Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.
I jeca zvono
Bono,
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.
Kleče mršave
Glave
Pred likom boga svog —
Ištu. Al’ tamo,
Samo
Ćuti raspeti Bog.
I san sve bliže
Stiže,
Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.
.
ALEKSA ŠANTIĆ („Veče na školju“ – pjesma napisana 1904. Godine)
.
KRLEŽA O ŠANTIĆU – IZ KNJIGE ESEJA „SVJETILJKE U TMINI“
.
Prva nedjelja uoči Uskrsa. Proljetno doba. Snjegove popile ledine. Vodoskoci podno mostarskih džamija, silan kamen na sve strane prska, tamnomodra od vedrine voda. Žuboreći pad poskok vode, dole do nize, užurbaje stići rijeke Neretve šir. Kristalne vode raspletene djevojačke kose, upliću u pletenicu toka. Uz vodu nađikala svrh čovjeka: čkalj, bunika, tatula, štirina, i svakojaka druga travurina. Pljušt-bršljan u nebo je penje. Krasotu sunčanog plama oblači nebo. Višestoljetno sedlo mostarskog mosta, kamenom sjekirom na panju dana cijepa oblake. Pod pučinom modrom tavanice neba, pust se život boji.
Srce mu ubrzanim otkucajima zveči, od teškog klatna čekajućeg susreta s pjesnikom. Jezni ga treme dišljaj, posred srca u jedanput zgodi, znojak s lica ote, mravinjak misli.
Bard njegove mladosti, Aleksa Šantić dočeka u salonroku Miroslava Krležu. Bolestan. Ispijen. Lice potavnilo. Ruke lomne. Tijelo izmoždeno. Klecaju mu slabačka koljena. Bolovanje popilo mu oči.
Krleža se teško otima neugodnom dojmu, zamjećujući kao da su se listići nosnica tog čovjeka, u salonroku mrtvački lištili.
Aleksa govori i govori… mentalitetom provincijalnog trgovačkoga pomoćnika. Sve se zaplelo u nešto teško i mučno. Sunce kapa po šarenim ćilimima. Iza Alekse u zlatnom okviru sja ko ikona fotografija kralja s vlastoručnim potpisom.
Aleksa u zanosu govori o kralju. Neugodno dirnut Krleža se sječa svoje mladosti, svoji zanosa tim pjesnikom, kada po zadimljenim peštanskim kavanama, dugo u noć lista antologiju Bogdana Popovića. U stihovima Alekse Šantića toliko je zakopano njegove mladosti. To vrijeme ko ukleto potopi se zvono.
Razočaran. Na srcu mu teško. Taj bi mu čovjek mogao biti ocem. Mjesto da stoji pred njim kao putokaz, on se danas zanaša, onim istim dekorativnim romantičnostima koje on kao deran preboli.
S tim razdrtim i neugodnim osjećajem oprosti se od Alekse.
Priredio: MARKO RAGUŽ Sarajevo, 02. 02. 2024.
