Režija: Eric Steel
USA
2006.
Trajanje: 94 minuta
Piše: Hrvoje Krstičević
“The Bridge” – Posljednji pogledi s tamne strane američkog arhitektonskog ponosa
Sasvim je običan dan na mostu Golden Gate u San Franciscu. Gigantski bijeli kruzer svojim putnicima upravo nudi uvid u djelić američke mitologije. Veslači odrađuju svoj uobičajeni jutarnji trening. Lokalni školarci po tko zna koji put prelaze dobro poznatu destinaciju. Korak dalje, turisti istu veličanstvenu građevinu gledaju s pogledima novorođenčadi. Fotografiranje, opipavanje, navirivanje. I strahopoštovanje… Par sekundi kasnije, u kadar ulazi prosječan, po ničemu neobičan gospodin u pedesetima. Crvena kapa, zelena majica i traperice.
Nakon sekunde-dvije oklijevanja, muškarac se penje na zaštitnu ogradu i gotovo u istom potezu skače u hladnu vodu Tihog oceana. Sve je gotovo za manje od pet sekundi… Za obične promatrače nevjerojatan prizor. Za službenike na mostu i tamošnje policajce sasvim uobičajen –“to se stalno događa” dan.
“The Bridge” (2006) je sumorno i beznadno filmsko iskustvo. Neizbježno, surovo i konačno poput pada u hladni ocean pri brzini od 140 km/h. Bez konačnog odgovora i ohrabrujućeg zaključka prije odlaska na počinak. Steel je u svojem filmu samoubojstvo prikazao kao neromantičan, samotan i bolan čin koji za sobom, poput domina, uništava i čitav niz drugih života povezanih s tim tragičnim sudbinama.
Most Golden Gate u San Franciscu dovršen je 1937. godine i ubrzo postao prepoznatljivim simbolom tog kalifornijskog grada, ali i krunski dragulj američke arhitektonsko-inženjerske izvrsnosti. Sada već mitski crveni viseći most – čiji lukovi dosižu visinu od 227 metara, a ukupna dužina gotovo tri kilometra (2737 metara) – preko tjesnaca Golden Gate povezuje San Francisco s gradovima okruga Marin.
Po neslužbenim procjenama, to remek-djelo američke arhitekture vjerojatno je najfotografiraniji most svih vremena, koji gradskom budžetu godišnje priskrbi milijune turističkih dolara. Nažalost, mostGolden Gate je nakon kineskog mostaNanjing, “najomiljenija” svjetska građevina samoubojica, pa se te tako barata podatkom – opet neslužbenim – o 1500 osoba koje su odlučile okončati svoj život skokom s ovog kalifornijskog mosta.
Redatelj Eric Steel, kamerman Peter McCandless i ostatak malene filmske ekipe cijelu su 2004. godinu posvetili snimanju mosta Golden Gate, usmjerivši fokus svojih kamera upravo prema tom nesretnom dijelu američke populacije. Opremljeni kamerama s obje strane mosta, ukupno su snimili 24 samoubojstva te godine, a zbog pravovremene reakcije u suradnji s policijom, uspjeli su spasiti barem šest ljudskih života.
“The Bridge” (2006) je sumorno i beznadno filmsko iskustvo. Neizbježno, surovo i konačno poput pada u hladni ocean pri brzini od 140 km/h. Bez konačnog odgovora i ohrabrujućeg zaključka prije odlaska na počinak. Steel je u svojem filmu samoubojstvo prikazao kao neromantičan, samotan i bolan čin koji za sobom, poput domina, uništava i čitav niz drugih života povezanih s tim tragičnim sudbinama.
“Njegovo tijelo mu je bilo zatvor”, govore najbliži jednog od samoubojica (Philip). Za drugog –Genea – kažu da je oduvijek bio pomalo čudni i svojeglavi vuk samotnjak. Treću – paranoidno-šizofrenu Lisu – pomalo neprikladno hvale za hrabrost i odlučnost pri provedbi samog čina. Tisuću pitanja nam prolazi kroz glavu tijekom filma… Zašto još uvijek stigmatiziramo depresivne i mentalno bolesne ljude? Imamo li rješenje za najugroženije među nama, ali nas jednostavno nekad/često/nikad nije briga? Obraćamo li pažnju isključivo na posljedice, umjesto na korijen problema?
Steel nije upao u predvidljivu patetičnu jednosmjernu ulicu. Američki redatelj se poput preciznog arhivista pozabavio posljedicama koje očajnički čin poput samoubojstva donosi obiteljima tih pojedinaca, u isto vrijeme ponudivši niz šokantnih i dosad neviđenih snimaka koje će većini gledatelja zauvijek ostati urezani u pamćenje.
“The Bridge” ima svojih nedostataka, od kojih iskaču naglašeno suhoparni narativni slijed (snimke mosta-intervjui-snimke mosta), redateljska distanciranost u prvom dijelu filma te jeftinjikava vizualno-tehnička glazura, što dokumentarcu u konačnici daje dojam pomalo amaterskog završnog proizvoda. No, ne dopustite da vas pakiranje s ružnom bljedunjavom mašnicom odvede na krivi trag – “The Bridge” će vas progoniti danima nakon odjavne špice…
The Bridge
Piše: Dejan Ognjanović
The najsuroviji dokumentarac, onako baš da razdrma sve emocije, da vam nije dobro al’ uopšte posle gledanja, ali ne u negativnom kontekstu, jer u isto vreme izaziva i pozitivne i negativne emocije, i to kad te preplavi samo cepaju fleševi sa sviju strana.
Ja sam se osećao nekako čudno i spokojno pred sam kraj filma i satima nakon gledanja. Znači, neponovljivo iskustvo kako jedan dokumentarac može da utiče na psihu, da te dovede do nekakvog duševnog mira i pomirenja sa tom sudbinom koja je neumitna, jer SMRT nas sve pre ili kasnije čeka, tako da ovaj dokumentarac može dosta da pomogne npr. ljudima koji su imali nekada u životu suicidne ideje ili pokušaje samoubistva, a npr. to ih i dalje kopka, znači nisu raščistili sa tim, i dalje ih goni ta misao. I moram da priznam da je ovaj film na mene delovao kao neka vrsta psihoterapije, i zato neću mnogo da komentarišem, gledajte jebiga, ali samo jedna napomena: probajte da posmatrate ovaj rad sa strane, znači probajte da se „izdvojite“, da posmatrate te priče bez predrasuda, osuda, niti bilo čega, pokušajte da se distancirate na neki način, jer jedino tako ćete moći da sagledate koliko je jak ovaj dokumentarac, jer ako budete krenuli sa moralisanjem, ode sve dokurca. Ovo ne pričam napamet, jer već dosta ljudi koje znam sa sviju strana, iz svih slojeva društva, svih uzrasta, itd, su pogledali ovaj dokumentarac ali su u startu imali taj neki stav tipa „aha, ovo je dokumentarac o samoubicama, more to je po meni ološ, i zato i treba da crknu, nisu ni zaslužili da žive“ i slično, a bez dubljeg razmišljanja zašto bi se neka osoba odlučila na jedan takav definitivno najradikalniji rez u životu, tako da su zbog tog nekog prezira i totalnog nerazumevanja totalno omašili poentu i lepotu ovog jedinstvenog dokumentarca, jer ja zaista ne bih tako olako osuđivao te ljude, jer mi realno ne možemo da znamo šta je u njihovim glavama.
A druga stvar, pa ne reaguje pobogu svako isto kad ga npr, najbanalniji primer ću dati, ostavi devojka sa kojom je više godina bio u vezi. Neko se u toj situaciji samo okrene i nastavi regularan život, tražeći novu curu, a na drugu stranu, nekog to baš poremeti i jednostavno ne može dalje. Isto važi i za mnoge druge stvari u životu, sve zavisi od toga o kakvoj se osobi radi, znači dal’ sve može da iskulira ili je sklona padovima u duboke depresije posle tako nekih životnih „neuspeha“, il’ što bi rek’o moj ćale: „Meni kad je loše ja samo kažem sebi ‘ma ko ga jebe’ i odma mi bude bolje, i teram dalje“. Eh, kad bi sve bilo tako jednostavno, i kad bi svi bili takvi ko moj stari, ko zna na šta bi svet ličio. Eto, samo toliko, znači kome je do morala „po kanonima SPC-a“ ili koje već sekte-religije, nek slobodno zaobiđe ovaj film. Peace.
(Iz knjige Abraxasov vodič niz dokumentarni film)
