Piše: Peter Gelderloos
Mnoge zapadnjačke povijesne knjige tvrde da se centralizirana vlast pojavila iz potrebe za izgradnjom i održavanjem velikih infrastrukturnih projekata, osobito navodnjavanja. Doduše, ta tvrdnja temelji se na pretpostavci da društva moraju rasti i da ne mogu izabrati ograničiti svoj opseg kako bi izbjegla centralizaciju – pretpostavka koja je mnogo puta opovrgnuta. Iako navodnjavanje na veliko zahtijeva nekakvu razinu koordinacije, centralizacija je samo jedan od njenih oblika.
U Indiji i istočnoj Africi lokalna društva sagradila su goleme mreže za navodnjavanje kojima su upravljali bez vlade ili centralizacije. U regiji planinskog lanca Taita onoga što je danas Kenija, ljudi su postavili kompleksne sustave navodnjavanja koji su trajali stotinama godinama, sve dok ih kolonijalne poljoprivredne prakse nisu dokrajčile. Kućanstva su dijelila svakodnevno održavanje, svako je bilo odgovorno za njima najbliži dio infrastrukture za navodnjavanje, koja je bila u zajedničkom vlasništvu. Drugi običaj periodički je okupljao ljude za velike popravke: poznat kao “harambee rad”, oblik kolektivnog, društveno motiviranog rada, sličnog tradicijama u mnogim drugim decentraliziranim društvima. Ljudi brda Taita pravednu upotrebu osiguravali su brojnim društvenim sporazumima prenošenim tradicijom, koji su određivali koliko vode svako kućanstvo smije uzimati, a oni koji su narušavali ove prakse suočavali su se sa sankcijama od ostatka zajednice.
Kad su Britanci kolonizirali regiju, pretpostavili su da znaju bolje od lokalnog stanovništva i postavili su novi sustav za navodnjavanje – namijenjen, naravno, unovčavanju proizvodnje usjeva – temeljen na njihovoj inženjerskoj stručnosti i tehničkoj moći. Tijekom suša 1960.-ih britanski sustav je spektakularno podbacio i mnogi mještani vratili su se na urođenički sustav navodnjavanja da bi se prehranili. Prema jednom etnologu, “izgleda da su poslovi navodnjavanja u istočnoj Africi bili dalekosežniji i bolje upravljani u predkolonijalnom dobu.”
Tijekom Španjolskog građanskog rata radnici su u okupiranim tvornicama koordinirali čitavom ratnom ekonomijom. Anarhističke organizacije koje su bile ključne u pokretanju revolucije, to jest radnički sindikat CNT, često su pružale temelje za novo društvo. Osobito u industrijskom gradu Barceloni, CNT je pružao strukturu za upravljanje gospodarstvom koje kontroliraju radnici – zadatak na koji se pripremao godinama unaprijed. Svaka tvornica organizirala se sa svojim izabranim tehničkim i administrativnim radnicima; tvornice iste industrije na svakom mjestu organizirale su se u Lokalne federacije određene industrije; sve Lokalne federacije jednog mjesta organizirale su se u Lokalno gospodarsko vijeće “u kojem su bila zastupljena sva središta proizvodnje i usluga”, a Lokalne federacije i Vijeća organizirala su se u paralelne Nacionalne federacije industrije i Nacionalnu gospodarsku federaciju.
Barcelonski kongres svih katalonskih kolektiva 28. kolovoza 1937. godine primjer je njihovih koordinacijskih aktivnosti i odluka. Kolektivizirana tvornica obuće trebala je kredit od dva milijuna peseta. Zbog nestašice kože morali su smanjiti satnicu, iako su i dalje svim radnicima isplaćivali pune plaće. Gospodarsko vijeće proučilo je situaciju i izvijestilo da ne postoji višak cipela. Kongres je pristao odobriti kredit za kupovinu kože i modernizaciju tvornica kako bi snizili cijene cipela. Kasnije je Gospodarsko vijeće iznijelo planove za izgradnju tvornice aluminija, koja je bila nužna za ratne napore. Locirali su dostupne materijale, osigurali suradnju kemičara, inženjera i tehničara te odlučili novac prikupiti putem kolektiva. Kongres je osim toga odlučio ublažiti nezaposlenost u gradovima razvijajući plan s poljoprivrednim radnicima da isprobaju nove ideje uz pomoć nezaposlenih radnika iz gradova.
U Valenciji je CNT organizirao industriju naranči, s dvije stotine sedamdeset odbora u različitim gradovima i selima za uzgoj, nabavku, pakiranje i izvoz, a u procesu su se riješili više tisuća posrednika. U Laredu je kolektivizirana ribolovna industrija – radnici su izvlastili brodove, izbacili posrednike koji su uzimali sav profit te taj profit iskoristili za unapređivanje brodova i druge opreme ili za vlastite plaće. Katalonska tekstilna industrija zapošljavala je dvije stotine i pedeset tisuća radnika u mnoštvu tvornica. Tijekom kolektivizacije riješili su se visoko plaćenih direktora, povisili svoje plaće za pedeset posto, smanjili sate sa šezdeset na četrdeset sati tjedno, kupili nove strojeve i izabrali upravne odbore.
U Kataloniji su slobodarski radnici pokazali impresivne rezultate u održavanju kompleksne infrastrukture industrijskog društva koje su preuzeli. Radnici koji su uvijek bili odgovorni za ove poslove dokazali su da su sposobni nastaviti i čak unaprijediti svoj posao u odsutnosti šefova. “Bez čekanja na nečije naredbe radnici su vratili uobičajenu telefonsku uslugu u roku od tri dana [nakon što su završile teške ulične borbe]… Kad je ovaj presudni hitni posao završen, zbor općeg članstva telekomunikacijskih radnika odlučio je kolektivizirati telefonski sustav.” Radnici su izglasali povećanje plaća najniže plaćenih radnika. Plin, voda i struja također su kolektivizirani. Kolektiv koji je upravljao vodama snizio je cijene za pedeset posto, a i dalje je bio u mogućnosti velikim novčanim iznosima doprinijeti građanskom antifašističkom vojnom odboru. Željeznički radnici kolektivizirali su željeznice, i tamo gdje su tehničari pobjegli, kao njihove zamjene izabrani su iskusni radnici. Zamjene su se pokazale doraslima unatoč nedostatku formalnog obrazovanja, jer su naučili kroz iskustvo rada s tehničarima u održavanju pruga.
Radnici gradskog prijevoza u Barceloni – od kojih su šest tisuća i petsto bili članovi CNT-a – uštedjeli su znatan novac izbacivši preplaćene direktore i druge nepotrebne upravitelje. Zatim su svoju satnicu smanjili na četrdeset sati tjedno, povisili plaće između šezdeset (za skupinu s najmanjim primanjima) i deset posto (za skupinu s najvećim primanjima), i pomogli čitavom stanovništvu smanjujući cijenu vožnje i pružajući besplatnu vožnju školskoj djeci i ozlijeđenim vojnicima. Popravili su oštećenu opremu i ulice, očistili barikade, ponovno pokrenuli prijevozni sustav samo pet dana nakon što su u Barceloni prestale borbe, i razvili vozni park od sedamsto tramvaja – u odnosu na šesto na ulicama prije revolucije – prebojanih u crveno i crno. Što se tiče njihove organizacije:
Razne grane koordinirale su i organizirale svoj posao u jedan industrijski sindikat svih transportnih djelatnika. Svakim odsjekom upravljao je inženjer imenovan od sindikata i radnik delegiran od općeg članstva. Izaslanstva različitih odsjeka koordinirala su aktivnosti u datom području. Dok su se odsjeci posebno sastajali da bi provodili svoje specifične djelatnosti, odluke koje utječu na radnike općenito donošene su na općim zborovima članstva.
Inženjeri i tehničari su umjesto formiranja elitne skupine integrirani s manualnim radnicima. “Inženjer, naprimjer, nije mogao krenuti u važan projekt bez konzultiranja drugih radnika, ne samo zato što su se odgovornosti morale dijeliti, nego i zato što su u praktičnim problemima manualni radnici stekli praktično iskustvo koje je tehničarima često nedostajalo.” Javni prijevoz u Barceloni također je postigao veću samodostatnost: prije revolucije dva posto sredstava za održavanje izrađivalo je privatno poduzeće, a ostalo je moralo biti kupljeno ili uvezeno. Unutar godine dana od socijalizacije, devedeset i osam posto sredstava za popravke izrađivano je u kolektiviziranim radionicama. “Sindikat je također osiguravao besplatnu medicinsku skrb, uključujući klinike i kućnu njegu za radnike i njihove obitelji.”
Bilo to dobro ili loše, i španjolski revolucionari su eksperimentirali sa Seljačkim bankama, Bankama rada, i Vijećima kreditiranja i razmjene. Levantska federacija seljačkih kolektiva pokrenula je banku koju je organizirao Sindikat bankarskih radnika kako bi pomogli zemljoradnicima uzimati iz širokog bazena društvenih resursa potrebnih za određenu infrastrukturu ili koristiti intenzivnu poljoprivredu. Središnja banka rada Barcelone usmjerila je financije s uspješnijih kolektiva na društveno korisne kolektive kojima je takva pomoć trebala. Transakcije gotovine držane su na minimumu i iznosi su prebacivani kao kredit. Banka rada također je uređivala vanjsku razmjenu, te uvoz i kupovinu sirovina. Kad je bilo moguće, plaćalo se robom, a ne gotovinom. Banka nije bila profitno poduzeće; naplaćivala je samo jedan posto kamate kako bi podmirila troškove. Diego Abad de Santillan, anarhistički ekonomist, 1936. godine je rekao: “Kredit će biti društvena funkcija, a ne privatna špekulacija ili lihvarstvo… Kredit će biti temeljen na ekonomskim mogućnostima društva, a ne na kamatama ili profitu… Vijeće kreditiranja i razmjene bit će kao termometar proizvoda i potreba zemlje.” U ovom eksperimentu novac je služio kao simbol društvene potpore, a ne simbol vlasništva – označavao je resurse koji se prenose između sindikata proizvođača, a ne uloge špekulatora. U kompleksnoj industrijskoj ekonomiji takve banke razmjenu i proizvodnju čine učinkovitijom, iako također predstavljaju rizik od centralizacije ili ponovnog razvitka kapitala kao društvene sile. Nadalje, učinkovita razmjena i proizvodnja kao vrijednost bi trebale biti gledane (u najmanju ruku) sa sumnjom od strane ljudi koje zanima oslobođenje.
Postoje brojne metode koje mogu spriječiti institucije poput banaka rada da omoguće povratak kapitalizma, iako je nažalost napad totalitarizma i od strane fašista i komunista lišio španjolske anarhiste prilike da ih razviju. Mogle bi obuhvaćati rotirajuće i miješane zadatke za prevenciju razvijanja nove rukovodeće klase, razvijanje fragmentiranih struktura koje se ne mogu kontrolirati na središnjoj ili nacionalnoj razini, promoviranje decentralizacije i jednostavnosti koliko je god moguće, te održavanje čvrste tradicije da zajednički resursi i društvena dobra nikad nisu na prodaju.
Ali, dokle god je novac središnja činjenica ljudskog postojanja, bezbroj ljudskih aktivnosti svedeno je na kvantitativnu vrijednost, a vrijednost može biti nagomilana kao moć i time otuđena od aktivnosti koja ju je stvorila. Drugim riječima, može postati kapital. Anarhisti se, naravno, ne slažu oko toga kako uspostaviti ravnotežu između praktičnosti i perfekcije, ili koliko duboko zarezati da bi se iskorijenio kapitalizam, ali proučavanje svih mogućnosti, uključujući i onih koje bi mogle biti osuđene na neuspjeh ili gore, može samo pomoći.
Nastaviće se
