Režija: Iain Forsyth, Jane Pollard
Scenario: Iain Forsyth, Jane Pollard, Nick Cave
Muzika: Nick Cave, Warren Ellis
Uloga: Nick Cave
Zemlja produkcije:
Trajanje: 97 min.
Jezik: engleski
Festivali: Sandens, Berlin, Istanbul, Sarajevo, Bergen, Beč, Torino
IMDB: 7.7/10
Metascore: 83/100
Rottentomatoes: 97/100
Termin i mjesto prikazivanja: 10.12.2014. u 21h – CNP Podgorica
Sinopsis:
Ovo je biografija o životu muzičara, pisca i scenariste – Nick Cave-a. Umjetnički duet Iain Forsyth i Jane Pollard, u svom filmskom debiju, kombinuju fikciju i stvarnost, privatni i javni život, i u jednom fiktivnom danu obuhvataju životnu priču poznatog muzičara. Film počinje zvukom budilnika, a završava se večernjom šetnjom plažom poslije koncerta. Uključujući scene iz Nick-ovog života, od njegovog djetinjstva, preko fotografija sa koncerata, do naracije od strane samog Cave-a, film objašnjava njegov pogled na svijet, život i iznad svega njegovu filozofiju pisanja pjesama. U filmu se pojavljuju i njegove kolege, Blixa Bargeld i Kylie Minogue, koji se prisjećaju saradnje sa Cave-om.
O filmu Marija Ivanović u članku u Pobjedi kaže:
Film „20.000 Days on Earth“: Ispovijest čovjeka koji udiše umjetnost
Gledajući Nika Kejva kako skače, puže, klizi, leti, pljuje i uvija se na sceni, čovjek ne može da se otme utisku da gleda žilavo, snažno drvo u oluji koje se povija i grči na usamljenoj stijeni pod naletom morskih vjetrova. Možda su još samo Lenard Koen i Tom Vejts, sa izgledom drevne masline i tužne, usamljene vrbe, više nalik drvetu od Kejva.
Vjerovatno zbog toga vazdušasta muzika ova tri nezvanična zaštitnika poniženih i uvrijeđenih, u kojoj zveče slomljene boce viskija, zavijaju pijanci i lupaju udarci ženskih potpetica, zvuči istovremeno božanski i odviše ljudski. Gotovo kao da su u dosluhu sa prirodom i nekim nevidljivim silama nedostupnim drugim ljudima.
Film „20.000 dana na Zemlji“ („20.000 Days on Earth“) u režiji Ijana Forsita i Džejn Polard ubjedljivo je prikazao upravo to – način na koji Kejv transformiše ljude, muziku i prvenstveno sebe dok piše, komponuje i izvodi autorske pjesme.
Gubitak memorije
Kada je Kejv počeo da snima posljednji album „Push the Sky Away“ bio je star tačno 20.000 dana. Reditelji Forsit i Polard odlučili su da snime mješavinu dokumentarnog i igranog filma koji će prikazati 24 imaginarna sata u Kejvovom životu i prikazati njegov najveći strah da će, kako vrijeme odmiče, izgubiti memoriju, a samim tim i svoje posljednje uporište koje mu daje snagu da piše bez prestanka.
Film „20.000 Days on Earth“ ne bavi se faktografijom. Ovdje nije toliko važno kad i gdje se Kejv rodio, sa kim se družio, ko je uticao na njega… Film je fokusiran da prikaže stanje uma čovjeka-stvaraoca, jedinstvenog bića kojoj je primarna hrana umjetnost, usamljenika koji komunicira sa onostranim i oživljava njegove duhove u ljudskom svijetu… U ovom filmu ispituje se ko je umjetnik, kakva je to čudna zvjerka zvana čovjek, čemu služi umjetnost, kako izgleda kreativni proces, zbog čega je transformacijska snaga umjetnosti jedna od najvećih sila na planeti… Zbog toga ovaj film nije ni dokumentarac, ni igrano ostvarenje. „20.000 Days on Earth“ mnogo je više od toga. Ovaj film je ispovijest čovjeka koji grize, grebe i udara, a potom miluje i udiše Umjetnost.
Intimni pogled
„20.000 Days on Earth“ pruža intimni pogled na stvaralački čin jednog od najvećih muzičara i pisaca današnjice. Pokazuje način na koji Kejv posmatra umjetnost i njegovu želju da ga ona stalno grize, rastrže, mijenja, transformiše… Kejv pušta pijance iz svojih pjesama da mu lome čaše o glavu. Mirno posmatra mršave, istrošene ruke junaka svoje poeme dok bijela tečnost struji venama i neprirodno krivi njegovo lice u zavisničku ekstazu. Čita Marksa ženi koja miriše na divlje ruže, a onda je povija u svoje naručje. Kaže da neće napisati još jednu pjesmu o Djevojci, a onda uzdahne u mikrofon i prošapuće: „Ovo je pjesma o Djevojci.“ Kejv je svi njegovi ikada osmišljeni i opisani junaci. Njegovi junaci (bez obzira na to da li su zli, dobri, jadni, osmjehnuti ili ružni) su on. Kovitlaju se u njemu, komešaju, kokote i umiruju, mijenjajući ga svakodnevno, čineći svih 20.000 dana njegovog života drugačijim. Jer, Kejv već danas nije ono što je bio juče. Film sjajno hvata ove momente Kejvovog karaktera.
Dok u dva ujutro gleda „Scarface“ i jede picu u krevetu sa sinovima, dere se u mikrofon poput demona ili priča psihijatru o „Loliti“ Vladimira Nabokova koju mu je poklonio otac, Kejv oživljava sve ono što prije toga govori o pisanju i ulozi koju ima na ovom svijetu. Naravno, njegove riječi najbolje su otjelotvorene u live nastupima sa Bad Seedsima koji su ostavljeni za kraj ovog dokumentarca. Njegovo izvođenje pjesama otkriva više nego ijedna izgovorena riječ, od nježne i paperjaste „Push a Sky Away“ u stilu Lenarda Koena, sve do rokajuće „Higgs Boson Blues“, gdje Kejv đipa na sceni bolje od Mika Džegera.
Gurajući nebo
Reditelji su napravili suštinski važan izbor kada su odlučili da ne rade suvi biografski film o Kejvovom životu. Oni koji očekuju brojke i podatke kojima će moći da fasciniraju ljude svojim muzičkim znanjem razočaraće se. Film „20.000 Days on Earth“, poput Malog Princa, ne mari za brojeve. Mari za dušu. Lako hvata dušu muzičara kojem je pisanje prirodno kao disanje, a papir i olovka jedino oružje sa kojim umiju da jurišaju na vjetrenjače. I, kao u Kejvovoj pjesmi, gura nebo, pokazujući nam da nas i u najvećem mraku može spasiti umjetnost. I ta slatka, vazdušasta tekućina zvana muzika Nika Kejva.
Impresionistički pristup umjesto suve faktografije
U intervjuu za filmski portal Heyuguys.com reditelji Ijan Forsit i Džejn Polard otkrili su koji su dokumentrani filmovi uticali na njih kada su režirali priču o Kejvu. Kako je pojasnio Forsit, gomila muzičkih dokumentaraca koje su pogledali više su im pokazali kojim putem ne žele da idu.
Željeli su da izbjegnu suvu faktografiju i novinarski, biografski pristup. Zbog toga su im bili inspirativni filmovi kao što su „A Hard’s Day Night“ (Ričard Lester, 1964) o Bitlsima i „The Song Remains the Same“ (Piter Klifton, Džo Masot, 1976) posvećen Led Zeppelinu.
- Ovi filmovi su, kao i naš film o Kejvu, više u „tonu“ sa subjektima o kojima govore. Nijesu „svezani“ biografskim podacima, već imaju odličan, impresionistički pristup koji otkriva puno o subjektima o kojima se govori – rekao je Forsit.
Na hrvatskom sajtu dokumentarni.net, Hrvoje Krstičević je objavio recenziju:
“20,000 dana na Zemlji” – Razočaravajuća stilizirana doku-slikovnica Nicka Cavea
Možda je to slučaj sa svim mitovima. Nadvijajućim, nedostižnim sjenkama koje pokušavamo ukalupiti, raščlaniti i pojednostavniti u obliku blistavog, djevičanski zapakiranog biografskog DVD-a. Otvaranje zakračunatih narnijskih vrata u spoznajnom 90-minutnom destilatu nečije svemirske nenadjebivosti. Crno-bijela životna estetika i matematika za prvašiće. Običnim smrtnicima na dar…
Nick Cave je glazbena institucija. Oko toga nema rasprave. Od The Birthday Partyja s Rowlandom S. Howardom – kad smo već kod njega, pogledajte“Autoluminescent: Rowland S. Howard” (2011), nemjerljivo kvalitetniji biografski dokumentarac Richarda Lowensteina i Lynn-Maree Milburn – do The Bad Seedsa, Australac hibridnim miksom bluesa, rocka i ostalih srodnih glazbenih pravaca, u svojim pjesmama na unikatan način dotiče teme smrti, religije i ljubavi.
U takvim okolnostima, između mitologije i stvarnosti; gigantskih očekivanja vojske fanova i vlastite vizije samog projekta, gotovo da i nije bilo mjesta za konačni pozitivan ishod. Napravite li uspješan dokumentarac o Nicku Caveu, dobit ćete uglavnom generički tapšaj po ramenu (“Cave je dobar materijal za dokumentarni film, nismo drugo ni očekivali”).
U suprotnom, sfušanom ekranizacijom larger than life pojedinca gubite vlastiti filmaški kredibilitet, da ne govorimo o kombinaciji ostavštine subjekta kojeg snimate i gomile hejt mejlova iz svih zakutaka zemaljske kugle.
Stoga je bilo zanimljivo provjeriti kojim putem će u filmu “20,000 dana na Zemlji” / “20,000 Days on Earth” (2014) krenuti britanski redateljski par Iain Forsyth – Jane Pollard, generalno poprilično nepoznatih autora u dokumentarnoj industriji (odradili promotivne spotove i dokumentarni serijal za Nick Cavea & The Bad Seedse).
Rezultat je visokostilizirana i pomalo sanjolika hibridna ekranizacija 20-tisućitog dana – nedugo prije 55.rođendana – australskog glazbenog genijalca na jedinoj nam planeti. “20,000 dana na Zemlji” ne prožima klasični dokumentarni narativ / estetka – Forsyth i Pollard zaogrnuli su se fiktivnim plaštom, dirigirajući vlastitim filmom poput visokobudžetne Titove masovke u kojoj je svaki kadar pomno razrađen do najmanjih potankosti, bez prostora za pogrešku ali i nepredvidljivost spontane epifanije.
Na kraju smo, htjeli-ne htjeli, umjesto dokumentarnog filma o Caveu, svjedočili visokobudžetnom, pomno planiranom i minuciozno koreografiranom dokumentarnom spotu o velikom australskom glazbeniku. Za fanove – svakako. Ali ne očekujte naročite zemljotresuće natuknice iz glazbenikove životne riznice. Bez ikakve sumnje, “20,000 dana na Zemlji” je jedno od najvećih razočaranja 2014. godine.
U atmosferi u kojoj je bitnije kako negošto, prolazimo kroz sve važnije Caveove životne postaje. Beskućništvo, heroin, suradnja s Kylie Minogue i anegdote s turneja (Nina Simone u epizodi“Donesite mi kokain, šampanjac i kobasice”). Sve premazano visokoprodukcijskim nanosima boje u kojoj opipljive metafore za intimni most između gledatelja i prikazanog glume psihijatrijski ured (razgovori o prvim seksualnim iskustvima) i glazbenikov automobil (bivši članovi benda i bliski ljudi s Caveom raspredaju o dobrim starim vremenima).
I opet – sve blazirano, pomalo pretenciozno i nedostupno, u izvrsnoj komplementarnoj simbiozi s očekivanim Caveovim nastupnim gardom.
Paljenjem reflektora Australac iz sramežljivog jednosložnog dosadnjakovića Clarka Kenta, postaje životinja koju ukrotiti može tek završni bis. “U tom trenutku mogu biti osoba kakva sam oduvijek htio biti”, kao da Australac poentira nad svojom duboko podijeljenom ambivalentnom personom. Istovremenim miksom grešnika i sveca; đankija i proroka; hermetičnog gika i nedodirljivog glazbeničkog tsunamija koji stupanjem na binu nadahnjuje, lomi i ponovno oblikuje.
“20,000 dana na Zemlji” je mogao biti toliko, toliko više… Forsyth i Pollard stvorili su vizualno raskošnu i atraktivnu dokumentarnu slikovnicu, ali bez grama Caveove esencije i čovječnosti bez pijedestalskog laskanja. Onoga što jednog velikana, nedostižni mit i ideal – barem na sekundu čini jednim od nas.
Povremeni informacijski grumeni zlata (“Ne znaš što pjesma predstavlja dok je ne montiraš”;“Bojim se gubitka pamćenja, da neću moći nastaviti raditi ovaj posao”) tek su iznimke u izoliranim oazama koje potvrđuju pravilo tek solidnog, u konačnici antiklimaktičnog osvrta na Caveovo pedeset-i-kusur postojanje.
Ionako samodostatni Cave – koji je odavno uzemljen u vlastiti rezervoar nadahnuća, ne trebavši se dokazivati apsolutnofaking nikome – u “20,000 dana na Zemlji” djeluje umorno, potrošeno i nezainteresirano. Velikim dijelom i zbog manjka šire vizije (talenta / iskustva?) redateljskog dvojca kojom bi Australca prisilili na spuštanje garda.
Na kraju smo, htjeli-ne htjeli, umjesto dokumentarnom filmu o Caveu, svjedočili visokobudžetnom, pomno planiranom i minuciozno koreografiranom dokumentarnom spotu o velikom australskom glazbeniku. Za fanove – svakako. Ali ne očekujte naročite zemljotresuće natuknice iz Caveove životne riznice. Bez ikakve sumnje, “20,000 dana na Zemlji” je jedno od najvećih dokumentarnih razočaranja 2014. godine.
