Projekat “Ženske hronike” NVO Fenomeni realizuju uz podršku Koalicije KORAK.
KORAK je koalicija nevladinih organizacija iz Srbije, Crne Gore i Kosova, osnovana sa ciljem da se bori protiv diskriminacije na regionalnom nivou, a čine je Komitet pravnika za ljudska prava – YUCOM, Beogradski centar za ljudska prava, CHRIS Mreža i Gej strejt alijansa iz Srbije, Centar za građansko obrazovanje (CGO) i LGBT Forum Progres iz Crne Gore, Fond za humanitarno pravo Kosovo i Inicijativa mladih za ljudska prava sa Kosova.
Mi ćemo opet posaditi cvijeće. I opet. – Željka Vuksanović
Kako da se ljudi udruže?
Završila sam Pravni fakultet u Podgorici 1982, i odmah počela da radim, u Kolašinu. Od 1982. do 1989. kada nam je život svima krenuo naniže, i nije puno vremena.
Troje djece sam rodila – 1990. 1991. i 1993. godine. Bila sam zaokupljena time. Sa druge strane bila sam zaokupljena događajima za koje sam mislila da se nama ne mogu dogoditi. Da se dogodi nama, ovdje, u Evropi, a posebno nama u Jugoslaviji. Kada se već to završilo, mislila sam – sada će krenuti nešto normalno, a ono, doživjela sam ogromno razočarenje. Mada se u Crnoj Gori nije ratovalo i ovdje je sve krenulo naniže. Bar mrvicu da pojedinac uradi, da tačkicu napravi, bilo bi nešto, da se ljudi udruže, jedan, pa drugi, pa još neko.
Mislila sam i tada da postanem građanski aktivna u sklopu nekog građanskog udruženja, i tada ja shvatim da niko neće i ne smije da se “udruži”! Tada je bilo potrebno 10 osoba da se osnuje udruženje građana, ono što su danas nevladine organizacije, da se bavimo nekim pitanjima u zajednici, kako treba rješavati neke osnovne probleme. Nijesam ni trećeg mogla da nađem! Jedno nekako, dvoje jedva, ali trećeg ne. Odmah ljudi pomisle – to je kritika onih što vrše vlast, i odmah kažu – ne! U tom nekom razmišljanju, dođem do zaključka da sama ne mogu ništa da učinim, ma koliko se trudila, i da bez političke podrške ništa na nekom lokalnom planu ne možeš za svoju zajednicu da uradiš. Nakon toga se učlanim u Socijaldemokratsku partiju, negdje 1997. Bilo nas je malo, očekivala sam da se nešto radi, pokušavala da nešto uradim. Tada sam postala predsjednica Opštinskog odbora i od tada do danas, na žalost, niko neće da me zamijeni. Mislim na preuzimanje odgovornosti.
Podržavala sam uvijek sve ljude koji hoće da rade, ohrabrivala ih. Nijesam ušla u politiku sa razmišljanjem, za pet godina biću nešto više, negdje drugo. Ne. Nijesam zbog toga ušla u tu priču. Već da uradim nešto što je u mojoj moći.
Kuda ste pošli?
Kada je bio rat, rezervisti, nijesam mogla da vjerujem šta se dešavalo. Nemamo prave informacije. Imali smo samo Pobjedu i Televiziju Crne Gore koji ako kažu da je dan, a napolju noć – ljudi prihvataju da je dan. Bilo je strašno. Osjećala sam se kao u tamnici. Išla sam na sve skupove, da čujem, između redova da naslutim šta nam se sprema. A oni se spremaju za rat, a ja beznadežno hodam ulicama i pitam ih – kuda ćete, znate li gdje ste krenuli? Ona strašna rezerva, postrojavali se tu na trgu, sjede po kafanama, piju, da ti se smuči. Neki stariji ljudi, iz Morače, pet sinova im pozovu u rezervu, a neki gradski miševi, šetaju se i šepure po gradu. Dešavale su se nepravedne stvari. Govorili su mi jesi li luda, neko će te odalamiti. Nemoj.
Ljudi stvarno nijesu bili dobro informisani. Bilo je dosta tabu tema. Vojska kada nešto kaže da je tako, nema više šta da se priča, a ne daj bože da se neko ne odazove vojnom pozivu, to je bila najveća sramota. Bilo je toga. Ali sam mislila, čovječe, uključi mozak, zašto sve ovo, gdje idemo? Ne u rat govorila sam svima. Ali kome? Nijesam imala kome.
Vjerovala sam u borbu mišljenja, u postojanje različitih ideja, da ne bude jednoumlje. Ali svi ovi procesi su toliko spori, ne znam zbog čega, da li što nijesmo imali neku radničku klasu, ili nijesmo imali građansku klasu, ne znam zbog čega…
Nikada ne razdvajam ko je muškarac a ko žena, niti muške i ženske poslove. Sredina sigurno to gleda drugačije, ali sam ja tako u porodici vaspitana, u porodici gdje se nikada nije postavljalo pitanje žena-muškarac. Niti to prihvatam, niti o tome razmišljam. Ništa mi to ne znači. Bilo je naravno pokušaja, u smislu da ne raspravljaš, da ćutiš, da ne kažeš. Ali to nije moglo tako.
Bar neko nešto da kaže
Sigurno je moj društveni, građanski angažman imao efekta. Ali i da nije, ne bih sebi oprostila da nijesam pokušala nešto da uradim. Posebno što se tiče odborničkog rada – od 2006. godine sam odbornica u lokalnom parlamentu, i od tada koristim priliku da ne na ulici, ne na nekom skupu, već u parlamentu kažem svoje mišljenje za sve ono, a bilo je mnogo toga, za šta vlast nije u pravu. Kritikovala sam, predlagala, molila da se ne prave neki katastrofalni potezi. Da to nijesam uradila ne bih sebi oprostila. A kada sam rekla, onda više nijesam ni dužna. To što sam mogla uradila sam i nije dalo rezultata. Ali, evo, kada tad će rezultati doći.
Razmislim iz ugla nekog građanina koji možda zbog nečega ne izlazi u javnost. Ako on razmišlja – evo nikog nema bar da kaže šta se radi, kakva smo mi onda zajednica? Taj građanin će da razmišlja da ode odavde. Naravno najviše se ljudi odseljavaju jer ne mogu sebi i svojoj porodici da obezbijede egzistenciju, ali i ko može, i ko ima, otići će, jer ne postoje u zajednici ljudi koji će nazvati stvari pravim imenom, koji će reći da je crno crno, a bijelo bijelo. I onda to nije sredina koja je za život. I tako razmišljam, možda je taj građanin, slušajući sjednice lokalnog parlamenta, rekao – evo – ima neko. Eto, bar neki uspjeh, bar kod ljudi kojima je nepravda napravljena, oni su u nekom trenutku zadovljni jer ih u tom lokalnom parlamentu neko predstavlja.
Neka ga, snašao se, i ja bih da mogu
Strah me je kada sve više na ulici čujem komentare – neka, snašao se, pa i ja bih da mogu. Od toga me je strah. Da smo svi imali plate, da smo svi bili zadovoljni i zaposleni, a da je stanje takvo da se opravdava laž, krađa, nemoralno ponašanje, toj se zajednici sigurno ne piše dobro.
Nije stvar u tome koliko imamo materijalnog nego kakav nam je odnos prema životu, ulici, zajednici, ukućanima… prema ljudima koje prvo sretnemo kada krenemo na posao. To opredjeljuje život. Mogli smo imati po pet hiljada eura mjesečno, ali kada se tako ponašamo, to društvo će da propadne.
Mi ćemo opet saditi
Ali mijenja se – evo žardinjere sa cvijećem postavljene u glavnoj ulici i niko ga nije ubrao, pokidao. Ispred naše zgrade smo sadili cvijeće mnogo puta, ali ga neko počupa, ubere, uništi. , Onda sam učila djecu, moju i komšijsku, malu djecu, da čuvaju to cvijeće i ona su to činila. Kad, jednom ulijeće njih nekoliko kod mene u stan, viču, jedna žena ubrala cvijeće, iz restorana Planinar, ubrala cvijeće! Odem ja sa njima u Planinar – dobar dan, da li je neko brao cvijeće ispred našeg ulaza, pitam, a vidim buket cvijeća, tu na stolu. Jesam ja – kaže jedna žena, zbunjena. Pitam – zašto ste brali cvijeće, kaže – pa ja, pa ne znam, ovo, ono. Naučila su ta djeca da čuvaju, ali odrasli su nekada veći problem.
Ali poenta je – mi ćemo opet saditi.
