Sjedim u staničnoj zgradi
čekam u gomili ljudi
voz ponoćni kasni
jutro se budi
Vazduh u kavezu
umoru se ne dam
a nož od dima bode
al’ se dobro držim
i gledam i gledam
Kraj mene studenti
radnici, vojnici
klošari na broju
starice izdišu
Skroz tamo u uglu
zalutala gospoda
o, pobjegla bi negdje
ali joj na vrata zlo stavilo kišu
Stiskam se
što sam manji, više vidim
ovakve su zore
lijek mojoj duši
Pogledujem kradom
slatko olinjalu damu
gdje mameći mene
otmjeno puši i puši
Kraj nje jadno dijete
pospano, mirno, liže slinu
a neki brkati muskarac sav uzbuđen
ždere i ždere luk i slaninu
Sve mi ovo liči na otkačeni vagon
ne znam da l’ će po nas ikad doći iko
al’ sabraću i sestre mojih željeznickih tuga
svo bogatstvo mojih željeznickih tuga
iz srca mi neće odvuć’ nikad niko, nikad, nikad niko
