Jednog dana slavni Psihoanalitičar zatekao se prilično izgubljen usred šume.
Vođen snažnim instinktom i istraživalačkim žarom lako se uspio popeti na jedno vrlo visoko stablo s kojeg je mogao dati oduška svojim željama te promatrati ne samo spori zalazak sunca nego i život i navike pojedinih životinja koje je ponekad uspoređivao s ljudskima.
U suton su se pojavili: Zec, s jedne i Lav, s druge strane.
Na početku se nije događalo ništa vrijedno spomena. Ali nakon nekog vremena obje životinje osjetile su važnost svoje prisutnosti; uočivši jedna drugu, svaka je reagirala onako kako su to činile otkad je svijeta i vijeka.
Lav je svojom rikom zdrmao cijelu Šumu i, kao što to inače čini, protresao svoju veličanstvenu grivu parajući ogromnim pandžama zrakom; s druge, pak, strane, Zec je velikom brzinom udahnuo zrak, na trenutak se zagledao Lavu u oči, okrenuo se za 180 stupnjeva i zbrisao trkom.
Na povratku u grad, slavni je Psihoanalitičar objavio cum laude svoju čuvenu raspravu u kojoj navodi da je Lav najinfantilniji i najstrašljiviji od svih u šumi, a Zec najrazboritiji i najhrabriji: Lav od straha riče i grimasama prijeti cijelom svijetu; Zec to vidi, svjestan je svoje vlastite snage, povlači se prije nego izgubi strpljenje i zaglavi s tim ekstravagantnim stvorom koji je izvan sebe, ali kojeg on shvaća i koji mu, na koncu konca, ništa nije učinio.
Alberto Monteroso
