Piše: Peter Gelderloos
Ljudi su sposobni provoditi svoje vlastite odluke. Država je toliko podrobno prikrila tu činjenicu da oni koji su odgojeni u ovom društvu teško mogu zamisliti da je to moguće. Naprotiv, moć provođenja odluka trebala bi biti jednako toliko univerzalna i decentralizirana kao i moć njihovog donošenja. Mnoga nedržavna društva na svim kontinentima koristila su difuzne sankcije, a ne specijalizirane provoditelje. Države kroz dug i nasilan proces kradu ovu sposobnost od ljudi i monopoliziraju je kao svoju vlastitu. Difuzne sankcije funkcioniraju ovako: društvo kontinuirano odlučuje kako se želi organizirati i koja ponašanja mu nisu dopustiva. To se može dogoditi s vremenom ili u formalnim, neposrednim okolnostima. Sudjelovanje svih u donošenju ovih odluka upotpunjeno je sudjelovanjem svih u njihovom provođenju. Ako netko prekrši te zajedničke norme, svi znaju reagirati. Ne zovu policiju, ne ulažu pritužbu i ne čekaju da netko drugi nešto poduzme; pristupe osobi za koju misle da je pogriješila i kažu joj to, ili poduzmu drugu odgovarajuću mjeru.
Naprimjer, ljudi u kvartu mogu odlučiti da će se sva kućanstva izmjenjivati u čišćenju ulice. Ukoliko se jedno kućanstvo ne pridržava odluke, svi drugi mogu od njih tražiti da ispune svoju dužnost. Ovisno o ozbiljnosti prekršaja, drugi mogu reagirati kritiziranjem, ismijavanjem ili isključivanjem. Ukoliko kućanstvo ima dobar izgovor za nemarnost, možda je netko veoma bolestan i drugi su zauzeti brigom o njemu, susjedi mogu imati razumijevanja i oprostiti propust. Ovakva razina fleksibilnosti i osjetljivosti obično nedostaje u sistemima temeljenim na zakonima. S druge strane, ukoliko nemarno kućanstvo nema izgovora i iskaže još širi nedostatak odgovornosti (bacaju svoje smeće na ulicu, itd.), njihovi susjedi mogu održati javni sastanak zahtijevajući promjenu u njihovom ponašanju, ili mogu učiniti nešto poput nagomilavanja svog smeća pred njihovim vratima. Do tada u svojim svakodnevnim interakcijama pojedini susjedi mogu članovima kućanstva u prijestupu uputiti prigovore ili ih ismijavati, ne pozivati ih na zajedničke aktivnosti ili buljiti u njih na ulici. Ako je netko nepopravljivo antisocijalan, uvijek blokira ili proturječi željama ostatka grupe i odbija reagirati na probleme drugih, krajnji odgovor je izbacivanje te osobe iz grupe.
Ova metoda mnogo je fleksibilnija i slobodnija od legalističkih, prisilnih pristupa. Umjesto vezivanja uz slijepo slovo zakona – koji ne može uzeti u obzir posebne okolnosti ili ljudske potrebe – i ovisnosti o moćnoj manjini za provođenje zakona, metoda difuznih sankcija dopušta da svatko sam za sebe odluči koliko je neki prijestup ozbiljan. Osim toga, daje priliku prijestupnicima da uvjere druge da su njihovi postupci bili opravdani, osiguravajući neprestane izazove dominantnom moralu. Nasuprot tome, u državnom sistemu vlasti ne moraju pokazati da je nešto ispravno ili krivo prije nego što nekome zaplijene dom ili drogu koja se smatra ilegalnom. Sve što moraju učiniti je citirati članak zakona u čijem pisanju njihove žrtve nisu sudjelovale.
U horizontalnom društvu ljudi provode odluke ovisno o tome koliko su entuzijastični oko njih. Ukoliko su gotovo svi čvrsto uz odluku, snažno će je se pridržavati, ali ako su mnogi neutralni ili neentuzijastični oko odluke, ona će se samo djelomično provoditi, ostavljajući više mjesta za kreativna odstupanja i istraživanje drugih rješenja. S druge strane, nedostatak entuzijazma u provođenju odluka može značiti da organizacija u praksi leži na ramenima neformalnih vlastodržaca – ljudi kojima je ostatak grupe dodijelio neslužbenu poziciju vođa, željeli oni to ili ne. To znači da se članovi horizontalnih skupina, od kolektivističkih kuća do čitavih društava, moraju suočiti s problemom samodiscipline. Moraju biti odgovorni prema pravilima oko kojih su se složili i kritici svojih kolega te riskirati nepopularnost ili se nositi s konfliktima kritizirajući one koji se ne pridržavaju zajedničkih pravila – prozivajući cimera koji ne pere suđe ili zajednicu koja ne doprinosi održavanju cesta. To je težak proces koji često nedostaje u mnogim anarhističkim projektima, ali bez njega je zajedničko donošenje odluka samo fasada i odgovornost je neodređena i nejednako raspoređena. Cilj je stvoriti proces kroz koji se ljudi osnažuju i postaju povezaniji s onima oko sebe.
U skupinama uvijek postoji mogućnost konformizma i konflikta. Autoritarne skupine obično prikrivaju konflikt namećući više razine konformizma. Pritisak na konformiranje postoji i u anarhističkim skupinama, ali bez restrikcija po pitanju kretanja, zbog čega je ljudima lakše napustiti skupinu i pridružiti se drugoj ili samostalno djelovati ili živjeti. Tako ljudi mogu odlučiti koje razine konformiteta i konflikata žele tolerirati, a kroz proces pronalaženja i napuštanja skupina ljudi mijenjaju i propituju društvene norme.
U novonastaloj državi Izrael Židovi koji su sudjelovali u društvenim pokretima u Europi iskoristili su priliku da stvore stotine kibuca, utopijskih komunitarnih gospodarstava. Na njima su članovi stvorili čvrst primjer komunitarnog življenja i donošenja odluka. U tipičnom kibucu većina odluka donosila se na općem gradskom sastanku, održavanom dva puta tjedno. Učestalost i dužina sastanaka proizlazila je iz činjenice da je toliko aspekata društvenog života bilo otvoreno za raspravu te općeg uvjerenja da zadovoljavajuće odluke “mogu biti donesene jedino nakon intenzivne grupne rasprave”.
Postojalo je desetak izabranih pozicija u kibucu, povezanih s financijskim pitanjima komune i koordinacijom proizvodnje i trgovine, ali opći smjer morao se dogovarati na zajedničkim sastancima. Službene pozicije ograničavale su se na periode od nekoliko godina i članovi su poticali kulturu “izbjegavanja ureda”, nesklonost javnoj službi i prezir prema onima koji su gladni moći.
Nitko u kibucu nije imao moć prisile. Nije bilo ni policije, iako je bilo uobičajeno da svi ostavljaju otključana vrata. Javno mnijenje je bilo najvažniji faktor osiguranja društvene kohezije. Ukoliko je postojao problem s članom komune, raspravljen je na općoj skupštini, ali u većini slučajeva sama prijetnja iznošenja na općoj skupštini motivirala je ljude da izglade probleme. U najgorem slučaju, ako bi članica odbila prihvatiti skupnu odluku, ostatak kolektiva mogao je izglasati da je izbaci. Ova krajnja sankcija razlikuje se od prisilnih taktika države u ključnom aspektu: dobrovoljna udruženja postoje samo zato što svi uključeni žele surađivati sa svima ostalima. Osoba koju se isključi nije lišena mogućnosti opstanka ili održavanja odnosa, jer postoje mnoge druge skupine kojima se može pridružiti. Još je važnije što nije prisiljena pridržavati se odluka kolektiva. U društvu utemeljenom na ovom principu ljudi bi uživali u društvenoj pokretljivosti koja je uskraćena ljudima u državnom kontekstu, gdje se zakoni provode nad pojedinkom odobravala ih ona ili ne. U svakom slučaju, izgon nije bio uobičajen u kibucima, jer su javni sud i grupne diskusije bile dostatne za rješavanje većine konflikata.
Ipak, kibuci su imali drugih problema, koji nas mogu poučiti važnu lekciju o stvaranju kolektiva. Nakon otprilike jednog desetljeća kibuci su počeli podlijegati pritiscima kapitalističkog svijeta koji ih je okruživao. Iako su iznutra bili izrazito komunitarni, nikad zapravo nisu bili antikapitalistički; otpočetka su pokušavali opstati kao kompetitivni proizvođači unutar kapitalističke ekonomije. Potreba za ekonomskim natjecanjem, a time i industrijalizacijom, poticala je veću ovisnost o stručnjacima, a ostatak društva poticao je konzumerizam.
Istovremeno su ljudi negativno reagirali na nedostatak privatnosti koji je namjerno uspostavljen u kibucima – naprimjer, zajednički tuševi. Svrha toga bila je poticanje duha zajedništva. Budući da kreatori kibuca nisu shvaćali da je privatnost jednako važna za ljudsku dobrobit koliko i društvena povezanost, članovi kibuca s vremenom su se počeli gušiti i povukli su se iz javnog života, uključujući i donošenje odluka.
Druga važna lekcija kibuca je da gradnja utopijskih kolektiva mora uključivati neumornu bitku protiv suvremenih autoritarnih struktura, ili će sami postati dio tih struktura. Kibuci su osnovani na zemlji koju je izraelska država prisvojila od Palestinaca, prema kojima i danas nastavlja genocidnu politiku. Rasizam europskih osnivača dozvolio im je da ignoriraju izopačenosti prema prijašnjim stanovnicima onoga što su vidjeli kao obećanu zemlju, na isti način na koji su religijski hodočasnici u Sjevernoj Americi pokrali urođenike kako bi izgradili svoje novo društvo. Izraelska država nevjerojatno je profitirala iz činjenice da su se gotovo svi njihovi potencijalni disidenti – uključujući socijaliste i veterane oružanih borbi protiv nacizma i kolonijalizma – dobrovoljno povukli u eskapističke komune koje su doprinosile kapitalističkoj ekonomiji. Da su ti utopisti kibuce koristili kao bazu za borbu protiv kapitalizma i kolonijalizma u solidarnosti s Palestincima, uz izgradnju temelja za komunitarno društvo, povijest Bliskog Istoka mogla je izgledati drugačije.
Nastaviće se
