mogao“8. Pošto je prešao vode Mediterana, pretvorene u „plavu grobnicu“, za njega poezija ipak postaje teška, neskladna, očajna, i njegova potraga za pripadnošću okreće se prema srpskoj prošlosti s projektom šest romana o seobama, da bi pronašao i uspostavio veze kroz vrijeme. „Serbia“ Crnjanskog je mjesto bez stvarnoga geografskog, društvenog, kulturnog prostora, mjesto koje će pisac tražiti u prostoru vremena, u prošlosti seoba, ali će i tamo saznanje o nemogućnosti pripadnosti utopijskoj domovini poništiti utješnu vrijednost same utopije.
Rosana Morabitto
1 Izraz upotrebljava Kovač 1988: 125, u vezi sa „Stražilovom“.
2 Petković 1999: 114, u vezi s poređenjem između zavičaja i jarka u koji će se slivati talog raspadanja pjesnikovog tijela u strofi 7.
3 Crnjanski 1930: 146: „Slovenstvo je, u tom svetu napora, svodova, lukova, drhtalo kao zvezda zornjača.“
4 Naslov VI poglavlja romana Seobe.
5 „Tamo kud odoše svi narodi, izuzev slovenskih, odoh i ja zbunjeno, da nađem zvezdu zornjaču“ – Crnjanski 1930: 145.
6 „narod hoću da sagradim“ (Crnjanski 1930: 21).
7 „Kad bih mogao celoj slovenskoj duši, svoj našoj takozvanoj rođenosti za patnju, da dam jednu jedinu injekciju latinizma“ – Crnjanski 2010: 287.
8 U pismu I. Andriću (Popović 1980: 82).
Literatura
PETKOVIĆ, Novica. „Lirika Miloša Crnjanskog“. Ogledi o srpskim piscima. Beograd: Društvo za srpski jezik i književnost Srbije, 1999.
PETROV, Aleksandar. Poezija Crnjanskog i srpsko pesništvo. Beograd: Signature 2009. STOJNIĆ, Mila. „Semantika i poetika naslova u delima Miloša Crnjanskog“. U: Miloš Crnjanski. Teorijsko-estetički pristup književnom delu. Miloslav Šutić, ur. Beograd: Institut za književnost i umetnost, 1996.
KOVAČ, Zvonko. Poetika Miloša Crnjanskog. Rijeka: Izdavački centar Rijeka 1988.
MOSCATI, Antonella. „Spazi senza luogo“ [“Prostori bez mjesta”. Pogovor]. Foucault Michel. Utopie eterotopie, Cronopio 2006: 49–59 [Foucault Michel. Les heterotopies. Les corps utopique. Paris: Institut National de l’audiovisuel 2004]
POPOVIĆ, Radovan. Život Miloša Crnjanskog, Beograd: Prosveta 1980.
IZVORI
CRNjANSKI, Miloš. Ljubav u Toskani. Beograd: Geca Kon, 1930.
CRNjANSKI, Miloš. „Krf plava grobnica“. Putopisi, tom I. Beograd: Zadužbina Miloša Crnjanskog – L’Age d’homme – BIGZ – SKZ, 1995. Str. 217–233.
CRNjANSKI, Miloš. Druga knjiga Seoba. <www.asc.rs> 12-12-2011.
CRNjANSKI, Miloš. Miloš Crnjanski I. priredio M. Nenin. Novi Sad: Izdavački centar Matice srpske, 2010
CRNjANSKI, Miloš. Miloš Crnjanski II. priredila G. Raičević. Novi Sad: Izdavački centar Matice srpske, 2011.
