Dnevnici bilježaka uz Crnu mijenu – drugi dio
Crna Mijena započeta (pod drugim naslovom) u doba kad sam bila u dobi mladoga Zenona, mladoga Henri-Maximiliena s početka knjige. Knjiga je završena u doba kad sam malo starija od Zenona i Henri-Maximiliena kad se susreću s vlastitom smrću.
— Duhovi koji, kao da se radi o zmijskim kožama ili svlakovima, za sobom povlače njihove misli iz XVI. stoljeća.
Opetovanja (mantre). U vrijeme kad sam pisala drugi i treći dio knjige često mi se događalo da tiho ili poluglasno ponavljam samoj sebi: »Zenon, Zenon, Zenon, Zenon, Zenon, Zenon, Zenon, Zenon…..« Dvadeset puta, stotinu puta i više. Tada bih osjećala kako se sa svakim izgovaranjem imena snažnije zgušnjava stvarnost. Ne čudim se tehnikama mistika i vjernika koji prizivaju Boga ponavljanjem njegova imena i po tisuću puta, ili ljubavnicima koji prakticiraju popularnu magiju i »prizivaju« osobu koju su izgubili.
Lik koji smo na ovaj način stvorili i kojega ne možemo više uništiti pod pretpostavkom da to poželimo: drugo značenje za Zeno in aeternum.
Svaki dijalog je način da nešto dodamo liku. Posjet Münsteru 1956. — jesen Sueza — gotovo jednako tmurna kao i sama slika prošlosti.
Jedan od redaka koji se odnose na dijete neprospavanih noći je izvučen iz jedne Theophilove pjesme.
Moj mirni život datira iz doba prije otprilike deset godina (1978.).
U određenom pogledu prije »zatvor« nego »mirni život« jer više ne ovisi o meni da izađem kroz otvorena vrata. Opsjednutost bolešću promatrana na drugoj osobi.
Zenon i Henri-Maximilien umiru obojica, to sam primijetila kod ponovnog čitanja, u veljači. Uzalud sam za ovoga potonjeg pokušala promijeniti mjesec smrti. Ugođaj scene je bio onaj s kraja talijanske zime.
Bilo je važno epizodu samoubojstva Pierrea de Hamaerea povezati s indicijama koje daje kronika: on je dobio otrov od prijatelja koje je imao u gradu. Ovih nekoliko riječi daju naznačiti postojanje male tajne skupine izvan zidova samostana kojoj je franjevac pripadao.
Činjenica koja govori sama za sebe uči nas o tajnome životu gradova (u izvorniku Gent, ovdje Brugge) i približava taj život onomu što znamo o našem dobu.
Idelette i njezina »crnkinjica« (ova zadnja je pomalo nadahnuta Boschovim likovima) izmišljene su, ali nužne radi toga da »Nemiri puti« budu u tome poglavlju nešto više od obične homoseksualne epizode; i da bi drama adolescentskih ljubavi mladića i djevojke i tragedija čedoubojstva zauzele mjesto pokraj ljubavi koja se drži protuprirodnom. Tu se vodi rasprava o cjelokupnome ćudoređu naroda i crkvenih krugova toga doba. Govorim sebi da se ponašanje tih mladića i djevojaka ne razlikuje od ponašanja današnje mladeži, ali ovi posljednji ne izazivaju sablazan, a još manje im zbog toga prijeti smrtna opasnost.
To bi bilo jedno od gledišta gdje smo postali mudriji u odnosu na renesansu ili, bolje rečeno, srednji vijek kojemu renesansa često služi samo kao površinski sjaj. Ali licemjerje nije manje, ako nije i veće. S druge strane se čini da smo izgubili smisao o važnosti i svetosti seksualnoga čina (jer prokleto je samo jedan oblik svetoga) koji su ljudi ondašnjega doba još imali. Mi si otvoreno (ili gotovo otvoreno) dopuštamo više, ne zbog toga jer smo mu vratili svetost, nego zbog toga jer smo seksualni čin sveli na nevažan fiziološki fenomen.
Zenon i Henri-Maximilien (i ovo primjećujem tek pri ponovnome čitanju) umiru zbog vlastitoga odbijanja: Henri odbija prihvaćanje ponuđenih počasti i tone u svoj život siromašnoga kapetana, Zenon odbija poricanje koje bi mu spasilo život. Obojica su si uzela dostatno vremena da se uvjere kako trebaju odbiti ponuđene mogućnosti.
Broj pogrešnih razloga — ili ako više volite posrednih motivacija -koje Zenon navodi samom sebi prije nego će se suočiti s Hic Zeno, zatim Zeno in aeternum. Kad se misli na učeni jezik, Zenon misli na latinski jezik srednjega vijeka. Povremeno treba dodati oblike za ženski rod.
To »drago kamenje od kojih svaki simbolizira jedan trenutak Velike Mijene« u jednome od prvih Zenonovih govora su čista izmišljotina. Ne postoje slični dragulji. Između tih »dragulja« koji su se zadržali od 1956. do 1967. iz verzije od 1924. i današnjih »metala« stoji deset godina proučavanja alkemičarskih štiva.
U ljevičarskoj i još naivnoj verziji objavljenoj 1934. Zenon je još uvijek liberalni filozof na čijoj je strani materijalistička i logička istina. Radi se o idejnom konceptu bliskome onomu koji zastupaju radikali iz 1880., a preuzet je od Giordana Bruna i jednako pogrešan. Glavna se promjena dogodila za vrijeme jedne večeri kod Alfa oko 1958.: tijekom slušanja niza Bachovih djela, šest ili sedam godina prije stvarnoga pisanja, u svojem sam duhu sastavila cjelokupni razgovor Zenona i kanonika koji se odvija nekoliko sati prije Zenonove smrti. Kad sam izašla te večeri, kad je glazba završila, potpuno sam zaboravila dijalog. Ali znala sam da ću ga ponovno pronaći jednog dana.
Isto iskustvo s novom verzijom »Nathanaela« koju sam u tišini sastavila tijekom jedne besane noći (ne: tijekom nekoliko noćnih sati) čekajući vlak na malome kolodvoru. Međutim, nisam ju zapisala, tako da je privremeno bila izgubljena.
Tijekom zime 1954./55. u Favenci, često bih u Zenonovu društvu probdjela noći uz veliko ognjište u kuhinji te kuće s početka XVI. stoljeća gdje se činilo da vatra slobodno gori između dva kamena stupa i napreduje kroz prostoriju. Poslije, početkom 1956.— 1957. koliko sam puta stajala ispred peći »Maloga Užitka«. Uostalom ostavljala bih ga gdje sam htjela. Ostavljajući Salzburg 1964. odlučila sam ga ostaviti na kamenoj klupici ispred pekarnice.
Čekao bi tamo jednako siguran u to da ću se vratiti kao i da ću ga doći potražiti, kao što su u to sigurni naši živi prijatelji.
Ako ovo pišem za publiku, u kojemu opreznom pokušaju, treba naznačiti — ali kako — da se ne radi o halucinaciji. Dosad ih nisam nikada imala. Često bih si govorila zamišljajući lik Hadrijana: »Čemu prizivati utvare kad je duh prema našim željama uvijek prisutan.«
»Zenon se u tamnici prepušta, primjećuje. On nije junak.« Zaista, zatvor predstavlja predzadnje iskušenje i istodobno odmor. Sve je igra. Tek nakon pravorijeka Zenon se vraća u stanje junačkoga dostojanstva.
Odlomak na početku II. poglavlja, koji opisuje Zenonova oca, jedan je od najgorih dijelova sačuvanih iz 1924. »Povijesni roman« kako ga je shvatio student povijesti. U sličnim slučajevima ne postoji »povijesna« istina osim ako nije izravno specificirana. »Uživao je u razgovoru s Leonardom da Vincijem, tada Cezarovim graditeljem« prilično je glupo; »uživao je u razgovoru o konjima i ratnim napravama s Leonardom da Vincijem, tada Cezarovim graditeljem« daje pravi ton.
Riječ je uvijek o tome da se upotrijebi dalekozor kako bi se izbliza vidjelo ono što je daleko.
Kad me G., prevoditeljica, pita zašto određeni lik u određenome trenutku pravi neki pokret, oklijevam i tražim razlog. Ja sam ga vidjela kako pravi taj pokret.
Koliko sam puta noću, ne mogavši zaspati, imala dojam da držim za ruku Zenona koji se odmara od postojanja, ležeći na istoj postelji. Dobro poznam tu sivosmeđu ruku, vrlo snažnu, dugu, s pomalo mesnatim prstima poput lopatica, sa svijetlim i ravno odrezanim noktima. Koščata šaka s dubokim dlanom išaranim brojnim crtama. Poznajem njezin stisak, te ruke, točan stupanj njezine topline.
(Nikada nisam Hadrijana primila za ruku).
Ovu fizičku gestu — da držim ruku toga izmišljenog čovjeka — učinila sam više puta. Dodajmo odmah, za glupane koji će čitati ovu bilješku, da mi — iako sam često promatrala svoje likove kako vode ljubav (katkad i sama osjećajući pri tom tjelesni užitak) nikad nije došlo da zamišljam kako se s njima tjelesno sjedinjujem. Ne možete voditi ljubav s jednim dijelom samoga sebe. Prisutnost kod koje se osjeća udaljenost, ali i beskrajno prijateljstvo, gvardijana Franjevačkoga samostana.
Nova činjenica (počevši od 1956.) unesena u tu zamisao o dvadesetoj godini, radi se o inzistiranju na izvanrednoj složenosti duhovne pustolovine. Zenon koji si proturječi, ispravlja svoje stavove. Katkad duhovniji i od samoga kanonika Bartholommea Campanusa.
Ne postoji ništa tajnije ni teže postići nego što je to izvoran pojam o osobnom Bogu (ili personaliziranom Bogu) koji se pomalo svuda očituje u svojim stereotipnim oblicima. (Isvara kod hinduističkih jogija). Zenon do te spoznaje (ili barem do pretpostavke o njezinu postojanju) dolazi dva, tri sata prije vlastite smrti.
Inteligentan će čitatelj shvatiti, a da mu ja to ne kažem, komu Zenon pripisuje korake u hodniku u trenutku kad se njegova agonija bliži kraju: »Ponovno smo se našli s onu stranu proturječja.«
Greete je pomalo W…; Martha je pomalo X…; Catherine je pomalo Y…; Bartholomme Campanus je pomalo Z… Kod Campanusa postoje određene osobine jednoga svećenika kojega sam viđala u svojem djetinjstvu: kanonik Carli.
U temperamentu Henri-Maximilien ima nešto od temperamenta mojega oca.
Što se tiče žena, Zenon je gotovo uvijek prije onaj kojega zavedu, nego zavodnik. Sluškinja koja voli nezrelo voće, Jeannette Fauconnier, Sign Ulfsdatter, Catherine. Čak je i mala Mađarica držala do toga »da igra ulogu plijena«. Kad mu same ne skaču u postelju, on ih pušta da prođu pokraj njega. Wiwine je karikatura Solveig. Sve dok nam izmišljeno biće nije važno poput nas samih, ono nije ništa.
Zamišljam da je obitelj Ligre podrijetlom iz Pikardije — možda su došli u Brugge iz Arrasa u XVI. stoljeću. Izgubiti tijelo da bi se utjelovili u nekoj drugoj osobi. I u tu svrhu se koristiti njezinim kosturom, njezinom puti, njezinom krvlju i tisućama dojmova koje je zabilježila siva moždana tvar.
Pokušaj uklapanja u djelo, uz minimalne izmjene, jezivih izvještaja s mučenja Campanelle koje je potpisao određeni Precioso, notar i pisar crkvenoga dvora u Napulju, sa svim njihovim pojedinostima koje izazivaju povraćanje.
Ali ta nedjela — koja su danas jednako banalna — kod čitatelja bi izazvale tek još jedan u nizu osjećaja te bi možda dale povoda razmišljanjima da sam napisala roman protiv crkve. Užas nikada nije strasniji nego kad je prikazan u svojim najumjerenijim trenucima — držeći se određenih obzira. Pismen i uglađen crkveni dostojanstvenik i stan svećenik obuzet brigom da spasi svojega učenika svojim postupcima jednako prepuštaju sudbini čovjeka osuđenoga na lomaču te njihova djela imaju isti učinak kao i činjenica da takvu osudu smatraju normalnom. Isto vrijedi i za mučenje. U određenome smislu užasnije je što Zenon, zahvaljujući posebnoj zaštiti, izbjegava mučenje, nego da je prošao mučenje, kao što je bio običaj.
Viđeno u jednoj mjesnoj kronici iz XVII. stoljeća, Cleenwerck, sudac koji je nazočio ispitivanju jednoga svećenika razriješenoga službe. Nikada nisam ponovno našla taj tekst.
Bilješke: jedan jedini (ali grozan) zločin protestanta protiv intelektualca:
Servet (ali Ochin je čini se izbjegao pravdi). Manje pogubljenja nego što bi se pomislilo, ako se izuzmu politički osuđenici kao More ili Cranmer (ali ovaj popis ne obuhvaća Škotsku ni Englesku).
Ipak se mogu jasno opaziti strah i nesigurnost. Luteranski i kalvinistički krivovjerci su u većoj opasnosti nego skeptici i ateisti. Nema osuđivanja običaja intelektualaca. Vinci je bio prijavljen i uznemiravan, ali ništa više; Michelangela su bili napadali učitelji pjevanja kao što je Aretino, ali bez većih posljedica. Ipak Teofil se spasio samo zahvaljujući pravdi; čini se da je optužba igrala određenu ulogu u procesu protiv Doleta, a čini se i protiv Vaninija. Zabilježiti slične napadaje na Paracelzusa i (u njegovoj najranijoj mladosti) protiv Campanelle. Za Campanellu, vrlo jasno uvjerenje nije odigralo nikakvu ulogu u tri posljednja procesa. Nema osuđivanja intelektualaca zbog bavljenja magijom.
Priča o vještici koja je živa spaljena jer se zlobno pomokrila na neko polje kako bi prizvala kišu i uništila sjetvu potječe iz jednog djela o magiji i vješticama u Srednjem Vijeku i u XVI. i XVII. Stoljeću čiji sam naslov kao i autora zaboravila. Ponovno tu priču nalazim u djelu Aldousa Huxleya, koje ponovno čitam u ovome trenutku (listopad 1974.), The Devils of Loudun, koji djelomice odaje izvornik: priča se dogodila u Doleu 1610. Moj originalni izvor je davao više pojedinosti.
Margaret Juresenar
Nastaviće se
