Piše: Peter Gelderloos
Iako bi antikapitalistička revolucija stvorila nove društvene odnose i vrijednosti te oslobodila ljudske želje od kontrole reklama, neki ljudi bi vjerojatno i dalje željeli zadržati konzumeristički životni stil – zahtijevali bi elektroničku zabavu, egzotičnu uvezenu hranu i druge luksuze koje im (neo)kolonijalizam trenutno pruža. Rutinizirajući čin odlaska u trgovinu, vađenja novčanika i kupovanja mahagonijskog toaletnog stolića ili table čokolade, kapitalizam stvara iluziju da ljudska bića prirodno posjeduju mogućnost pribavljanja luksuzne robe koju u stvarnosti proizvode robovi na drugom kontinentu. Potrebna je glomazna infrastruktura i višebrojne institucije vlasti i kolonijalizam da bi si nekoliko izabranih priuštilo tu privilegiju. Nakon anarhističke revolucije robovski radni logori koji trenutno proizvode mnogo svjetske čokolade i tropskog drva (naprimjer) više ne bi postojali.
Ukoliko bi se osoba ili grupa istomišljenika željela okružiti potrošačkim dobrima za kojima još žudi, bili bi potpuno slobodni to učiniti; doduše, bez policijske prisile na druge da snose ekološke troškove i troškove rada za njihov životni stil, morali bi sami osigurati resurse, proizvoditi dobra i sanirati bilo kakvo zagađenje. Naravno, proces bi mogli učiniti efikasnijim specijalizirajući se u proizvodnji jednog potrošačkog dobra: naprimjer, savez čokoholičara mogao bi proizvoditi ekološku čokoladu – time ne oštećujući ekološke resurse o kojima ovisi ostatak društva – i razmjeniti nešto te čokolade za, recimo, opremu za video zabavu koju je proizveo savez TV ovisnika. Zašto ne? Doduše, sav taj rad i osobna odgovornost možda neće zadovoljiti konzumeristički mentalitet; krajnji rezultat bio bi savez proizvođača. Kad ljudi trebaju preuzeti odgovornost za sve troškove vlastitih djela, uklanja se patološka odvojenost od posljedica koja leži u korijenju buržujskih hirova. Kao rezultat imamo zrele, odmjerene želje.
U anarhističkim revolucijama i nedržavnim, nekapitalističkim društvima, tijekom povijesti ljudi su koristili ono što su mogli izraditi ili s čime su mogli trgovati sa susjednim društvima. U argentinskom preuzimanju tvornica razne okupirane tvornice počele su jedna s drugom trgovati svojim proizvodima, pružajući radnicima pristup mnoštvu proizvedenih dobara. U mnogim kolektivima Španjolske revolucije 1936. godine zajednice su zajedno odlučivale o tome koliko i koje vrste potrošnje si kolektivno mogu priuštiti, nadomještajući plaće kuponima zamjenjivim za robu u zajedničkom skladištu. Svi su sudjelovali u odlučivanju koliko kupona raznih vrsta osoba može dobiti, i bili su, naravno, u mogućnosti razmjenjivati kupone s drugima, pa netko tko preferira više, recimo krpa, može ih dobiti više zamjenjujući kupone za nešto što im neće nedostajati, poput jaja. Tako nema nametanja spartanske uniformnosti kao u nekim komunističkim državama; ljudi mogu živjeti na koji god način žele, ali jedino ako mogu osobno snositi njegove troškove. Nisu u mogućnosti iskorištavati druge, pljačkati njihove resurse ili trovati njihovu zemlju da bi ostvarili svoje želje.
Nastaviće se
