Piše: Peter Gelderloos
Anarhija znači odsustvo vladara. Slobodni ljudi ne slušaju naredbe, nego donose vlastite odluke i dogovaraju se u svojim zajednicama te razvijaju zajedničke načine primjenjivanja tih odluka u praksi.
Kako će se donositi odluke?
Sumnja da ljudi mogu donositi odluke na nehijerarhijski, egalitaran način ne bi trebala postojati. Većina ljudskih društava bila je nedržavna i mnogim državnim društvima nije upravljao neki “Veliki čovjek”, nego javne skupštine koje su koristile neki oblik konsenzusa. Brojna društva utemeljena na konsenzusu preživjela su tisuće godina, čak i tijekom europskog kolonijalizma do danas, u Africi, Australiji, Aziji, Amerikama i na periferijama Europe.
Ljudi iz društava u kojima je donošenje odluka monopolizirano od strane države i korporacija možda će u početku imati poteškoća egalitarno donositi odluke, ali s praksom postaje lakše. Nasreću, svi imamo ponešto iskustva s horizontalnim donošenjem odluka. Većina odluka koje svakodnevno donosimo s prijateljima, a nadam se i s kolegama i obitelji, temelje se na suradnji, a ne autoritetu. Prijateljstvo je dragocjeno jer je to prostor u kojem djelujemo kao jednaki, gdje se naše mišljenje vrednuje neovisno o našem društvenom statusu. Grupe prijatelja obično koriste neformalni konsenzus za odlučivanje o tome kako će provesti zajedničko vrijeme, organizirati aktivnosti, pomoći jedni drugima i suočiti se s izazovima svakodnevice, pa mnogi već intuitivno razumiju konsenzus. Potrebno je više prakse kako bismo naučili ostvariti konsenzus s ljudima koji su bitno različiti od nas, osobito u velikim skupinama ili kad je potrebno koordinirati složene aktivnosti, ali moguće je.
Konsenzus nije jedini osnažujući način donošenja odluka. U određenim okolnostima u grupama koje su istinska dobrovoljna udruženja, većinsko donošenje odluka i dalje može biti osnažujuće. Također, samostalno djelovanje jedne osobe koja sama donosi vlastite odluke može inspirirati desetke ljudi da slično postupe, ili podrže ono što je ona započela, zaobilazeći tako ponekad teške sastanke. U kreativnim i inspirativnim okolnostima ljudi se često uspiju spontano i kaotično koordinirati, proizvodeći neočekivane rezultate. Konkretan način donošenja odluka samo je oruđe; konsenzusom i individualnom akcijom, kao i većinskim donošenjem odluka, ljudi mogu aktivno koristiti to oruđe na način koji smatraju primjerenim.
Korejski anarhisti dobili su 1929. godine priliku pokazati da su ljudi sposobni donositi vlastite odluke. Korejska anarhistička komunistička federacija (KAKF) tada je bila ogromna organizacija, s dovoljno potpore da može proglasiti autonomnu zonu u pokrajini Shinmin. Shinmin je bio izvan Koreje, u Mandžuriji, ali tamo je živjelo dva milijuna korejskih imigranata. Koristeći skupštine i decentraliziranu federativnu strukturu koja je nastala iz KAKF-a, stvorili su seoska, pokrajinska i područna vijeća za rješavanje pitanja zajedničke poljoprivrede, obrazovanja i financija. Osnovali su i vojsku predvođenu anarhistom Kim Jwa-Jinom, koji je protiv sovjetskih i japanskih snaga koristio gerilske taktike. KAFK-ovi ogranci u Kini, Koreji i Japanu organizirali su međunarodnu podršku. Autonomna pokrajina, uhvaćena između staljinističke i japanske vojske, u konačnici je poražena 1931. godine, ali na dvije godine velik dio stanovništva se oslobodio od vlasti gospodara i upravitelja i ponovno dokazao da može donositi zajedničke odluke, organiziti svoj svakodnevni život, slijediti svoje snove i braniti iste od nadirućih vojski.
Jedan od najpoznatijih dijelova anarhističke povijesti je onaj o Španjolskom građanskom ratu. U srpnju 1936. godine general Franco pokrenuo je fašistički puč u Španjolskoj. Sa stajališta elite bio je to nužan čin; vojni časnici, veleposjednici i religijska hijerarhija bili su prestrašeni rastućim anarhističkim i socijalističkim pokretima. Monarhija je već bila napuštena, ali radnici i seljaci nisu bili zadovoljni reprezentativnom demokracijom. Puč nije prošao glatko. Dok se u mnogim područjima španjolska republikanska vlada lako prepustila fašizmu, anarhistički radnički sindikat (CNT) i drugi anarhisti oformili su vojsku, domogli se oružja, osvojili vojarne i porazili obučene vojnike. Anarhisti su bili osobito snažni u Kataloniji, Aragonu, Asturiji i većini Andaluzije. Radnici su također svladali puč u Madridu i Valenciji, gdje su socijalisti bili jaki, te u većem dijelu Baskije. U anarhističkim područjima vlada je u potpunosti prestala postojati.
U tim nedržavnim područjima španjolskog sela 1936. godine seljaci su se organizirali prema principima komunitarizma, kolektivizma ili uzajamnosti u skladu sa svojim preferencijama i lokalnim uvjetima. Uspostavili su na tisuće kolektiva, osobito u Aragonu, Kataloniji i Valenciji. Neki su ukinuli sav novac i privatno vlasništvo ili pak organizirali sistem kvota kako bi osigurali da su svačije potrebe zadovoljene. Različitost oblika koje su razvili zavjet je slobodi koju su sami stvorili. Tamo gdje su nekad sva sela bila sputana pod istom represivnom kombinacijom feudalizma i kapitalizma u razvoju, u nekoliko mjeseci od svrgavanja vlasti i uspostavljanja seoskih vijeća stvorili su stotine različitih sistema, ujedinjenih zajedničkim vrijednostima poput solidarnosti i samoorganizacije. A te raznolike tipove razvili su održavajući javne skupštine, kao i javnim donošenjem odluka.
Grad Magdalena de Pulpis, naprimjer, u cijelosti je ukinuo novac. Jedan stanovnik je izvijestio: “Svi rade i svatko ima pravo besplatno dobiti ono što mu je potrebno. Jednostavno ode u trgovinu gdje su uskladištene namirnice i sve druge potrepštine. Sve se dijeli besplatno, jedino se zapiše što je uzeo”.Zapisivanje što je tko uzeo omogućavalo je zajednici da u vrijeme oskudice ravnomjerno raspodijeli resurse, i općenito osiguravalo odgovornost.
Drugi kolektivi razvili su vlastite sustave razmjene. Izdavali su lokalni novac u obliku biljega, žetona, obročnih knjižica, potvrda i kupona koji nisu imali kamate i nisu vrijedili izvan pojedinog kolektiva. Zajednice koje su obustavile novac plaćale su radnike u kuponima ovisno o veličini obitelji – “obiteljska plaća” određena je prema potrebama obitelji, a ne prema produktivnosti njenih članova. Obilna lokalna dobra poput kruha, vina i maslinovog ulja dijelila su se slobodno, dok su drugi artikli “mogli biti pribavljeni putem kupona u javnom skladištu. Viškovi su razmjenjivani s drugim anarhističkim gradovima i selima”. Mnogo se eksperimentiralo s novim monetarnim sustavima. U Aragonu su postojale stotine različitih vrsta kupona i novčanih sustava, pa jeAragonska federacija seljačkih kolektiva jednoglasno odlučila lokalne valute zamijeniti standardnom obročnom knjižicom – iako je svaki kolektiv zadržao moć odlučivanja o raspodjeli dobara i broju kupona koje će radnici dobiti.
Svi su kolektivi, kad su preuzeli kontrolu nad svojim selima, organizirali otvorene masovne skupštine kako bi raspravili probleme i isplanirali organizaciju. Odluke su donošene glasanjem ili konsenzusom. Seoske skupštine uglavnom su se okupljale između jednom tjedno i jednom mjesečno; strani promatrači primijetili su da je sudjelovanje bilo veliko i entuzijastično. Mnoga kolektivizirana sela udružila su se s drugim kolektivima kako bi ujedinili resurse, pomagali jedni drugima i dogovorili trgovanje. Kolektivi u Aragonu donirali su stotine tona hrane vojsci dobrovoljaca koji su na fronti zadržavali fašiste, a i primali su veliki broj izbjeglica koje su pobjegle od fašista. Grad Graus je, naprimjer, s populacijom od 2.600 ljudi primio i uzdržavao 224 izbjeglice, od kojih je samo 20 bilo sposobno za rad.
Kolektivi su na skupštinama raspravljali o problemima i prijedlozima. Mnogi kolektivi izabrali su uglavnom šesteročlane administrativne odbore da rukovode pitanjima do sljedećeg sastanka. Opće skupštine
omogućavale su stanovnicima da znaju, razumiju i da se mentalno osjećaju kao dio društva, da sudjeluju u rješavanju javnih pitanja, u obavezama, tako da ne dođe do međusobnog optuživanja, tenzija koje se uvijek pojave kada je moć donošenja odluka povjerena nekolicini. Skupštine su bile javne, primjedbe i prijedlozi su javno raspravljani, a svi su mogli, kao i na sindikalnim skupovima, sudjelovati u diskusijama, kritizirati, predlagati, itd. Demokracija se proširila na cjelokupnost društvenog života. U većini slučajeva čak su i individualisti [lokalci koji se nisu pridružili kolektivima] mogli sudjelovati u raspravama. Saslušani su jednako kao i kolektivisti.[21]
Ukoliko nisu svi stanovnici sela bili članovi kolektiva, moglo je kao dodatak kolektivnoj skupštini postojati i mjesno vijeće, kako nitko ne bi bio isključen iz donošenja odluka.
U mnogim kolektivima bilo je dogovoreno da, ako član jednom prekrši kolektivno pravilo, biva ukoren. Ukoliko se ponovilo, upućen je na opću skupštinu. Jedino je opća skupština mogla izbaciti člana iz kolektiva; delegati i administratori nisu imali mogućnost kažnjavati. Moć opće skupštine za odgovaranje na prekršaje korištena je i kako bi se ljude kojima su povjerene zadaće spriječilo da budu neodgovorni ili autoritarni; delegati ili izabrani administratori koji se nisu pridržavali kolektivnih odluka ili su pokušavali prisvajati vlast suspendirani su ili uklonjeni većinskim glasanjem. U nekim selima, koja su bila podijeljena između anarhista i socijalista, seljaci su uspostavili dva usporedna kolektiva, kako bi omogućili postojanje različitih načina donošenja i provođenja odluka, umjesto da svima nametnu jedan.
Gaston Leval opisao je opću skupštinu u selu Tamarite de Litera, u pokrajini Huesca, gdje su i seljaci koji nisu članovi kolektiva smjeli sudjelovati. Jedan od problema raspravljanih na sastanku bio je taj što su neki seljaci koji se nisu pridružili kolektivu ostavili svoje vremešne roditelje na brigu kolektivu, a uzeli njihovu zemlju da je obrađuju kao vlastitu. Čitava skupina raspravljala je o pitanju i odlučila usvojiti prijedlog da njihove roditelje ne izbace iz kolektiva, ali htjeli su te seljake pozvati na odgovornost, pa su odlučili da se oni moraju brinuti za svoje roditelje ili od kolektiva neće dobiti ni solidarnost ni zemlju. U konačnici, rješenje oko kojeg se slaže čitava zajednica bit će legitimnije i vjerojatnije će se provesti nego ono koje nametne stručnjak ili vladin službenik.
Važne odluke donosile su se svakodnevno i u radu na poljima:
Radom kolektiva upravljali su timovi radnika, predvođeni delegatom kojeg je izabrao svaki tim. Zemlja je podijeljena u obradive zone. Timski delegati radili su poput ostalih, nije bilo posebnih privilegija. Na kraju radnog dana delegati svih radnih timova bi se sastali i dogovarali nužna tehnička pitanja za sljedeći radni dan… Skupština je donosila konačne odluke za sva važna pitanja i davala upute delegatima timova i administrativnim odborima.
Mnoga područja imala su i područne odbore koji su objedinjavali resurse svih kolektiva iz tog područja – djelujući kao mjesto razmjene za usmjeravanje viškova onih kolektiva koji su ih imali prema drugim kolektivima kojima su bili potrebni. Stotine kolektiva pridružilo se federacijama organiziranim kroz CNT ili UGT (socijalistički radnički sindikat). Federacije su omogućavale gospodarsku koordinaciju, ujedinjavanje resursa za omogućavanje razvoja vlastite proizvodnje voća i povrća, prikupljanje informacija o tome kojih potrepština ima dovoljno, a kojih nedostaje, i organiziranje ujednačenih sustava razmjene. Ovaj kolektivni način donošenja odluka pokazao se učinkovitim za približno sedam do osam milijuna seljaka uključenih u pokret. Polovina zemlje u antifašističkoj Španjolskoj – tri četvrtine zemlje u Aragonu – bilo je kolektivizirano i samoorganizirano.
U kolovozu 1937. godine, tek godinu dana nakon što su seljaci, anarhisti i socijalisti počeli osnivati kolektive, republikanska vlada vođena staljinistima očvrsnula je dovoljno da krene na aragonsku zonu bezakonja. Brigada Karla Marxa, jedinice Internacionalne brigade i druge jedinice razoružale su i raspustile kolektive u Aragonu, gušeći svaki otpor i odvodeći brojne anarhiste i liberterske socijaliste u zatvore i prostorije za mučenje koje su staljinisti izgradili za svoje revolucionarne saveznike.
Današnji Brazil sličan je Španjolskoj iz 1936. po tome što maleni postotak populacije posjeduje gotovo polovinu sve zemlje dok su milijuni ljudi bez zemlje i sredstava za život. Značajan društveni pokret pojavio se kao odgovor na to. Movimento dos Trabalhadores Rurais Terra (MST), odnosno, Pokret radnika bez zemlje, čini jedan i pol milijun osiromašenih radnika koji su zauzeli neiskorištenu zemlju i uspostavili poljoprivredne kolektive. Od svog nastanka 1984. MST je osigurao pravo na zemlju za 350,000 obitelji koje žive u 2,000 različitih naselja. Osnovna jedinica organizacije je skupina obitelji koje žive zajedno na okupiranoj zemlji. Ove skupine zadržavaju autonomiju i same organiziraju svakodnevni život. Za sudjelovanje na regionalnim sastancima izabiru dva ili tri predstavnika, koji u načelu uključuju i muškarca i ženu, iako u praksi to nije uvijek tako. MST ima federativnu strukturu; postoje i državna i nacionalna koordinacijska tijela. Iako se veći dio donošenja odluka zbiva na najnižoj razini sa zauzimanjem zemlje, obradom zemlje i postavljanjem naselja, MST se organizira i na višoj razini — za koordinaciju masovnih prosvjeda i blokadu autocesta radi stvaranja pritiska vladi da naseljima omogući pravo na zemlju. MST je pokazao velik stupanj inovacije i snage, organizirajući škole i braneći se od učestale policijske represije. Razvio je praksu održive poljoprivrede, uključujući pokretanje banaka sjemenja za autohtono sjeme, uništavanje šumskih plantaža eukaliptusa štetnih za okoliš i testiranje zemlje na genetski modificirane usjeve.
U demokratskoj logici milijun i pol ljudi smatra se jednostavno prevelikom skupinom da bi se svima dopustilo izravno sudjelovanje u donošenju odluka; većina bi tu moć trebala povjeriti političarima. Ali, MST vjeruje u ideal u kojem svako donošenje odluka ostaje na lokalnoj razini, iako se u praksi često ne drže tog ideala. Kao masovna organizacija koja ne teži ukidanju kapitalizma ili svrgavanju države, već pritiscima na nju, MST je uhvaćen u političku igru u kojoj su svi ideali na prodaju. Nadalje, velik postotak njihovih članova je iz iznimno siromašnih i potlačenih zajednica koje su generacijama kontrolirane kombinacijom religije, patriotizma, kriminala, ovisnosti o drogama i patrijarhatom. Ova dinamika ne nestaje kad se ljudi priključe pokretu, što uzrokuje ozbiljne probleme u MST-u.
Kroz ’80-e i ’90-e nova MST naselja stvarali su aktivisti iz organizacija koje su tražile ljude bez zemlje u ruralnim krajevima ili osobito favelama, urbanim slamovima, koji su željeli oformiti skupinu i zauzeti zemlju. Prošli bi kroz period građenja baze dug dva mjeseca, tijekom kojih bi održavali sastanke i rasprave kako bi izgradili osjećaj zajednice, afiniteta i zajedničke političke temelje. Tada bi okupirali dio neiskorištene zemlje u vlasništvu velikog zemljoposjednika, izabrali predstavnike da se povežu sa širom organizacijom i počeli obrađivati zemlju. Aktivisti koji rade s lokalnim MST-om periodično bi prolazili da provjere treba li naselje pomoć u pribavljanju oruđa i materijala, rješavanju unutrašnjih prepirki ili u obrani od policije, paravojske ili velikih zemljoposjednika (koji su se svi često udruživali da prijete i ubijaju članove MST-a).
Djelomično zbog autonomije svakog naselja, suočili su se s različitim ishodima. Ljevičari iz drugih zemalja obično romantiziraju MST, a brazilski kapitalistički mediji prikazuju ih kao nasilne razbojnike koji otimaju zemlju i onda je prodaju. Prikaz kapitalističkih medija zapravo je točan u nekim, ali nikako u većini slučajeva. Nije neviđeno da ljudi u novom naselju podijele zemlju i kasnije se prepiru oko raspodjele. Neki mogu svoj udio prodati lokalnom zemljoposjedniku, ili na njemu otvoriti trgovinu alkoholnim pićima, ili prodrijeti na susjedov udio, a takve svađe oko granica nekad se rješavaju nasiljem. Većina naselja podijeli se u potpuno odvojena gospodarstva umjesto da kolektivno ili komunitarno obrađuju zemlju. Još jedna uobičajena slabost oslikava društvo iz kojeg dolaze ovi radnici bez zemlje – mnogim naseljima dominira kršćanska, patriotska i patrijarhalna kultura.
Iako se treba osvrnuti na njegove slabosti, MST je ostvario dugu listu pobjeda. Pokret je osvojio zemlju i samodostatnost za ogroman broj iznimno siromašnih ljudi. Mnoga naselja koja osnuju imaju mnogo viši standard od slamova iz kojih su došli i povezani su osjećajem solidarnosti i zajedništva. Njihova postignuća su po bilo kojem mjerilu trijumf direktne akcije: ne obazirujući se na legalnost ili skupljanje peticija moćnicima za promjenu, preko milijun ljudi omogućilo si je zemlju i kontrolu nad vlastitim životima tako što su izašli i to ostvarili sami. Brazilsko društvo nije se urušilo pod ovim valom anarhije; naprotiv, postalo je zdravije, iako i dalje ostaju mnogi problemi u širem društvu i u naseljima. Uglavnom se svodi na to je li određeno naselje osnažujuće i oslobođeno ili pohlepno i opresivno.
Prema članu MST-a koji je nekoliko godina radio u jednom od najopasnijih područja Brazila, dva mjeseca u većini slučajeva jednostavno nisu dovoljna da se premosti antisocijalni odgoj ljudi i stvori stvarni osjećaj zajednice, ali mnogo je bolje od prevladavajućeg uzorka u narednom periodu. Kako se organizaciji žurilo da se proširi, mnogi aktivisti počeli su brzinski okupljati naselja vrbujući skupine stranaca, obećavajući im zemlju i šaljući ih u područja s najsiromašnijim tlom ili najnasilnijim zemljoposjednicima, često doprinoseći krčenju šuma. Naravno da je naglašavanje kvantitativnih rezultata pojačalo najgore karakteristike organizacije i na mnoge je načine oslabilo, čak i kad je njena politička moć rasla.[23]
Ovo razvodnjavanje u MST-u povezano je s izborom predsjednika Lule iz Radničke stranke (PT) 2003. godine. MST je prije bio autonoman; nisu surađivali s političkim strankama ili dopuštali političarima da se priključe organizaciji, iako mnogi jesu koristili MST kako bi započeli svoju političku karijeru. Ali uz pobjedu progresivaca (što je u Brazilu bez presedana), socijalističke Radničke stranke, vodstvo MST-a pokušalo je svima u organizaciji zabraniti da javno pričaju protiv nove vladine poljoprivredne politike. MST je istovremeno počeo od vlade dobivati ogromne novčane iznose. Lula je obećao određenom broju obitelji omogućiti zemlju i MST je požurio ispuniti tu kvotu i progutati vlastitu organizaciju, napuštajući svoje temelje i principe. Mnogi utjecajni organizatori i vođe MST-a, uz podršku radikalnijih naselja, kritizirali su ovu suradnju s vladom i zagovarali antiautoritarni stav, i zbilja, kad se 2005. poljoprivredni program Radničke stranke pokazao razočaravajućim, MST je ponovno počeo žestoko prozivati vladu.
U očima antiautoritaraca organizacija je izgubila kredibilitet i još jednom pokazala predvidljive rezultate suradnje s vladom. Unatoč tome, unutar pokreta ima još mnogo razloga za inspiraciju. Mnoga naselja nastavljaju demonstrirati mogućnost ljudi za nadvladavanjem svoje kapitalističke i autoritarne socijalizacije ako se odluče na to. Vjerojatno najbolji primjer su Comunas da Terra, mreža naselja koja čine manjinu u MST-u, a koja komunitarno obrađuju zemlju, njeguju duh solidarnosti, prozivaju seksizam i kapitalistički svjetonazor te stvaraju funkcionalne primjere anarhije. Značajno je da ljudi u Comunas da Terri imaju viši životni standard od onih koji žive u individualiziranim naseljima.
I u Sjevernoj Americi postoje suvremeni primjeri nehijerarhijske organizacije. Diljem SAD-a postoji na desetke anarhističkih projekata koji funkcioniraju na temelju konsenzusa. Donošenje odluka konsenzusom može se koristiti ad hoc za planiranje događanja ili kampanje, ili trajnije za organiziranje infoshopa (društvenog centra koji može biti radikalna knjižara, knjižnica, kafić, mjesto za sastanke, koncertni prostor ili besplatne trgovine). Tipičan sastanak može započeti dobrovoljnim javljanjem za mjesta facilitatora i zapisničara. Mnoge grupe koriste i “promatrača vibri”, nekoga tko se javlja za praćenje emocija i interakcija unutar grupe, prepoznajući da tradicija potiskivanja emocija u političkim i/ili javnim prostorima ne vodi do dobrog donošenja odluka, ili (učestalo) održivih odnosa.
Nakon toga sudionici kreiraju dnevni red u kojem navode sve teme o kojima žele pričati. Svaku temu započinju razmjenom informacija. Ako je potrebno donijeti odluku, razgovaraju o tome sve dok ne nađu točku u kojoj se približavaju potrebe i želje svih. Netko iznese prijedlog koji je sinteza svačijih doprinosa, pa se o njemu glasa – odobravanjem, suzdržanošću ili blokiranjem. Ukoliko je jedna osoba protiv, grupa traži drugo rješenje. Odluka možda neće uvijek biti svačiji prvi izbor, ali svi se moraju osjećati ugodno sa svakom odlukom koju grupa usvoji. Kroz ovaj proces facilitator ohrabruje potpunu participaciju svih i pokušava osigurati da nitko nije ušutkan.
Ponekad grupa nije u mogućnosti riješiti određeni problem, ali opcija nedonošenja bilo kakve odluke pokazuje da je u logici konsenzusa važnije zdravlje grupe nego tzv. efikasnost. Takve grupe stvaraju se na principu dobrovoljnog udruženja – svatko može otići ako želi, za razliku od autoritarnih struktura koje ljudima mogu uskratiti pravo na odlazak ili izuzeće iz dogovora s kojim se ne slažu. Prema ovom principu, bolje je poštivati različita mišljenja članova grupe nego nametnuti odluku koja neke ljude ostavlja isključene ili ušutkane. Ovo se onima koji nisu sudjelovali u takvom procesu može činiti nepraktičnim, ali konsenzusom se godinama koriste mnogi infoshopovi i slični projekti u SAD-u. Koristeći konsenzus, ove grupe donijele su odluke potrebne za organiziranje prostora i događanja, komunikaciju s okolnim zajednicama, dovođenje novih sudionika, prikupljanje novca i odolijevanje pokušajima lokalne uprave i poslovnih glavara da ih ugase. Dapače, izgleda da u SAD-u raste broj projekata koji koriste konsenzus. Priznajemo da konsenzus najbolje funkcionira među ljudima koji se međusobno poznaju i imaju interes za zajedničku suradnju, bili oni volonteri koji žele voditi infoshop, susjedi koji se žele oduprijeti gentrifikaciji ili članovi grupe afiniteta koji planiraju napade na sistem – ali on funkcionira.
Uobičajeni prigovor je da sastanci temeljeni na konsenzusu traju duže, ali jesu li uistinu manje efikasni? Autoritarni modeli donošenja odluka (uključujući većinsko glasanje u kojem je manjina prisiljena pokoriti se volji većine) prikrivaju ili eksternaliziraju svoju pravu cijenu. Zajednice koje koriste autoritarne načine donošenja odluka ne mogu postojati bez policije ili neke druge strukture koja nameće te odluke. Konsenzus predusreće potrebu za nametanjem i kažnjavanjem unaprijed osiguravajući da su svi zadovoljni. Kad uzmemo u obzir sve radne sate koje skupina gubi održavajući policiju – ogroman gubitak resursa – sati provedeni na sastancima utemeljenim na konsenzusu u konačnici se čine kao dobro potrošeno vrijeme.
Pobuna u južnoj meksičkoj državi Oaxaca nudi drugi primjer narodnog donošenja odluka. Ljudi su 2006. zauzeli grad Oaxacu i veći dio države. Više od polovice oaxacanske populacije je indijansko i tamošnje borbe protiv kolonijalizma i kapitalizma traju već pet stotina godina. U lipnju 2006. godine 70.000 učitelja u štrajku okupilo se u glavnom gradu, Oaxaci de Juarez, kako bi istaknuli svoje zahtjeve za plaćom dovoljnom za život i boljim mogućnostima za učenike. Policija je 14. lipnja napala učiteljski tabor, ali oni su pružili otpor i istjerali policiju iz centra grada, zauzeli upravne zgrade i izbacili političare, pa postavili barikade da ih zadrže vani. Grad Oaxaca pet je mjeseci bio samoorganiziran i autonoman, dok nije poslana federalna vojska.
Nakon što su istjerali policiju iz glavnog grada, učiteljima su se u štrajku pridružili učenici i drugi radnici te su zajedno osnovali Asamblea Popular de los Pueblos de Oaxaca (Narodnu skupštinu Oaxace). APPO je postala koordinirajuće tijelo za društveni pokret Oaxace, nekoliko mjeseci učinkovito organizirajući društveni život i narodni otpor u vakuumu stvorenom kolapsom državne kontrole. Okupila je delegate sindikata, nevladinih organizacija, društvenih organizacija i kooperativa diljem države, težeći donositi odluke u duhu urođeničke prakse konsenzusa – iako je većina skupština odluke donosila većinskim glasanjem. Osnivači APPO-a odbacili su izbornu politiku i pozvali ljude diljem države da na svim razinama organiziraju vlastite skupštine. Prepoznavši ulogu političkih stranaka u kooptiranju (nap. prev. popuniti neko tijelo novim članom bez izbora od strane birača) narodnih pokreta, APPO im je zabranio sudjelovanje.
Prema jednom aktivistu koji je pomogao osnovati APPO:
APPO je osnovan da se ukloni zloupotreba i stvori alternativa. Trebao je biti prostor za diskusije, refleksije, analize i akcije. Shvatili smo da to ne mora biti samo jedna organizacija, nego opće tijelo za mnoge različite grupe. To znači da ne bi prevladala jedna ideologija, nego bismo se usmjerili na pronalaženje zajedničkog među različitim društvenim akterima. Studenti, učitelji, anarhisti, marksisti, vjernici – svi su bili pozvani.
APPO je nastao bez formalne strukture, ali ubrzo je razvijena impresivna organizacijska sposobnost. Odluke u APPO-u donose se konsenzusom unutar opće skupštine, tijela za donošenje odluka. U prvih nekoliko tjedana postojanja uspostavili smo APPO-ovo državno vijeće. Vijeće je izvorno imalo 260 članova – približno deset predstavnika iz svake od sedam regija Oaxace i predstavnika iz gradskih kvartova i općina.
Uspostavljena je Privremena koordinacija da potpomogne djelovanje APPO-a kroz različita povjerenstva. Utemeljena su brojna vijeća: sudsko, financijsko, komunikacijsko, za ljudska prava, rodnu jednakost, obranu prirodnih resursa i mnoga druga. Prijedlozi se prikupljaju na manjim skupštinama svakog sektora, a na općoj skupštini se o njima dodatno raspravlja i odobrava ih se.
Ponovno se spontane narodne skupštine poput one nastale u Oaxaci pokazuju sposobnima za donošenje razboritih odluka i koordiniranje aktivnosti čitave populacije. Naravno da privlače i ljude koji žele preuzeti društvene pokrete i ljude koji se smatraju rođenim vođama. U mnogim revolucijama ono što počinje kao horizontalna, liberterska pobuna postaje autoritarno kad političke stranke ili samoprozvani vođe preuzmu i ukinu narodne strukture za donošenje odluka. Istaknutije sudionike narodnih skupština vladina represija također može pogurati prema konzervatizmu, jer su oni najuočljivije mete.
Ovo je jedan od načina interpretiranja dinamike koja se razvila u APPO-u nakon federalne invazije Oaxace u kasnom listopadu 2006. Kako se represija pojačavala, neki od rječitijih članova skupštine počeli su pozivati na umjerenost, na veliko nezadovoljstvo dijelova pokreta koji su još bili na ulicama. Mnogi članovi APPO-a i sudionici u pokretu žale se da su skupinu preuzeli staljinisti i drugi paraziti koji društvene pokrete koriste kao oruđe za svoje političke ambicije. Iako se APPO uvijek postavljao protiv političkih stranaka, samoprozvano vodstvo iskoristilo je tešku situaciju da pozove na sudjelovanje u sljedećim izborima kao jedini pragmatičan smjer djelovanja. Mnogi su se osjećali izdano. Odobravanje suradnje s vlastima daleko je od raširenog u APPO-u; bilo je kontroverzno čak i u APPO-ovim vijećima (privremenim grupama za donošenje odluka koje su postajale tijelo vodstva). Neki ljudi u APPO-u stvorili su formacije za širenje anarhističkih, urođeničkih ili drugih antiautoritarnih svjetonazora, a mnogi su samo nastavili sa svojim radom i ignorirali pozive da pohrle na glasačka mjesta. Na kraju se antiautoritarna etika koja je bila u srži pokreta i temelj njegove formalne strukture pokazala jačom. Velika većina Oaxacanaca bojkotirala je izbore i PRI, (konzervativna stranka koja je već bila na vlasti), pobijedila je među nekolicinom ljudi koji su izašli na izbore. Pokušaj pretvaranja moćnog, oslobađajućeg društvenog pokreta Oaxace u bitku za političkom moći bio je potpuni promašaj.
Manji oaxacanski grad Zaachila (populacije 25.000 ljudi) može pružiti bolji pogled na horizontalno donošenje odluka. Grupe su godinama zajedno radile protiv lokalnih oblika eksploatacije. Između ostalog, uspjeli su spriječiti plan izgradnje Coca-Colinog pogona koji bi trošio većinu dostupne pitke vode. Kad je izbila pobuna u gradu Oaxaci, većina stanovnika odlučila je nešto poduzeti. Prvu narodnu skupštinu Zaachile sazvali su zvonjavom, pozivajući sve da se okupe, da podijele novosti o policijskom napadu u Oaxaci i odluče što će učiniti u svome gradu. Uslijedilo je još sastanaka i akcija:
Muškarci, žene, djeca i članovi gradskog vijeća okupili su se da zauzmu mjesnu zgradu. Većina zgrade bila je zaključana i koristili smo samo hodnike i urede koji su bili otvoreni. Ostajali smo u mjesnoj zgradi čitave dane i noći, brinući se o svemu. I tako su nastale kvartovske skupštine. Rekli bismo: “Red je na kvartu La Soledad, a sutra je San Jacinto”. Kvartovske skupštine prvo su korištene tako, a kasnije su pretvorene u tijela za donošenje odluka, što su i sada.
Zauzimanje mjesne zgrade bilo je potpuno spontano. Sudjelovali su i prijašnji aktivisti i u početku upravljali stvarima, ali malo po malo razvijena je struktura narodne skupštine…
Kvartovske skupštine sačinjene od petero rotirajućih ljudi također su uspostavljene u svim dijelovima grada i zajedno su tvorile trajnu narodnu skupštinu, Narodno vijeće Zaachile. Ljudi iz kvartovskih skupština možda nisu aktivisti, ali malo pomalo, ispunjavajući obvezu prenošenja informacija od i do vijeća, razvijaju kapacitete za vodstvo. Ovih petero ljudi proučava sve dogovore Vijeća i prenosi ih kvartovima na ocjenu. Ove su skupštine potpuno otvorene; svi mogu sudjelovati i biti saslušani. Sve odluke donose se općim glasanjem i svi prisutni odrasli mogu glasati. Naprimjer, ako neki misle da treba izgraditi most, a drugi da se trebamo usmjeriti na unapređivanje snabdjevanja električnom energijom, glasamo o tome što bi trebalo biti prioritet. Većina pobjeđuje, pedeset posto plus jedan.[26]
Građani su izbacili gradonačelnika preuzimanjem obavljanja javnih službi i uspostavljanjem javne radio stanice. Deseci drugih mjesta diljem države uskoro su proglasili autonomiju, koristeći Zaachilu kao model.
Godinama prije ovih događanja u Zaachili druga je grupa organizirala autonomna sela u državi Oaxaci. Čak dvadeset i šest seoskih zajednica pridružilo se CIPO-RFM-u (Council of Indigenous Peoples of Oaxaca – Ricardo Flores Magon, odn. Skupštini autohtonih ljudi Oaxace – Ricardo Flores Magon), organizaciji koja se poistovjećuje s južnomeksičkom tradicijom urođeničkog i anarhističkog otpora; ime dolazi od urođeničkog anarhista utjecajnog u Meksičkoj revoluciji. Onoliko koliko mogu živeći pod opresivnim režimom, zajednice CIPO zahtijevaju autonomiju i pomažu jedna drugoj zadovoljiti potrebe, ukidajući privatno vlasništvo i zajednički obrađujući zemlju. Kad bi neko selo izrazilo interes za pridruživanje grupi, obično bi im netko iz CIPO-a otišao objasniti kako funkcioniraju i prepustio seljacima da odluče žele li se pridružiti. Vlada je često odbijala CIPO selima davati sredstva, nadajući se da će ih izgladniti, ali nije iznenađujuće da su mnogi ljudi mislili da mogu živjeti bogatije kao gospodari vlastitih života, iako je to značilo veće materijalno siromaštvo.
Nastaviće se
