Dnevnik zavodnika (11)
23.
Sada ubirem plod jedne verzije, koju sam sam rasturio među ljude. Treba, naime, da sam zaljubljen u neku djevojku. Izabrao sam Edwarda, da prenese tu vijest Cordeliji.
Radoznala je i promatra me, ali ne pita. A ipak, gori da nešto sazna. Dok pola od toga ne može da vjeruje, voljela bi ipak, da je druga polovina od toga istinita, jer to bi, ako ništa drugo, bio bar presedan. Ako se, naime, čak i takav hladni ironik, kao što sam ja, može zaljubiti, onda se ne mora stidjeti toga, da se to i njoj samoj moglo dogoditi.
Danas sam sam naveo razgovor na tu stvar. Imam poseban dar, da mogu ispričati priče tako, da se ni ne gubi njihova poenta, ni ne postanu suviše shvatljive: tako održavam svoje slušaoce in suspenso, izmamljujem im malim ubačenim primjedbama poneku izjavu, iz koje razabirem, kakvo bi rješenje željeli, i zatim ih tek zavodim u bludnju. Potom se poigravam raznim dvosmislicama udešavajući ih tako, da se u prvi mah čini, kako moje riječi imaju samo jedan smisao, dok se odjednom njihov smisao ne pretvori upravo u suprotno; u tome zaista umjetnički uživam. Da bih mogao vršiti svoja opažanja, držim govor. U konverzaciji može mi moj subesjednik vrlo lako izmaći; može spretnim odgovorima i protupitanjima uništiti svaki dojam, koji sam ostavio. Obratio sam se, dakle, tetki dostojanstvenim mirom.
»Ne znam, da li da to pripišem blagonaklonosti svojih prijatelja ili zlobi svojih neprijatelja — a tko ne bi imao suviše jednih i drugih?«
Već me bila prekinula nekim protupitanjima.
Uspio sam u svom odgovoru sa što više riječi reći što manje, da bih zadržao Cordeliju, koja je napeto slušala.
No namjerno sam upućivao svoje riječi samo tetki, da se ne bi Cordelija mogla umiješati i prekinuti svu ovu lijepu napregnutost.
Produžio sam govoriti istim tim dostojanstvenim tonom. »Ili to zahvaljujem slučaju, nekoj generatio aequivoca glasine« (Cordelia očigledno nije razumjela taj izraz i zbog toga se zbunila) »da sam konačno čak ja, koji vodim tako povučen život, izložen ogovaranju: priča se, da sam se zaručio …«
Cordelia je čekala na daljnja objašnjenja. Produžio sam dakle:
»Tko, dakle, snosi odgovornost za to? Da li moji prijatelji — jer općenito se, kad se čovjek zaljubi (šta??), to ipak smatra velikom srećom, ili moji neprijatelji, jer je, konačno, ipak smiješno, da se meni tako nešto dogodi (uff!!); ili je to čak slučaj, ta za govorkanja je sve dobro, ili već spomenuta generatio aequivoca neke glasine, jer sve je to ipak poteklo iz dokonog brbljanja nekog tupoglavca.«
Tetka, u svojoj ženskoj radoznalosti, htjela je, naravno, saznati, koja bi to bila dama, koju hoće da usreće sa mnom. Ali ja sam izmakao.
A kako je to sve djelovalo na Cordeliju?
Valjda su se Edwardove akcije malo popele.
Neposredno pred odlukom.
Da li da pišem tetki i da je zamolim za Cordelijinu ruku? Obično se to tako čini, pa i srcu je ugodnije pisati nego govoriti. Činio bih to tim radije, što je upravo ta metoda tako užasno filistarska; no to ne ide.
Propalo bi iznenađenje, a baš to moram izbjeći.
Da imam kakvog prijatelja, onda bi me upitao: postupaš li ti nakon zrelog razmišljanja? Da li si svijestan značenja tvog koraka? Znaš li ti, da odlučuješ o svojoj i tuđoj sreći? To se dešava tada, kad se ima prijatelja. Ja nemam nijednoga. Neću da presudim, da li je to prednost ili nije; ali bez sumnje je to prijatno moći se odreći takvih korisnih savjeta. Uostalom, ja sam stvar razmotrio sa svih strana. Što se mene tiče nemam zašto da se plašim zaruka.
Jest, prosac sam, tko bi to pomislio!
Napredujem u višu socijalnu kategoriju. Više nisam ličnost nego prilika. I to dobra prilika, reći će tetka.
Nju, skoro, žalim. Ona me ljubi nekom takvom čistom, bezazlenom, zemljoradničkom ljubavlju. Ona me smatra idealom.
U svom životu dao sam već dosta ljubavnih izjava, ali sam potpunoma neiskusan u slučaju, koji predstoji. On je baš protiv svih pravila, i tu se mora postupati sasvim izuzetno.
Jedno je sigurno, i to je osnovna točka cijelog manevra: čitava taktika je prividna. Ali što zatim? Kojim pravcem da pođem? Mogao bih dati erotskiji ton, ali to bi značilo prije vremena izigrati jedan adut. Mogao bih primijeniti svoju prokušanu smrtnu ozbilj nost, ali to bi bilo opasno, jer takav trenutak je vrlo značajan za neku djevojku, te bi se pri tome mogla uhvatiti za ton kao umirući za testament. Mogao bih se prikazati kakvim poštenjačinom i pri tom lako prelaziti u šalu, ali to se ne bi slagalo sa stilom kojega sam se do sada pridržavao, a još bi manje bilo u skladu sa stilom, kojeg ću se držati u budućnosti. Doći s ironijom, bilo bi ipak suviše riskantno. Bilo bi mi lako kad bih htio samo polučiti pritisak kao kakav običan ljubavnik. No stvari ovdje ipak drugačije stoje, na što ja ciljam, nije zapravo baš ono DA. Sigurno, želim tu djevojku, na to sam usredotočio svu svoju pažnju i čitavo svoje zanimanje, ali ima okolnosti, pod kojima bih se odrekao toga DA. To što ja hoću nije: posjedovati tu djevojku, već umjetnički uživati. Zato sam već od početka vodio tu stvar umjetnički. U tome mora biti nečeg neodređenog, što u sebi uključuje sve mogućnosti.
Ako me na prvi pogled smatra varalicom, tada se vara, to nisam, bar ne u običnom značenju te riječi. No ako me drži za nekog, tko vjerno ljubi, onda me isto tako ne razumije.
Sve to treba tako učiniti, da se ono duševno što manje determinira. U takvim trenucima raspolaže djevojačka duša vidovitošću umirućih. To ti ne mogu dopustiti, dragocjena Cordelia! Sigurno, dobro znam, da varam za nešto lijepo, ali drugačije ne mogu. Pobrinut ću se, da pri tom nećeš štetovati. Sve to treba da se odvije, što je god moguće nezamjetnije. Ona treba da dade svoj pristanak, a da poslije nema ni pojma, kakve je prirode sada naš odnos i kakve tajne krije.
Ono zanimljivo su upravo nepregledne mogućnosti. Ako ona samo bilo što nasluti, onda sam sve spetljao, i čitav odnos izgubio je svoj smisao. Nemoguće je, da kaže da zato, što me ljubi, jer me ne ljubi. Zaruke nisu čin, već samo događaj; ona ne čini ništa, nego se nešto čini s njom. Nakon toga treba sama sebi da kaže: »Bog zna kako se to dogodilo.«
31.
Danas sam za nekog drugog pisao ljubavno pismo. U tome uvijek nalazim zadovoljstva. To je tako zabavno, prenijeti se mislima u neku uzbudljivu situaciju, a da se ne moraš odreći svoje udobnosti.
Punim dakle svoju lulu, saslušavam izvještaj, čitam djevojčina pisma i proučavam, kako to dijete zapravo piše. On, zaljubljen, sjedi do mene i sluša moje primjedbe. Nije loše . . . ima ukusa . . . oprezna je, bit će da je već jednom voljela…
Pri tom činim dobro djelo. Ta to je ipak zasluga, spojiti dvoje zaljubljenika. Na svaki sretan par dozvoljavam sebi jednu žrtvu; tako činim dvoje sretnima, a najviše jednu nesretnom. To je ipak skroman posao. Pošten sam i pouzdan i ne varam nikoga, tko mi se povjerava. Da se i ja pomalo namirujem, zbog toga mi ne bi smio nitko zavidjeti.
Što mi zapravo pribavlja opće povjerenje?
Umijem latinski, studiram, i nikome ne dosađujem svojim malim poslovnim stvarima.
Zar ne zaslužujem to povjerenje?
Ili ga možda zlorabim?
- kolovoza
Bio je pravi trenutak.
Na ulici sam tetku vidio izdaleka. Edward je bio u uredu. Sva je vjerojatnost bila, da ću Cordeliju zateći samu.
Sjedila je kraj stolića za šivanje, zabavljena svojim ručnim radom. Prije podne dolazim samo rijetko u posjete, pa je bila malo iznenađena. Moglo se, dakle, lako dogoditi, da se pojavi neka izvjesna toplina u tome susretu, što sam htio izbjeći. Premda sam svoje srce oklopio, nisam sve uzeo tako olako; no ni ona nije uzela sve teško. Izgledala je neizrecivo dražesna u svojoj jednostavnoj, plavo ispruganoj haljini, s tek ubranom ružom na grudima, ah, ona, sama svježa ruža, cvatuća i tek rođena. Tko zna, gdje je u mislima provela noć? Valjda u carstvu snova; ujutro se odatle vratila u svoj svježini svoje mladosti. Činila se tako mlada, a ipak toliko zrela, kao da ju je nježna rasipnica-priroda upravo stvorila. Čudesna prirodo, dubokoumna i puna tajni! Muškarcu daješ rječitost govora, ženi slađi govor poljupca.
Bila je zaista lijepa; dijete, a ipak djevica, čiju plemenitost treba poštovati.
No ubrzo sam se riješio svojih strasnih raspoloženja i namjestio sam, kao što se i dolikuje, svečano glupi izraz lica, na što nas obavezuje neki značajan korak, ukoliko ga želimo vršiti na takav način, da se čini beznačajnim.
Nakon nekoliko općih primjedaba krenuo sam ravno prema cilju i iznio sam svoju ponudu.
Valjda nema ničega, što bi bilo tužnije od čovjeka, koji govori kao da čita iz knjige. No tako govoriti ima ipak ponekad i te kako smisla. Knjige imaju to svojstvo, da se mogu shvatiti, kako se žele, a to isto vrijedi i za čovjeka, koji govori, kao da je štampana knjiga. Strogo bezbojno držao sam se unaprijed odštampanog predloška.
Bila je iznenađena, bez sumnje; to sam i očekivao.
Kako je izgledala? Jedva da to mogu reći, u njenom izrazu lica bilo je nečeg mnogoznačnog, mogao bih reći, da je izgledala kao još neizašli, ali već najavljeni komentar uz moju knjigu, komentar, koji dopušta svako tumačenje knjige.
Dovoljna bi bila jedna riječ, i ona bi se smijala, neka druga pa bi se uzbudila; neka treća i bio bih je izgubio.
No nisam izustio nijednu riječ.
Držao sam se blagdanski glupo i strogo sam se pridržavao propisa.
»No vi me poznajete tek odnedavna.«
Bože moj kakvih li poteškoća! To se događa ljudima, koji trnovit put braka pretpostavljaju cvjetnoj stazi ljubavi. Kako čudnovato, nisam ni u jednom trenutku sumnjao u to, da će u svom iznenađenju reći da. Eto šta vrijede proračuni. Nije rekla ni da ni ne, nego me uputila tetki. To ne bih nikada očekivao. To se zove imati sreću. Tako će sve ispasti bolje no što sam smio i očekivati.
Tetka je sporazumna.
Nisam ni sumnjao u to. Cordelia se pokorava njenom savjetu. Ne moram biti naročito ponosan na te zaruke, iznad svake su pristojne mjere filistarske i malograđanske. Djevojka ne zna, da li bi rekla da ili ne.
Tetka kaže da. Sada i djevojka izlazi sa svojim da.
Uzimam djevojku, i djevojka uzima mene.
I sada počinje roman.
3.
Zaručeni smo. Jedva da bi se o tome dalo nešto više reći.
Kad bi imala neku prijateljicu, s kojom otvoreno govori, vjerojatno bi joj rekla: »Ne mogu to da pojmim. Ima nešto na njemu, što me privlači, ali ne znam, što je to; on ima izvjesnu moć nada mnom, ali je sasvim sigurno, da ga ne ljubim i vjerojatno ga neću nikada ni ljubiti; no podnošljivo ću s njim živjeti i pri tom biti sasvim sretna; sigurno neće mnogo zahtijevati, samo ako se čovjek s njime nagodi.«
Ah, Cordelia, možda će on ipak više zahtijevati, a kasnije će mu nagodba biti manje vrijedna.
Nema ničeg smješnijeg od zaruka. Brak je bar nešto, doduše, nešto dobrano neugodno. No, zaruke su pronalazak, koji ne služi na čast svome pronalazaču.
Vezan ili nevezan — to je polovičnost bez smisla i ukusa.
Sada sam, dakle, član mnogopoštovanog udruženja zaručenih. I u tome ima draži. Tek kada si sam izvježbao sve umjetnosti (to će ti potvrditi svaki umjetnik), ovlašten si da sudiš drugima. Zar to nije umjetnost, izigravati zaručnika?
Edward je ogorčen. Sada se više ne brije i spremio je svoj crni kaput (o čudo nad čudima) u ormar. Želi da govori s Cordelijom; da joj otkrije moju podmuklost.
Bit će potresan prizor. Edward neobrijan, slabo odjeven razgovara s Cordelijom, govori strahovno snažnim glasom! Uzaludno ga je dovesti pameti. Nagovijestio sam mu, da je ta partija tetkina izmišljotina; možda Cordelia ipak osjeća za njega, spreman sam da se povučem, ako je može osvojiti.
Najprije premišlja, da li treba ipak da obrije bradu i da kupi moderan frak; no odmah se zatim ponovo okomljuje na mene; ja prirodno činim sve, da bih održao mir. Znam: koliko god me i prezire, neće učiniti koraka, a da me ne bi pitao za savjet. Moje savjesne usluge su mu nezaboravne. I zašto bih mu uzeo svaku nadu? Zašto da s njime prekinem? Simpačitan je čovjek, i tko zna, da li ga neću jednog dana opet moći koristiti.
Dvostruko je teška moja zadaća: moram to tako urediti, da zaruke postepeno pređu u plemenitiju, značajniju vezu. A, u međuvremenu, moram uživati u ljupkosti i ljubeznostima, kojima je tako raskošno opremljena.
Doduše, pri tome je važno oprezno se ograničavati: ništa prerano! Kad jednom pored mene nauči, što znači mene ljubiti, tada će ona sama dovesti do raskidanja zaruka, kao neprikladnog oblika naših odnosa i — pripadat će meni.
Drugi se zaručuju, kada dospiju dotle; njima brak cvate do vječnosti. Svaki prema svom ukusu.
Sve još ostaje u status quo; no usprkos svemu: nikada neki zaručnik nije bio sretniji, nikad gramzivac, koji je našao novčić nije bio blaženiji od mene.
Pijan sam od toga, što znam, da je u mojoj vlasti, ona, ta nevina žena, providna i duboka kao samo more, a da i ne sluti ništa o životu. Sad treba da upozna moć ljubavi. Kao kraljevska kći iz bajke, koja iz praha biva uzdignuta na prijestolje svojih predaka, tako mora sada i ona biti uspostavljena u svome dostojanstvu, čija je nasljednica. To će se dogoditi zahvaljujući meni, naučit će ljubiti time, što će naučiti ljubiti mene.
Ona uči pravila, dok postepeno izučava uzor: a taj uzor, to sam ja. Tek u ljubavi upoznat će sve svoje značenje, dobitak te ljubavi namijenjen je meni, a kada zamijeti, što sve mora meni zahvaliti, tada će me dvostruko zavoljeti. Ta misao sama za sebe toliko me svladava, da od radosti skoro gubim svijest.
Njena duša ima još svu gipkoću mladosti; još nije omlitavila i zamorena uslijed onih beskarakternih, površnih ljubavnih nagnuća, koja onemogućavaju tolikim djevojkama, da ikada saznaju, što znači potpuno i apsolutno voljeti. One tada nose u svijesti lažan i maglovit ideal i mjerilom toga ideala mjere zbilju. Tako se može vjerojatno kršćanski proživjeti život (pa i to je nešto).
No kada se u njoj probudi ljubav, tada ću za njom svuda tragati, tada ću je iz nje izmamljivati svim ljubavnim glasima. Znat ću, do kojih će oblika u njoj izrasti, i znat ću se tim oblicima prilagoditi; već sam, a da ona toga nije svijesna, uvučen u razvojni proces njene ljubavi, a ipak dolazim izvana kao ispunjenje svih njenih slutnji i nada.
Žena voli samo jednom.
Seren Kjerkegor
Nastaviće se
