Projekat “Ženske hronike” NVO Fenomeni realizuju uz podršku Koalicije KORAK.
KORAK je koalicija nevladinih organizacija iz Srbije, Crne Gore i Kosova, osnovana sa ciljem da se bori protiv diskriminacije na regionalnom nivou, a čine je Komitet pravnika za ljudska prava – YUCOM, Beogradski centar za ljudska prava, CHRIS Mreža i Gej strejt alijansa iz Srbije, Centar za građansko obrazovanje (CGO) i LGBT Forum Progres iz Crne Gore, Fond za humanitarno pravo Kosovo i Inicijativa mladih za ljudska prava sa Kosova.
Lidija Šćepanović – Život je borba
Ne vidim sebe da živim negdje drugo
Rođena sam u Kolašinu i živjela sam ovdje do petog razreda osnovne škole, onda je otac, koji je kao civil radio pri vojsci, dobio posao u Beranama. Tamo smo bili sedam godina. I u Beranama, u petom razredu osnovne škole sam znala da ću biti nastavnica muzičkog. Onda je otac dobio posao u Prištini. Tamo smo živjeli i tamo sam završila prvi stepen muzičke akademije. I kada sam završila prvi stepen nijesam htjela da idem dalje, bila sam nostalgična i htjela sam da živim u Crnoj Gori. Mi jesmo u Kolašin dolazili svako ljeto, ali nije to bilo to. U Prištini sam bila uključena u društveni život i nije bilo loše, ali sam tako željela da se vratim u Crnu Goru.
I tako, 1985. počinjem da radim u Mojkovcu. Neke fotografije su mi skoro pokazivali, vidim – hor u Lepencu, hor u seoskoj školi! Imala sam dopunu norme u Lepencu i tamo sam oformila hor. Nekako sam sebe našla, tu sam gdje jesam i ne želim bilo gdje da idem. Ne vidim sebe da živim bilo gdje drugo. Na primjer, posao mi otac nađe u Beogradu, škola na Mirijevu, direktor škole se slaže, potreban im je nastavnik. Ali, ja neću. Ne želim da idem.
Onda su se moji preselili u Podgoricu i ja sa njima, putujem na posao u Mojkovac. Moj nadzornik, Radonja Vučeković je dolazio u nadzor, vidio da nema perspektive u Mojkovcu i ja na njegovu inicijativu pređem u školu u Stari Bar, kaže – lakše ti je da ne mijenjaš nadmorsku visinu, jer stvarno – kada stignem iz Podgorice u Mojkovac prva dva časa ništa ne čujem…
U Baru radim do 1995. godine, tada sam već ćerku rodila. Prešla u Podgoricu, ali ne dobijam rješenje za stalno, išla od škole do škole, na Birou sam, radim jedno pet godina honorarno u TV Crne Gore, u marketingu, čak sam pozajmljivala glas za Radio Crne Gore. Iz ove vizure to su izgubljene godine jer nemam nijednog dana radnog staža za tih pet godina.
Nakon toga, odlazim u Nikšić – škola Braća Ribar, tamo mi je bilo sjajno, direktor je bio pravi menadžer, organizator!
Uvijek sam znala da ću biti majka
U međuvremenu sam se udala, rodila ćerku, Jelenu. Uvijek sam znala da ću biti majka, a za udaju – nema veze. Znam da bih imala podršku od oca da rodim i da nijesam bila udata. To sam ostvarila i srećna sam zbog toga. Uživam u materinstvu, sve je to bilo lijepo, svaki period odrastanja djeteta ima svoju draž. Ispunjena sam i srećna žena. Bez obzira što moj brak, nažalost, nije uspio, ja vjerujem u brak kao instituciju. Jako puno pažnje posvećujem porodici, sa djecom u okviru građanskog vaspitanja, posebno o tome pričam. O značaju porodice.
Ta priča o građanskom vaspitanju počinje negdje 2000. godine. Dolazi profesorica iz SAD-a, počinje projekat Građanin. Pozvali su 170 nastavnika iz Crne Gore na seminar na Cetinje. Svih 170 nastavnika su dobili sertifikat da su predavači, ali od 170 pozovu nas 20 da se dalje obučavamo da postanemo treneri ostalim nastavnicima. Pravo da kažem, bila sam počastvovana – to je ipak bila neka satisfakcija, to što sam bila izabrana među tolikim nastavnicima. I od 20, nas šest položi i dobije prve trenerske diplome. Počinjemo da organizujemo obuke za nastavnke. Inače, na projektu Građanin, radila sam sa djecom u Nikšiću. Djeca prepoznaju problem u zajednici nekada bolje nego odrasli – tada smo ukazivali i na Dom revolucije, i na problem zgrade stare tehničke škole…
U to vrijeme počinje i priča o reformi školstva. Za građansko vaspitanje mi nijesmo imali školovanog kadra. Postojala je mogućnost specijalističkih studija građanskog vaspitanja na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, međutim, malo se studenata opredjeljivalo za to, jer je bio mali fond časova.
Onda su nas pozvali kao prve trenere da se dalje obučavamo. U toj prvoj ekipi iz 28 škola bilo je po dva nastavnika. Imali smo 14 modula, godinu dana smo konstantno išli na seminare, da bismo spremno ušli u reformu školstva. Shvatim tada da svi nastavnici imaju neke aktive, udruženja, samo građansko nema. Tada je ministar bio Slobo Backović, i u komunikaciji sa njim sam predložila da se formira udruženje nastavnika građanskog, i to smo i uradili. To udruženje je dosta pomoglo da se nastavnici organizuju. Kao udruženje smo dobili izvrsne eksperte iz inostranstva, iz Austrije,na primjer, to je bila blagodet, osvjedočeni praktičar, stručnjak, prenosi nam svoja iskustva.
Kroz sve te seminare sam bila prepoznata kao neko ko radi na sebi i ko je spreman da se i dalje razvija, pa me je Zavod angažovao kao trenera za škole koje su kasnije ušle u reformu. Tako sam sa svojim koleginicam bila trener nastavnicima koje su kasnije ušli u reformu.
Protiv svih društvenih anomalija moraju da se stvore neki odbrambeni mehanizmi u samom društvu – i tu je građansko vaspitanje vrlo bitno. Pričali smo i o problemima trgovine ljudima i djecom. Nama je to bajkovito izgledalo, mislili smo da se to samo na filmovima dešava.. I u tom projektu sam postala trener i svim nastavnicima građanskog sam prenijela svoja iskustva i učestvovala u izradi zajedničkog udžbenika sa primjerima dobre prakse za borbu protiv trgovine ljudima. Učestvovala sam i u drugim projektima – uključivanje LGBT osoba u priču o građanskom vaspitanju. Da se izmijeni predmetni program i da se sa djecom na primjeren i pedagoški način razgovara o tome. Bila sam u januaru na međunarodnoj konferenciji u Beogradu koja se ticala i priče o građanskom vaspitanju i različitostima.
Što se tiče života, zbog privatnih obaveza, godinu ipo sam provela kod sestre u Leskovcu, ali tamo nijesam mogla da savladam jezičku barijeru. Nikako nijesam mogla da govorim ekavicom, što je u Srbiji u školama pravilo.
Povratak u Kolašin – Oj moja, oj moja ružo rumena – na francuskom
Nakon Leskovca sam se vratila u Kolašin. Tada su bili organizovani prvi dani frankofonije. Bile su to divne generacije učenika, djeca te vuku da rade, ništa ne mora da im se nameće. Žao mi je što je taj festival Kolašin izgubio, jer je mogao da postane brend festival ovoga grada…ali ne bih o tome…želim da pričam fine stvari. Bila sam u organizacionom odboru festivala, ali sam više praktično radila, spremali smo priredbe za otvaranje..Uz pomoć profesorice francuskog jezika Marine Bulatović koja je prevela par naših crnogorskih pjesama na francuski organizovala sam da djeca pjevaju na francuskom naše pjesme! Natpjevavaju se na francuskom dječak i djevočica, a pjevaju Oj moja, oj moja ružo rumena. Tadašnji francuski ambasador bio je toliko impresioniran da me je molio da ga pozovem na svaku našu priredbu. Posebno sam ponosna na te dane frankofonije. Tri godine je taj festival trajao.
Pa šta ako se desi falš?
Imala sam ideju da napravim gimnazijski hor, ali učenici nijesu bili previše zainteresovani. Ali smo zato pravili takmičenja u karaokama. Samo prepoznavanje talenata i talentovane djece je velika stvar, kao i to što ta djeca nijesu u kafiću, na ulici, što vježbaju, ispune vrijeme na kvalitetan način.
Trenutno imam program koji sam spremila sa učenicima – sat ipo samo muzike i čekam povoljnu priliku da to prikažem gradu. Želim da grad čuje talente naše škole. Malo se sporim sa kolegama muzičarima, koji kažu da to mora da bude intonativno, ja kažem – to nije muzička škola, nije Bečka filharmonija, to su djeca koja pjevaju i vole da pjevaju – ako se desi falš neka se desi. Toj djeci je to možda jedina prilika da se pojave pred publikom. Kod većine djece to pojavljivanje znači stvaranje samopouzdanja koje je jako važno za život. Tako da kažem – pa šta ako falširaju.
Dva puta nedjeljno sa 12-13 djece, solista i jos jedno 30-oro publike radim na tome. Zar nijesam ispunila svoj pedagoški zadatak? Lijepo im je, nijesu na ulici. Razvijamo ona najljepša osjećanja, ali i vještine i znanja.
Ono što sam planirala, uvijek sam i ostvarila.
Bila sam na mnogim seminarima, pa i na seminarima za rodnu ravnopravnost. I jeste, žena ima nekad smetnji što je žena, ne može da bude na nekim rukovodećim mjestima, posebno u manjim sredinama, ali meni nijedna muška osoba nije nikada stala na put, niti je mogla. Neke smetnje što sam žena nikada nijesam doživjela. Bila sam žena borac, borila sam se i koliko sam se borila toliko sam i ostvarila.
I pamtim uvijek očeve riječi – život je borba, ko se ne bori teško njemu. Bože mislila sam, nije tako, ne bi trebalo život da bude borba, ali kako sve kreće, shvatiš svoje potencijale i u okviru toga ideš naprijed. To je oblik borbe. Nemaš kud.
Kod Crnogoraca žena je poštovana, crnogorska majka, sestra, žena uvijek su poštovane bile, ali treba zaslužiti to poštovanje.
Dok sam radila Dane frankofonije na predlog direktora Zavoda ušla sam u Savjet za opšte obrazovanje i na to sam posebno ponosna. U tom sazivu je i izglasano da je crnogorski jezik zvanični jezik. Zbog toga sam imala nekih sitnih neprilika ali je to nebitno, važno je da je to bila za mene čast jer sam jedna od rijetkih nastavnika sa sjevera koji je bio u tom tijelu.
Sada očekujem odgovor od Ministarstva prosvjete, jer po zakonu sada postoji pravilnik o višim zvanjima koji se dobija po određenim parametrima. Biću prvi prosvetni radnik u Kolašinu koji će imati više zvanje.
Na kraju i – glumica
Još ranije sam imala ideju koja se nažalost nije ostvarila – htjela sam da osnujem gradski hor, razgovarala sa ljudima iz moje generacije, ali nije bilo sluha za to…ali ne znači da se neće to desiti. Zoran i Đorđije iz Kolašinskog amaterskog pozorišta su me zvali za predstavu Orkestar Titanik, ali tada je moja majka bolovala i onda nijesam mogla sve to da uskladim. Ipak, kasnije, i pored svih obaveza koje imam, učestvovala sam u predstavi Farmagonija. Tako da sam ponosna što sam pomogla i doprinijela, da budem zrnce jedno u podizanju kulturne svijesti u ovom gradu.
Kada sam bila mala zamišljala sam da ću biti doktorica, pjevačica, nastavnica, manekenka ali glumica – nikad. Nijesam ja neki talenat za glumu, ali sam učestvovala u mom fahu, odradila sam taj muzički dio. Srećna sam što sam doprinijela.
Veliki sam lokalpatriota i sve pozitivno što se dogodi u ovom gradu je i moj lični uspjeh, tako to doživljavam..imamo potencijala da budemo prepoznati ne u Crnoj Gori nego mnogo mnogo šire…samo treba njegovati dobre stvari i da svi doprinesemo, malim djelićem pa ćemo ići naprijed.
