Na početku rujna. Dostojevski piše iz Wiesbadena A. P. Miljukovu neka ponudi za 300 rubalja časopisima pripovijest (Zločin i kaznu), koju je Dostojevski bio tek zamislio. »Sjedim u hotelu, do grla zadužen, i prijete mi; nemam ni prebijene pare«. Siže se zamišljene pripovijesti »proširio i obogatio«.
Rujan. Pošto je primio pismo od Dostojevskog iz Wiesbadena о zamišljenoj pripovijesti, A. P. Miljukov obilazi uredništva »Biblioteke za lijepu književnost«, »Suvremenika« i »Domovinskih zapisa« i nudi im tu pripovijest za 300 rubalja, ali ga svi odbijaju.
Prva polovica rujna. Dostojevski sastavlja koncept pisma uredniku »Ruskog vjesnika« M. N. Katkovu nudeći mu pripovijest od 5—6 tiskarskih araka.
Dne 20. rujna. A. F. Kumanina (tetka Dostojevskih) sastavlja oporuku u kojoj ostavlja braći i sestrama, Andreju, Nikolaju, Varvari, Veri i Aleksandru, svote od po 2000 do 20000 rubalja i ostalu imovinu. Budući da su njeni nećaci Mihail i Fjodor Dostojevski već primili svoj dio, »neće imati daljeg udjela u nasljedstvu po ovoj oporuci«.
Dne 1. listopada. Dostojevski dolazi A. J. Vrangelju u Kopenhagen i ostaje kod njega sedmicu dana. Oko 10. listopada. Odlazi iz Kopehagena.
Dne 14. listopada. Na parobrodu »Vice-roy« pravi bilješke za Zločin i kaznu.
Oko 15. listopada. Vraća se iz inozemstva.
Oko 2. studenog. Sastaje se s A. P. Suslovom.
»Danas je bio ovdje Fjodor Mihajlovič, i neprestano smo se prepirali i proturječili jedno drugome. Već mi odavno nudi ruku i srce i samo me time ljuti. Govoreći о mojoj naravi, rekao mi je: ,Ako se udaš, već ćeš treći dan zamrziti i ostaviti muža’«. (A. P. Suslova, Godine prijateljevanja s Dostojevskim, Moskva, 1928, str. 129). Potkraj studenog. Dostojevski spaljuje prvu verziju Zločina i kazne. »Zanijela me nova forma, novi plan, pa sam počeo sve iznova«.
Potkraj godine. U Petrogradu se više puta sastaje s A. P. Suslovom.
Izlaze Sabrana djela Dostojevskoga, koja je sam autor ponovo pregledao i nadopunio, u izdanju F. Stelovskoga (u dva sveska).
1866.
U »Ruskom vjesniku« počinje od prvog broja izlaziti Zločin i kazna (nastavlja se u drugom, četvrtom, šestom, sedmom, osmom, jednaestom i dvanaestom broju).
Dostojevski prisustvuje praizvedbi Serovljeve Rognede.
Dne 14. ožujka. J. K. Grot moli u pismu Dostojevskoga da sudjeluje u priredbi Književnog fonda 18. ožujka. Dostojevski mu odgovara da će čitati razgovor Marmeladova s Raskoljnikovom.
Dne 15. ožujka. Zamjenik ministra prosvjete I. D. Deljanov traži od J. K. Grota tiskani primjerak glave koju Dostojevski kani pročitati na priredbi Književnog fonda.
»I on drži da nema nikakve zapreke da to pročitate i uzda se u Vaš osjećaj pristojnosti da ćete skratiti neke pojedinosti, što ne može oslabiti opći dojam.« (Iz pisma J. K. Grota od 16. ožujka).
Dne 4. travnja. Karakozov je pokušao izvršiti atentat na cara. Toga dana Dostojevski je neobično uzrujan dotrčao A. N. Majkovu i javio mu о pokušaju atentata.
Dne 29. travnja. Dostojevski vraća dug I. L. Janiševu i piše mu:
»Sad radim za ,Ruski vjesnik’, objavljujem roman. Preostaje mi da napišem još dvadesetak araka. Za ono što sam napisao primio sam već 2000 rubalja — ali nisam ih ja primio; samo sam potvrdio primitak — a primili su ih mjesto mene moji vjerovnici. Prvi veći novci koje sam dobio na ruke ovi su koje sada Vama šaljem. Treba da dobijem još oko 2000 prije nego završim roman. Valja imati na.umu da mi je roman neobično dobro uspio i da mi je podigao ugled kao piscu. Sva mi budućnost ovisi о tome hoću li ga dobro dovršiti. (Više će mi davati za buduća djela.) A međutim, dotle sam dotjerao sa svojom padavicom da me, samo ako sedmicu dana neprekidno radim, hvata napadaj pa se iduću sedmicu ne mogu prihvatiti pera, jer bi nače nakon dva-tri napadaja nastupila apopleksija. A treba završiti. Eto u kakvu sam položaju. Ne znam kako ću se spasiti od dužničkih uza; podnio sam izjavu о bolesti. Ali, hoće li je uzeti u ozbir — ne znam. A u zatvoru se ne može pisati. Reći ćete: zašto Vam nisam u obrocima vratio dug, pa makar i sitnim? Evo što ću Vam odgovoriti: kad sam već napisao za više od 1000 rubalja, morao sam prodavati knjige i zalagati odjeću da bih preživio. Moje su novce podizali vjerovnici, inače bi me bili strpali u zatvor, a u zatvoru, osobito u našem, ne bih mogao završiti svoj rad — i tako ne bih nikad nikom mogao isplatiti ni pare. I šta sam mogao? Osim toga, imam na brizi pastorka i bratovu udovicu. Naravno, Vaša su prava još veća nego njihova. Ali tu nisam mogao postupiti onako kako je trebalo da postupim. Nemojte, uostalom, misliti (ako ushtjednete da pomislite na mene) da mnogo patim. Ne patim, bilo je i mnogo radosnih trenutaka… Za mene nisu još presahnuli život i nada.«
Travanj. U dvanaestom, trinaestom i četrnaestom broju »Iskre« (odobrenje cenzure od 2, 8. i 15. travnja) objavljena je parodija Dvojnik, Doživljaji Fjodora Breguncova, Posvećeno F. M. Dostojevskom. Ljeto. Dostojevski stanuje u ljetnikovcu u Ljublinu nedaleko od Moskve. Priređuje s mladima šaljive improvizacije, na primjer, inscenira Puškinov Crni šal, suđenje svom bratiću Karepinu i slično, piše »ode« i kuplete »u čast doktora Karepina«.
»Šetnje su se obično završavale kojekakvim igrama u parku, koje bi se gdjekad otegle do ponoći… F. M. Dostojevski aktivno je sudjelovao u tim igrama i pokazivao u njima veliku domišljatost. Jednom mu je čak pala na um zamisao da napravimo nešto kao kazalište na otvorenom i da izvodimo improvizirane predstave… Ukratko, zabavljao se s nama kao dijete, možda se tako odmarao i smirivao nakon teškog umnog i duhovnog rada oko svoga velikog djela (Zločina i kazne).
F. M. Dostojevski neobično je volio glazbu, gotovo je uvijek pjevušio štogod za se, što je najbolje svjedočilo о njegovu dobru raspoloženju. Što se toga tiče, druga kći A. P. Ivanove, M. A.,[64] učenica moskovskog konzervatorija, pričinjala mu je veliko zadovoljstvo svojim krasnim sviranjem. Samo se u jednom nisu slagali — M. A. je bila velika obožavateljica Chopina (kao i, uopće, sve žene), a F. M. nije baš mnogo držao do glazbe tog poljskog skladatelja i nazivao ju je »sušičavom«. On je nadasve cijenio Mozarta i Beethovena, a od ruskih je skladatelja mnogo volio djela Glinke i Serova, napose operu ovog potonjeg Rogneda…
… Jednom sam pred F. M. Dostojevskim odsvirao na klaviru njemačku romancu na poznate Heineove stihove:
Du hast Diamanten und Perlen…
Ta se romanca vrlo svidjela Fjodoru Mihajloviču, pa ga je zanimalo gdje sam je čuo. Odgovorio sam mu da sam više puta slušao kako je sviraju verglaši u Moskvi. Dostojevski je, očito, tada prvi put čuo tu romancu, a poslije ju je često i sam pjevušio. Ne mogu pouzdano tvrditi, ali možda mu je zbog toga došla na um misao da u petoj glavi drugog dijela svog romana Zločin i kazna stavi u usta Katerini Ivanovnoj Marmeladovoj na samrti te iste riječi iz te romance…« (N. N. Vоn Fоht, Za biografiju Dostojevskoga, »Historijski vjesnik«, broj 12, 1901, str. 1028—1029).
Dostojevski prijateljuje sa svojom nećakinjom Sofijom Aleksandrovnom Ivanovom kojoj poslije, u časopisu, posvećuje roman Idiot.
»U Moskvi mi je moja starija nećakinja Sonja priredila nekoliko divnih časova. Kakva divna, pametna, duboka i osjećajna duša, i kako mi je drago što ću je možda ludo zavoljeti, kao prijatelja.« (Pismo A. V. Korvin-Krukovskoj, 1865).
Razrađuje plan za roman Kockar.
Piše peti dio Zločina i kazne.
Dne 8. srpnja. Piše N. A. Ljubimovu (»operativnom uredniku« »Ruskog vjesnika«) о tome što je ispravio na zahtjev uredništva »Ruskog vjesnika« u glavi Zločina i kazne, u kojoj Sonja Marmeladova čita Raskoljnikovu iz evanđelja.
Oko 10. srpnja. Dostojevski piše A. P. Miljukovu da se preselio iz Moskve u Ljublino, zatim о tome kojim će redom izlaziti nastavci Zločina i kazne, i о svom neslaganju s uredništvom »Ruskog vjesnika«.
Kad je »Ruski vjesnik« objavio to pismo godine 1889., uredništvo ga je popratilo ovom napomenom:
»Pismo je napisano u srpnju 1866. U to je vrijeme u ,Ruskom vjesniku’ izlazio glasoviti roman F. M. Dostojevskoga Zločin i kazna. Deveta glava drugog dijela, gdje se opisuje Raskoljnikovljev posjet Sonji, nesretnoj ženi koja je svojim žalosnim zanatom pripomagala uzdržavanju obitelji, i gdje oni čitaju evanđelje, pobudila je neke sumnje u uredništvu, pa se M. N. Katkov nije mogao odlučiti da objavi tu glavu u onom obliku u kojem ju je autor napisao. Fjodor Mihajiovič, čije je držanje prema uredništvu bilo uvijek prijateljsko i popustljivo, pristao je da preradi tu glavu, о čemu je i riječ u ovom pismu. Iz pisma se vidi da mu nije bilo lako da se odrekne zamišljene pretjerane idealizacije Šonje, kao žene koja je dotjerala u pregaranju same sebe do takve užasne žrtve. Fjodor je Mihajlovič znatno skratio razgovor kojim je popraćeno čitanje evanđelja i koji je u prvobitnoj verziji te glave bio mnogo duži nego što je u objavljenom tekstu.« (»Ruski vjesnik«, drugi broj, 1889, str. 361).
Dne 3. rujna, u 7 sati ujutro. Smaknut je Karakozov. Karakozov se često spominje u bilježnicama Dostojevskoga i u konceptu predgovora Bijesovima.
Dne 1. listopada. Miljukov posjećuje Dostojevskog i razgovara s njim о njegovoj obvezi da u studenom preda Stelovskom rukopis romana, i о njegovoj nakani da se utekne pomoći stenografije.
»Nakon smrti starijeg brata Mihaila, Fjodor Mihajlovič preuzeo je na sebe sva dugovanja časopisa ‘Vrijeme’ koji je izdavao njegov brat. Dugovi su bili na mjenice, a vjerovnici nisu nikako davali mira Fjodoru Mihajloviču, prijeteći da će mu zaplijeniti svu imovinu i strpati ga u dužnički zatvor. U to se doba to moglo učiniti.
Neodgodivih je dugovanja bilo oko tri tisuće.
Fjodor Mihajlovič tražio je posvuda novce, ali bez uspjeha. Kad su propali svi pokušaji da umiri vjerovnike i kad je Fjodor Mihajlovič zapao u očaj, neočekivano mu se javio nakladnik Stelovski i ponudio mu tri tisuće rubalja za pravo na izdavanje njegovih sabranih djela u tri sveska. Štoviše,
Fjodor Mihajlovič bio je dužan da na račun te iste svote napiše još jedan roman.
Fjodor Mihajlovič bio je u kritičnom položaju pa je pristao na sve uvjete ugovora, samo da ostane na slobodi.
Ugovor je bio sklopljen u ljetu godine 1865., i Stelovski je isplatio kod bilježnika ugovorenu svotu. Ti su novci bili već sutradan isplaćeni vjerovnicima tako da Fjodor Mihajlovič nije ništa dobio na ruke. Najgore je od svega bilo to što su se ti isti novci nakon nekoliko dana vratili Stelovskom. Pokazalo se da je on bio u bescjenje otkupio mjenice Fjodora Mihajloviča i preko dvije plaćene osobe tražio od njega novce. Stelovski je bio lukav i spretan izrabljivač naših književnika i glazbenika (Pisemskog, Krcstovskog, Glinke). Umio je vrebati ljude u teškim časovima i uloviti ih u svoju mrežu. Tri tisuće rubalja za pravo na izdavanje sabranih djela bila je isuviše beznačajna svota, s obzirom na uspjeh koji su imali romani Dostojevskoga. Najteži je uvjet bila obveza da Dostojevski preda novi roman do 1. studenog 1866. Da Fjodor Mihajlovič nije predao rukopis na vrijeme, platio bi velike penale; a da ga nije predao ni do 1. prosinca iste godine, izgubio bi autorska prava na sva svoja djela koja bi zauvijek postala vlasništvo Stelovskoga. Dakako da je pljačkaš baš na to i računao. Fjodor Mihajlovič bio je godine 1866. zauzet pisanjem romana Zločin i kazna i htio ga je dovršiti kako treba. Pa kako je onda mogao, onako bolestan, napisati još toliko araka novoga djela?
Vrativši se u jesen iz Moskve, Fjodor Mihajlovič očajavao je zbog toga što nije mogao za otprilike mjesec i pol ili dva mjeseca ispuniti uvjete ugovora koji je bio sklopio sa Stelovskim. Prijatelji Fjodora Mihajloviča — A. N. Majkov, A. P. Miljukov, I. G. Dolgomostjev i drugi — htjeli su mu pomoći da se izvuče iz nevolje, pa su mu predložili da on sastavi plan romana, a da svaki od njih uzme da napiše po jedan dio romana, ne bi li utroje ili učetvero završili posao na vrijeme. Fjodoru Mihajloviču ostalo bi samo da izredigira roman i izgladi hrapavosti koje su u takvu radu neizbježne. Fjodor Mihajlovič odbio je taj prijedlog i odlučio da će radije i penale platiti ili izgubiti autorska prava, nego da se potpiše pod tuđe djelo. Tada su prijatelji savjetovali Fjodoru Mihajloviču da se obrati za pomoć nekom stenografu. A. P. Miljukov se sjetio da poznaje nastavnika stcnografije P. M. Oljhina, pa je otišao do njega i zamolio ga da pohodi Fjodora Mihajloviča, koji je, doduše, duboko sumnjao u uspjeh takva pothvata, ali je, s obzirom na kratak rok, odlučio da pribjegne pomoći stenografa.« (A. G. Dоstоjevska).
Dne 3. listopada uvečer. Uz Miljukovljevu pomoć, nastavnik stenografije P. M. Oljhin nudi svojoj učenici Ani Grigorjevnoj Snitkinoj da stenografira roman Dostojevskoga.
Dne 4. listopada, u 11 i pol. A. G. Snitkina dolazi prvi put Dostojevskom u stan da joj kazuje u pero svoj roman.
»Treba da ovo napomenem: ni jedan čovjek na svijetu, ni prije ni poslije, nije učinio na me tako težak, tako mučan dojam kao Fjodor Mihajlovič kad sam ga prvi put vidjela. Ugledala sam pred sobom čovjeka strašno nesretna, satrvena, izmučena. Doimao se kao čovjek kojem je, koliko jučer, umro netko tko mu je bio prirastao srcu, kao čovjek kojeg je snašla nekakva strašna nevolja. Kad sam otišla od Fjodora Mihajloviča, moje se ružičasto, sretno raspoloženje rasplinulo kao dim. Moji su se radosni snovi srušili, pa sam vrlo tužna, potištena hodala ulicama… (Zapis u bilježnici A. G. Dostojevske od 26. svibnja 1883).
U 8 sati navečer. Dostojevski počinje diktirati Kockara A. G. Snitkinoj. »Zamolio me da sjednem za njegov pisaći stol i pročitao najbrže što je mogao nekoliko redaka iz »Ruskog vjesnika’. Nisam dospjela sve zapisati pa sam mu napomenula da ga ne mogu slijediti, i da se u razgovoru ili pri diktiranju nikad ne govori tako brzo kao što on govori. Zatim mi je pročitao polakše i zamolio me da ono što sam stenografirala prepišem običnim slovima. Neprestano me požurivao i govorio: »Ah, koliko to dugo traje, zar se to zbilja mora toliko dugo prepisivati?« Požurila sam se, pa između dvije rečenice nisam stavila točku, iako je iduća rečenica počinjala velikim slovom, te je bilo jasno da sam samo propustila da stavim točku. Fjodor Mihajlovič bio je neobično nezadovoljan zbog te propuštene točke i nekoliko je puta ponovio: ,Kako je to moguće…’«
Od 5. do 29. listopada. Dostojevski svaki dan od 12 do 4 sata kazuje u pero Ani Grigorjevnoj roman Kockar. Dne 29. listopada. Završio je kazivanje u pero Kockara. Dne 1. studenog. Dostojevski odnosi rukopis Kockara Stelovskom, ali ga ne nalazi kod kuće pa predaje rukopis uz priznanicu policijskom nadzorniku okruga u kojem stanuje Stelovski.
Dne 3. studenog, u 8 i pol navečer. Dostojevski prvi put posjećuje A. G. Snitkinu i njenu majku. Nudi Ani Grigorjevnoj da stenografira posljednji dio Zločina i kazne.
Dne 8. studenog po danu. Dostojevski prosi A. G. Snitkinu. Ana Grigorjevna došla je u uobičajeno vrijeme Dostojevskom i zatekla ga uzbuđena.
»Požurila sam se da upitam Fjodora Mihajloviča što je radio posljednjih dana.
— Smišljao sam nov roman — odgovorio je.
— Ma nemojte? Je li zanimljiv?
— Meni je vrlo zanimljiv, samo, eto, nikako da iziđem na kraj sa svršetkom romana. Tu se uplela psihologija mlade djevojke. Da sam u Moskvi, posavjetovao bih se sa svojom nećakinjom Sonječkom, a ovako ću se vama obratiti za pomoć.
Ponosito sam očekivala da ,pomažem’ darovitom piscu.
— A tko je junak vašeg romana?
— Umjetnik, čovjek koji više nije mlad, pa eto, ukratko, mojih godina.
— Pričajte mi, pričajte, molim vas — zamolih ga jer me je neobično zanimao taj novi roman.
I eto, tada je, na moju molbu, potekla brilijantna improvizacija. Nikad, ni prije ni poslije, nisam čula Fjodora Mihajloviča da tako nadahnuto pripovijeda kao što je tada pripovijedao. Što je dulje govorio, to mi se jasnije činilo da Fjodor Mihajlovič priča о svom životu, samo što je promijenio imena osoba i neke okolnosti. Tu je bilo sve ono što mi je prije kazivao onako uzgred, u odlomcima. Sad mi je to potanko i postupno pripovijedanje štošta razjasnilo о njegovim odnosima s pokojnom ženom i rodbinom…
—… I eto — nastavio je pričati Fjodor Mihajlovič — u tom odlučnom razdoblju svoga života umjetnik susreće na svom putu mladu djevojku vaših godina ili možda godinu-dvije stariju od vas…
… je li moguće da ta mlada djevojka, toliko različita po naravi i godinama, zavoli mog umjetnika? Ne bi li to bilo psihološki neuvjerljive? Eto, о tome sam baš htio čuti vaše mišljenje, Ana Grigorjevna.
— Zašto bi bilo nemoguće? Pa ako vaša Anja nije, kao što kažete, obična koketa nego ima dobro, osjećajno srce, zašto ne bi zavoljela vašeg umjetnika? Šta onda što je on bolestan i siromašan? Pa zar se voljeti može samo zbog vanjštine i bogatstva? I u čemu bi tu bila njena žrtva? Ako ga ona voli, onda će i sama biti sretna i neće se nikad pokajati!
Govorila sam vatreno. Fjodor Mihajlovič gledao me uzbuđeno.
— I vi ozbiljno mislite da bi ga ona mogla zavoljeti iskreno i do groba?
Pošutio je, kao da se koleba.
— Prenesite se načas u njen položaj — reče drhtavim glasom. — Zamislite da sam taj umjetnik ja, da sam vam izjavio ljubav i zaprosio vas. Recite mi što biste mi odgovorili!
Lice Fjodora Mihajloviča odavalo je takvu smetenost, takvu istinsku muku da sam napokon shvatila da ovo nije običan razgovor о književnosti, i da bih nanijela strahovit udarac njegovoj taštini i ponosu kad mu ne bih izravno odgovorila. Zirnula sam na uzbuđeno lice Fjodora Mihajloviča, koje mi je bilo toliko drago, pa sam mu rekla:
— Odgovorila bih vam da vas volim i da ću vas voljeti do groba.« (A. G. Dоstоjevska).
Dne 13. prosinca. Dostojevski obećava u pismu N. A. Ljubimovu da će do Božića poslati u uredništvo »Ruskog vjesnika« posljednji dio Zločina i kazne.
U toku godine izlaze pojedinačne knjige pripovijedaka i romana Dostojevskog u izdanju Stelovskog.
Potkraj godine. Izlazi treći svezak sabranih djela Dostojevskoga u izdanju F. Stelovskog.
U zborniku »Luč« objavljen je prilog D. I. Pisareva о Zapisima iz mrtvog doma i о Obrisima bogoslovije N. G. Pomjalovskog, pod zajedničkim naslovom О onima koji su propali i koji propadaju.
1867.
Dne 15. veljače, u 7 sati navečer. Dostojevski se vjenča s A. G. Snitkinom u stolnoj crkvi sv. Trojstva.
Leonid Grosman
nastaviće se
