Odlomci iz knjige Stanka Cerovića, Njegoševe tajne staze (Montenegropublic, Podgorica 1996).
Pagansko herojsko društvo
Samoća je polazna tacka. Samoća gordosti, za koju velike religije smatraju da je Bog najljuće kažnjava. Bog voli poniznost i skrušenost. Satana je gordost. Ali je u herojskim društvima obratno: bogovi nemaju posla sa poniznim vjernicima, samo sa gordim konkurentima. Za Bogove je ponižavajuce da se bave socijalnim sivilom, u Ilijadi se druže, kao neprijatelji ili saputnici, samo sa junacima. Crnogorska anegdota sa Adamom je jasna: da je Adam skinuo Bogu par anđela ovaj bi ga poštedio jer bi vidio da je junak. A ukoliko Bog nije u stanju da poštuje junaka onda nam takav Bog ne treba. Crna Gora je pagansko herojsko društvo. Inače je kod Crnogoraca izražen osjećaj »ako ja ne trebam Bogu, ne treba ni on meni«. (…)
Herojsko društvo se razlikuje od monoteistickih značenjem koje pridaje pojmu besmrtnosti. Paganska besmrtnost stoji nasuprot hrišćanskoj vječnosti. Besmrtnost je osvajanje života, sa ove strane, među ljudima; vječnost, napustanje ovostranosti, prezir zemaljskog. Besmrtnost nestaje sa unistenjem života; vječnost tu počinje. Sudnji dan je za besmrtnike kraj, za vjernike pocetak. (…)
Preziranje prirode i rada
Sela i prirode u Njegoševoj poeziji nema. Crnogorci preziru sve što je prirodno, u djelanju, ponašanju, ili izgledu. To je bilo vrlo pozersko društvo, kao što su primijetili svi stranci koji su posjetili Cetinje. Herojski moral se uvijek odvaja od prirode: izgled, gest, akcija, narocito govor – sve je uzdignuto, artificijelno, smišljeno u funkciji isticanja individue. (…)
Čekanje je važno u Crnoj Gori. Sve tipske svakodnevne situacije lice na cekanje, tj., napeto iščekivanje. To je strpljenje shvaceno kao izazov, strpljenje kao priprema smisla koji ce eksplodirati u naglosti akcije. Jedini zanat – ako se to moze tako zvati – je stocarski. Čuvanje stoke je čekanje: prizivanje opasnosti, negdje u sumi i samoći. Tražiti bilo kakva ekonomska opravdanja za razvoj stočarstva, a nestanak svih drugih zanata, je smijesno: drugi zanati nestaju jer su sramotni, jer podrazumijevaju pravi rad koji nema nikakav odnos sa herojskom situacijom, ne mogu biti opravdani kao »cekanje« izazova i napada. Crnogorci nijesu ni nespretni ni neradni, ali njihovo društvo se nije razvijalo u pravcu zanata. Ako se vec razvijalo u nekom pravcu, onda je tacnije reci da se razvijalo u pravcu stvaranja što ljepse slike o sebi, u duhu onog izvora »gordosti« sa kojeg je to društvo i poteklo. (…)
Bratoubilaštvo
Događaj koji je bacio Crnu Goru nepoznatim stazama je istraga poturica. Priča o istrazi postojala je u Crnoj Gori, poturice jesu istrazene na jedan ili drugi način iz Crne Gore i odlucujuca važnost tog događaja za sve što je uslijedilo bila je upamcena i bez Njegoša. Njegoš je svojim putevima dokučio skrivena značenja tog događaja. Tj., možda su neka od tih značenja oživjela, »proradila«, da tako kazemo, tek u dodiru sa njegovim duhom.
Najprije, u osnovi mitova o Pocetku svih drustava – dok su mitovi bili mitovi – nalazimo uvijek neku varijantu priče o najgorim zločinima: ubijanje nevinih i najblizih. Vrlo cesto su u pitanju blizanci, ili bar braca – u svakom slucaju svuda se podvlaci bliskost da se ne bi dvoumili u pogledu strahote zločina. Izgleda da strast mora da bude negacija. Ali zašto je stvaranje novog i velikog bas nužno samonegacija, divljacko cupanje sopstvenog srca? Je li to zavjet nove ljubavi, ili način da se za sobom zauvijek poruse mostovi, da bi bojazljiva i sirota svijest znala da joj vise nema povratka?
Taj pocetni zločin Crne Gore, u kojem se ona rađa, je istrebljenje brace: građanski rat. To što je rijec o »poturicama« samo je zgodna konvencija, opravdanje za one koji ne umiju da misle, i koji vjeruju da u Njegošu, i u Crnoj Gori, postoji istinska nepomirljivost prema Islamu. Nigdje dvije vjere ne žive lagodnije, i niko kao Njegoš nije bio ravnodusan u kontaktu sa Turcima. Do dana današnjeg – van politickih manipulacija – Crnogorci su ravnodusni na vjerske i nacionalne razlike. (…)
Iskupljenje
Njegoš je imao »istragu« pod rukom, a i svojim genijem je dokučio da velikog Pocetka nema bez velikog loma, tj., velikog zločina kad je u pitanju ljudsko društvo. U iluzornost te »veličine« i opravdanost takvih djela, on ce i te kako sumnjati, ali ta sumnja je materijal za drugu pjesmu. Njegoš hoce da shvati istoriju, a ne da je prezre, mada ce rezultat njegove socijalne mudrosti, da nazovemo tako njegovo saznanje o istoriji društva, biti nešto između sazaljenja i prezira. Na misao o zločinu na izvoru civilizacije dolazili su mnogi veliki filozofi i pjesnici, ali je nijedan, da ja znam, nije mogao podnijeti, kamoli od nje napraviti djelo – osim pretvarajući se u sterilnog ekscentrika. Misao jeste nepodnošljiva i opasna: to, da bez velikog zločina nije moguce veliko stvaralaštvo, mnoge ludake navodi na zločine. Koliki su nesporazumi između zločinca i genija banalno je saznanje iz kriminalnih kartoteka. (…)
Tu počinje razlika između Stare Crne Gore i drugih crnogorskih plemena. Poslije velikog zločina, Crna Gora vise ne moze da se smiri: da bi zločin bio iskupljen, ili da bi bar neizvjesnost kazne trajala, potrebno je da bude »borba neprestana«. Da bi se umirila savjest zbog počinjenog zločina za koji ne moze biti opravdanja – mora se stremiti prozirnim visinama. Prvo se počini zločin, a onda se postavi veliki zadatak koji naknadno zločin ispunjava smislom. Možda je cilj da ga ispuni moralnim smislom. Dok se ne stigne do takve moralne ravnoteze, nema smirenja. Razlika između sveca i zločinca ponekad nije u djelu, nego u snazi kojom se trazi iskupljenje. (…)
Nagovor i opravdanje
Iguman pravda istragu. Ne pravda, nego nagovara Crnogorce na istragu. Zato je među njih i dosao, kao što dolaze grcki bogovi da poguraju neodlucne ljude u kobne avanture. Podvaljuju im i ne pokusavajući da opravdaju svoje djelovanje drugim razlozima osim zeljom da karneval besmisla bude što zabavniji. To je i jedina motivacija koju cemo naslutiti kod Igumana.
U momentu kad se Iguman pojavio odluka o Istrazi još nije donijeta, zakletva dolazi tek sjutradan po Igumanovom govoru.
I kakav je taj »nagovor«, osim što je pjesnicki genijalan?
Prvi Igumanov nastup je izlaganje herojske filozofije života. Iznad ponora koji otvara tragicni pogled na svijet, jer se u njemu čovjek usuđuje na herojsku samocu, iznad ponora se otvaraju prekrasne iluzije u kojima čovjekovi napori zasnivaju besmrtnost. (…)
Prihvatiti besmisao, gordo ga nositi, uprkos njemu zasluziti »cesno ime« – to bi trebalo da je veliki izazov koji čovjek baca u lice nistavilu, uzdize se tako do »poluboga«, tj., izbjegava kandzama nistavila. Ovu filozofiju apsurda ce Iguman u najljepsoj formi prodati Crnogorcima. Sa tvrdnje da je svijet besmislen sam po sebi, on polako sklizne na tvrdnju da je besmislen jer je obeščašćen i da ce povratak casti biti isto što i povratak smisla. Ovo je zasnivanje velikog morala iz kojeg ce nici crnogorska veličina i sam Njegoš. (…)
Taj svijet Iguman podmece Crnogorcima. Njemu samom ce malo kasnije, od casa kad shvati da je uspio, taj svijet izazivati smijeh i ruganje, ali sad, dok zavodi Crnogorce, toliko je ubjedljiv da im možda i zavidi. Zavidi im na naivnosti, na sposobnosti slijepog zanosa. (…)
Borbenost i mlakost
Borba i iskusenja jesu za sazrijevanje čovjeka najvažniji, a tek onakva neprestana borba u crnogorskim uslovima! Ne samo s Turcima. Taj izazov je podnošljiv. Vec stalno odmjeravanje među Crnogorcima koji svi do jednog žive u uslovima apsolutne slobode i ravnopravnosti, i kod kojih se, iz generacije u generaciju, iz vijeka u vijek, surova utakmica odabranih pretvorila u teatar u kojem se vise vodi racuna o malim estetskim dotjerivanjima, nego o otkinutim glavama i iskopanim kucama. Zeljno tisine i koncentracije, na to »krvavo razbojiste« gurnuto je Njegoševo srce, kao što je dječak gurnut na glavarski skup onog dana kad su ga, prestravljenog, proglasili za Vladiku. Na kraju ce on doseći velike istine bas zahvaljujući razbojistu, a ono ce se kroz njega ocistiti do sublimne pjesme, ali do tada je trebalo dokazati da ovaj čovjek ima snagu da izdrzi iskusenja i izađe uvijek bolji iz metamorfoza kojima je bio izlozen.
Bio je zaokupljen mogućnostima preobrazenja. Iskra što spava u pojmu metamorfoze kljucna je za umjetnost, ali kod Njegoša je ta pjesnicka opsesija pojacana brzim i potpunim preobrazenjima koja je na njemu vrsio život, bas kao da je sam bio djelo nekog vrlo surovog pjesnika lake ruke, što kriza i brise bez dvoumljenja. (…)
Toga crnogorskoga foliranja, toboznje skromnosti, kod Njegoša ima dosta. Prvo Apolon pred divitom od kristala crvenoga, a zatim: ako me se neko sjeca.
U drugom pismu, gdje opisuje ljepote Rima i Napulja, ima jedna rečenica gdje proviruju prezir i dosada, kao da se previše naslušao budala: »Pune su mi uši mlakavila«. (…)
Gordost
U »Gorskom vijencu« Njegoš je smogao snagu da opjeva veličinu odvajanja od svijeta, veličinu samoubilacke gordosti, iako je cijelog života bio snažno svjestan nesreće koja prati ovakvu avanturu i političkim reformama je pokušavao da vrati Crnu Goru sa ovoga puta.
Poetski ga fascinira skriveni zakon u crnogorskoj istoriji koji predstavlja Iguman Stefan, o beznadežnoj pobuni. Fascinira ga san o gordosti i casti koji u jezivom kosmaru kosmosa sanja slabo ljudsko bice. Fascinira ga grupa golaća na crnogorskom kamenu koja se izdvaja iz socijalnog mlakavila. Vidi u tome odraz pramajke iskre koja je iz zgusnutog mraka pokrenula cikluse stvaranja i propadanja, onaj metafizički »ludi vjetar« za koji se u jednoj od najljepših strofa pita »ko će ga zauzdati«.
Gluho je doba noći i svak spava. Njegoševi stihovi se začinju u noći svijeta.
Zato je scena u »Gorskom vijencu« negdje između neba i zemlje i zato cijela pjesma oscilira između sna i materije, kao da se odvija u nekoj šupljini u mozgu. Izdignuta je grupa heroja negdje u planinama i odatle osmatra beskrajnu baruštinu punu truleži iz koje dopiru nerazumljive poruke, jadanje, vraćanje, prijetnje. Čas se neko ženi, čas se neko bije, čas stižu izaslanici velikih vojski sa zmijskim porukama pobunjenoj iskri – bilo kako bilo, izdvojenoj grupi usnulih sanjara u taj svijet više nema povratka, do istrage jednih ili drugih. Probudila se i nad svakodnevnim životom izdvojila, prijeteća i neodoljiva, čovjekova nepotkupljiva strast – koja je možda samo mit, ali mit na kojem pretrajava duh u svijetu – beznadežno i herojski suprotstavljena zakonima materije.
Jasno je u pjesmi rečeno da oblaci prolaze »ispod« grupe heroja, heroji su blize plavoj prozračnosti, oni su na strani sunca. Svijest o uzaludnosti se kod Njegoša, po zakonu hirovitosti duha koji sebi sve dozvoljava, svaki čas pretvara u dokaz o mogućem trijumfu istine i dobra. (…)
Strast
U logici crnogorske pobune, Venecija mora da doživi sudbinu Turske, tj. da bude odbačena, prežaljena od strane heroja koji se spremaju da prežale i svoju istoriju i svoj narod i ljudske zakone – jer slijede svoju zvijezdu, iskru koja im je u srcu zaigrala i srce im pokorila, slijede je s one strane najveceg zločina i svoga života.
Turska je demonsko zlo, Venecija neodoljivo mlakavilo. U krajnjoj liniji, sa gledišta već raspaljene strasti, i jedno i drugo rezultiraju ropstvom, kukavičlukom, korupcijom. Strast je nezadovoljna životom, zato mora da plati i zato mora da bude slavljena. Život na nju izliva i milost i kaznu. (…)
Onaj koji ukrese strast i to idući direktno, bez najmanjeg oklijevanja prema cilju, je Iguman Stefan. Poplava strasti koju on ubrizgava u Crnogorce čini sve dileme besmislenim, strpljivo traženje razloga za pobunu je obustavljeno, tijelo je oslobođeno straha, podignuti i poneseni silnom snagom kreću Crnogorci u susret svojoj sudbini. (…)
Crnogorska istorija, izvučena u jednom potezu, u svim detaljima je izrazito ostrašćena, kao kratke biografije miljenika bogova, kao biografija samog Njegoša. I biografija čovjeka i istorija njegovog naroda su zgusnuti tako da u njima nema praznog hoda. Malo je vremena, ali je tako prozračno da se stalno kroz njega može pratiti svaka nijansa crnogorskog zanosa.
U riječima budućeg Crnogorca, ideala koji će tek nastati, još prije početka istorije, prije Istrage, naslućuje se – kao da je sve unaprijed zapisano – kolika će silina strasti ponijeti pokoljenja Crnogoraca, šta će biti suština te strasti i kako će se ona, kroz patnju, transformisati od golog nasilja i stradanja, do trijumfa morala i poezije. U ovih devet stihova ima mnogo misli, istorije i ispovijesti. Tu je tajna riječi i njeno upoređenje sa akcijom, kao i tajna nad tajnama o preobraženju akcije u riječ. Tu je i dvosmislenost junaštva, kao zla i trijumfa nad zlom i misteriozno pijanstvo strasti koja upravlja pijanim brodom života. Tu je obećanje besmrtnosti onome ko kroz ovakve bure pronese neugasenu zublju ljudske veličine. (…)
»Borba neprestana«
Ova Njegoševa pitanja-tvrdnje sadrže objašnjenje. Zna se da rat stvara poseban moral, sa manje socijalne hipokrizije jer se život društva sveo na neposrednu borbu za opstanak, podvlači ljudski element u krajnjem iskušenju, ali ratnički narodi i mentaliteti postoje i van Crne Gore. Crna Gora je »krvava« priča, a ne običan rat. U stvari – i nije rat. Crnogorci počinju da ratuju tek na pocetku XX vijeka: u balkanskim ratovima, djelimično već u hercegovačkom ustanku. Prije toga, to je vjekovno stanje »neprestane borbe«, tj., života u opasnosti i stalnom izazovu. To jeste život sa prstom na obaraču, ali nije pravi rat. I više i manje od rata. Crnogorci nijesu u ratu, nego je njihova egzistencijalna situacija postala »neprestana borba«. Ono što ce se u romantičnoj umjetnosti, u aristokratskom moralu, zvati »živjeti opasno«, kao ideal i izbor, to će za generacije Crnogoraca biti jedina vizija ljudskog života, jedina situacija u kojoj se dostojno nosi »ime teško čojka«. Ali »živjeti opasno« nikad nije iskazano kao ideal za kojim se teži, nego kao nužnost koja se junački podnosi. Zato ništa ne bi bilo pogrešnije nego vidjeti u Crnoj Gori zemlju nasilja: nasilje se prezire, nikad junak ne čini ništa nasilno: potpuno suprotno od nasilnog čina, on teži da prevaziđe ranjivost i smrtnost neprijatelja koliko i samog sebe. On bdi nad drugim koliko i nad sobom: drugome je uvijek manje strasan nego sam sebi. U izvjesnom smislu ovo je univerzum ludaka i treba ga uzeti kao takav da bi se shvatila neuporediva dostignuća tog društva: veliki pjesnik (jer je »riječ« podvig) i originalan ljudski tip. (…)
Heroizam i lešinarenje
U posljednjem bosanskom ratu je bilo nevinih žrtava i sadističkih zločinaca, a Crnogorci su igrali ulogu lešinara. Taj pojam sadrži tačno sve karakteristike svijeta protiv kojega je stara Crna Gora bila u vječnom ratu. Ima li i u takvom okretu sudbine tajnog promisla?
Najuzbudljivije je uočavati kontraste: stara Crna Gora je velika time što Crnogorci drže sudbinu u svojim rukama, i ličnu i opštu; što imaju osjećaj da nad njima nema sile (»najviše su stoga nepobjedni/jer se smrću smiju i rugaju«), i što traže velike izazove u kojima neće popustiti, nego ce saviti okolnosti u pravcu koji sami žele.
I onda, praktično u jednoj generaciji, dobijamo negativ: masu bez glave i identiteta, povremeno izbezumljeno stado. Duh Crnu Goru napušta preko noći, kao što je ušao u nju jedne davne noći, u sred potresa po krvavoj mjesečini: još u toku vladavine Kralja Nikole pojavljuju se znači opuštanja, inercije, nestaje naboj herojskog svijeta, počinje da se nazire tjelesina koja pluta bez unutrašnje stege svojih zakona: to je sloboda materijalnog svijeta koji je ovladao čovjekom, za razliku od one slobode duha preko koje su Crnogorci upravljali svojim svijetom i sudbinom. Crna Gora tako propada, jer tako propada svako veliko društvo, i u tom propadanju se ukljucuje u modernu civilizaciju, konačno se srijeta sa svojom epohom, pošto je nekoliko vjekova lutala u dubljim dimenzijama vremena. Koliko je njena istorija bila anomalija, vidi se i u brzini toga propadanja, pomalo kao one freske, sačuvane pod zemljom vjekovima, koje izblijede kad dođu u dodir sa prvim dahom vazduha, pošto arheolozi, prethodnica druge epohe, otvore put ka njima.
Moze biti da je u crnogorskom univerzumu najveći kvalitet »postojanost«. Ja mislim da je taj pojam označavao njihovo duboko poimanje strpljenja. Strpljenje u napetosti, u teškim okolnostima, ali nimalo sposobnost mirnog čekanja u praznini. To je Crnogorcima izgledalo mlitavo, to je osobina stranaca, Turaka, Latina, Slovena. U našoj epohi, jer je to stanje van naših psiholoških mogućnosti, ne možemo reći da li je velika vrlina strpljenja kod starih mudraca imala ovaj crnogorski smisao napetog duha, »strasne postojanosti« kako Njegoš kaže za Boga, ili je pak imala smisao potpunog mira pred prazninom svijeta.
Spolja gledano, Crna Gora se drži istih oblika života kao ranije, građani su osjetljivi na pitanja časti i hrabrosti, patrijarhalna ugnjetenost ljudi je veća nego ranije. Ali osjetljivost je izvještačena, kao da imitiraju sami sebe, na pravim izazovima uvijek podbace, stvara se krupan raskorak između onoga što misle i govore o sebi i onoga što stvarno jesu. A ono što je nekad bila silina patrijarhalne slobode, jer je crnogorska patrijarhalnost bila individualistička i pobunjenička, to se pretvorilo u patrijarhalnu servilnost pred svakim vlastima, nasilnost prema slabijem od sebe, ponizavanje žena.
Njegoša bi takva evolucija interesovala, jer se i u njoj otkrivaju tajni zakoni bića, ali nema sumnje da bi stara Crna Gora i njen Iguman Stefan, kojima su ovakve spekulacije bile dosadne, odmahnuli rukom na ove ljude. Za njih se već može reći, bez ogorčenosti i naprezanja mozga, ono što je Makijaveli rekao za ljude pošto ih je do srži pretresao: »ne vrijede mnogo«. (…)
Nasilje
Istorija Crne Gore me stalno vraća enigmi nasilja. Mi živimo u izrazito nasilnom svijetu i današnja Crna Gora je posebno nasilno društvo, puno agresivnosti, u gestovima, držanju, glasovima ljudi. Kukavice su uvijek nasilne. Sadizam u bosanskom ratu nije bio posljedica agresivnosti, nego servilnosti. Iz našega ugla stara Crna Gora izgleda još mnogo nasilnije: stalni izazovi i stalna borba. Ali ja mislim da u staroj Crnoj Gori nije bilo nasilja i da bi se ondašnji Crnogorci zgrozili u nasilju sadašnjega svijeta. Junak ljudima uliva osjećanje sigurnosti, ne straha.
Vjerovatno bi im sadašnja Crna Gora izazivala odvratnost u svakom detalju: od govora i gesta do vrijednosti i djela. U staroj Crnoj Gori je nezamisliva neopravdana agresivnost, ili slabo smišljena riječ, ili ton u pogrešnom trenutku i vještački podignut. Današnji čitaoci »Gorskog vijenca« su primijetili da je to pjesma o genocidu, da zapravo slavi genocid. U pravu su, to jeste pjesma o genocidu gledano iz našega ugla, iz ugla osjećanja i djela koji su na raspolaganju našoj svijesti. Hoću da kazem da, kad bi moderni čovjek, Crnogorac ili neko drugi, radio tačno ono što rade Crnogorci u »Gorskom vijencu«, to bi bio genocid, fanatizam, glupost i ludost. Ali ničemu od svega toga nema ni traga ako ta djela izvodi Vuk Mićunović sa društvom i ako se ta djela rađaju u sumnji Vladike Danila i ako ih je Iguman Stefan smjestio u najdublje slojeve procesa stvaranja svijeta. Kad različiti ljudi rade isto djelo, onda ta dva djela nemaju veze. (…)
Ljudi koje su preplavile mane i čiji gestovi ili riječi uvijek otkrivaju nasilje, bilo kakve da su im namjere, sastavljeni su isključivo od površine. Šta se dešava u njihovoj unutrašnjosti? Ona je netaknuta. Zato često imamo utisak da su veliki zločinci nevini, ili da iza velikih zločina modernih vremena – to sam vidio u bosanskom ratu – nema ljudi, nema počinioca. Bol raspadanja je veliki, ali u njemu nema čovjeka, to se raspada materija. (…)
Sloboda
Kad su zaboravili značenje pojma slobode, Crnogorci su se pretvorili u ništa, kao svi neslobodni ljudi društva. Nijesu odmah bili moralno zbrisani, jer se moral, za razliku od duhovne avanture, drži na ritualima, ali su odmah izgubili duhovno postolje svoga svijeta, ono postolje koje je održavalo vezu sa korijenom njihovog svijeta, iluzije, ili sna – sa njihovim poimanjem značaja i veličine duha. Kad presuši taj metafizički izvor čovjekovog života, onda za umiranje ostalih »členova« možemo imati puno povjerenje u surovost vremena. Ono uništava tako što ne prima u sebe, tako što ostavi biće na vjetrometini materije. Čovjek ulazi u vrijeme kao u sklonište, biće duhom preobraženo vrijeme dalje u nedogled preobražava. Odavde nije daleko ideja o obogotvorenju samoga vremena. Ali ta ideja se izgleda po nekoj pravilnosti javlja u umirućim civilizacijama, dabome kao iluzija, jer ljudi mogu da bace pogled na istoriju, znajući da je njihova priča završena, i u toj istoriji, kao uvijek sa vrha, kraja, ili prije posljednjeg daha, konačno nezainteresovani, otkrivaju duboku šemu. (…)
Društvo »gesta i riječi« propada na najodvratniji način: sve se pretvara u galamu i glumu, ali u njima nema ni riječi ni djela. Sve ostaje na površini vremena i duha. Dobijete umjesto herojskog gesta gestikuliranje ludaka, a umjesto velike riječi laprdanje glupaka, umjesto postojanog izrađivanja velikih osjećanja, trzanje i keženje bez psihološkog početka i kraja, one maske zaustavljene u svojoj unakaženosti nad kojima se zgadio Vojvoda Draško.
Stojan Cerović
