Grad koji mijenja svoje mjesto. Iako nije nepristupačan, niko nikada nije dopro do njega, a putnici koji su se uputili u Abaton znali su godinama da lutaju uopšte ga ne ugledavši. Međutim, neki drugi putnici vidjeli su ga kako se uzdiže, nešto malo iznad horizonta, naročito u sumrak. Dok je nekima taj prizor izazivao veliku radost, druge je ispunila užasna tuga bez ikakvog određenog razloga. Niko nikada nije opisao unutrašnjost Abatona, ali kažu da su mu zidine i kule svjetlo plave ili bijele ili, po nekim drugim putnicima, vatreno crvene. Ser Tomas Bulfinč, koji je vidio obrise Abatona kada je putovao kroz Škotsku od Glazgova do Truna, opisao je njegove zidine kao „žućkaste“ i spomenuo je udaljenu muziku, nalik onoj sa cimbala, koja je dopirala s one strane njegovih kapija, ali se to čini nevjerovatnim.
Izvor: Ser Tomas Bulfinč: Moje srce je u brdima, Edinburg, 1892.
