Sada ona spava. Možda
u ovaj čas stresa davnu tugu granja
pod gluvim svodom pathnje; ništa
ne osjećajući, daleka od sebe, sanja
usahla možda groblja, možda izvorišta.
Nečije su oči ostale,
imena bivših po stablima;
ispod lišća, ispod kore
nečije su zore ostale
tavnilom Zelengore.
Pomislimo: planduju šume
negdje, pogašene zaboravom;
između nas luduju proplanci
ogrezli visoko travom
koja i ne zna staze (preko šinjela, preko
šaržera, preko rana)
kratere zatrpane ćutanjem razbojišta,
koja i ne zna, jao, niz gorak smiraj dana
zapaljen lelek nedužnih katuništa.
Zagnjurimo ruke, zaronimo zjene
vrtlogom mnogotamnim, daleko od svih gora.
Ali i usred uskomešane ulične pjene
pomislimo: negdje, negdje sad Zelengora
treperi tiho plava nad biljem mrtvog mora;
negdje ona spava, negdje sanja
i nas dok stresa polako tugu granja.
Dušan Kostić
