Toliko godina,
a malo toga naučenog –
greške,
zbunjenost,
zime,
izgubljene rukavice,
slomljena ogledala,
pijanstva,
propuštena putovanja,
bol u koljenu,
čudni zvuci,
besomučno guglanje uzroka svijeta,
grickanje noktiju,
spavanje do podne.
Uskoro 20 i previše,
a malo toga naučenog –
ne udarati starije ljude,
slati pretjerano učtive mailove,
plesati samo u klubovima, nikako na ulici,
ne sjediti u parku na travi, samo na klupi,
facijalnu ekspresiju sinhronizovati sa očekivanjima drugih,
prećutati “jebi se” kasirkama i radnicima na šalteru,
ne kuvati,
ne tražiti posao,
gledati filmove u samoći,
ne sanjati u budnom stanju,
ne zahtijevati,
zaboraviti.
ostati pesimističan,
ali ipak,
možda
jednog dana Island,
ali ipak
ponekad
podići glavu,
povjerovati u sebe,
popričati sa omiljenim mrtvim ljudima,
potvrditi im da ništa nisu propustili,
da ima i previše nas izgubljenih
koji se nikada ne nauče
i da vrijeme prolazi kao ranije,
samo malo uzaludnije.
Jasna Karamehmedović
