Törst, igrani, drama, Švedska, 1949
REŽIJA: Ingmar Bergman
Godine 1946. nekad uspješna a sad neurotična balerina Rut i njezin suprug, uštogljeni profesor Bertil, nakon putovanja po južnoj Italiji vraćaju se u Švedsku. Oboje su ljudi srednjih tridesetih godina, razmišljaju o razvodu, mrzovoljni su i otresiti, a tijekom boravka u sobi jednog hotela u Baselu pitaju se je li njihov brak ikad imao smisla. Dok se budu vozili vlakom, njihovi narušeni bračni odnosi rezultirat će čestim svađama, a Rut će se istovremeno prisjećati svoje prošlosti, veze s naočitim i oženjenim vojnim časnikom Raulom u mladosti, pobačaja koji je obavila nakon što ju je Raul odbacio doznavši da je trudna, i zbog kojeg je postala neplodna, te nekadašnje baletne karijere. Istovremeno, tijekom ljeta u Stockholmu udovicu Violu, Bertilovu nekadašnju ljubavnicu, najprije uznemirava njezin psihijatar, dr. Rosengren, a potom i njezina stara školska prijateljica Valborg, žena istospolne seksualne orijentacije. Ta će uznemiravanja imati tragične posljedice.
Posljednji i prema mnogima najuspjeliji film Ingmara Bergmana realiziran tijekom 40-ih godina prošlog stoljeća drama je temeljena na tri kratke priče švedske glumice Birgit Tengroth, koja u filmu tumači ulogu Viole, a čije je pripovijetke u scenarij pretočio tadašnji redateljev mentor, kazališni kritičar Herbert Grevenius. U djelu realiziranom nakon raspada njegova drugog braka, Bergman prvi put priču pripovijeda iz ženske perspektive, a kao i u ostalim svojim ostvarenjima iz tog razdoblja, Bergman se i ovdje uglavnom bavi bračnim, ljubavnim i društvenim nevoljama mladih protagonista. Slično svom prethodnom, iste godine realiziranom filmu Zatvor u kojem se prvi put pozabavio motivom odnosa iluzije i stvarnosti, Bergman i u ovom naznačava neke od svojih kasnije stalnih tematskih i motivskih preokupacija, ponajprije analizu ženske psihe uz variranje određenog karaktera kroz više likova. Dramaturško-narativni spoj triju priča ne funkcionira sasvim skladno, a sekvence sna, makar neosporno intrigantne, u određenoj mjeri dodatno pridonose neskladu. U središnjoj priči o otuđenom paru, u kojoj je moguće detektirati utjecaj grčkog mita o Alfeju i Aretuzi, Bergman vrlo zanimljivo na metaforički način progovara o razlikama među spolovima i prevladavanju tih razlika.
