Piše: Peter Gelderloos
A što s globalnim ekološkim problemima poput klimatskih promjena?
Anarhisti još nemaju iskustva sa suočavanjem s globalnim problemima jer su naši uspjesi dosada bili jedino lokalni i privremeni. Nedržavna, anarhijska društva nekad su prekrivala svijet, ali to je bilo mnogo prije postojanja globalnih ekoloških problema poput onih koje je stvorio kapitalizam. Danas su članovi mnogih od tih urođeničkih društava u prvim redovima globalnog otpora uništavanju okoliša od strane vlada i korporacija.
Anarhisti i koordiniraju otpor na globalnoj razini. Organiziraju međunarodne prosvjede protiv glavnih zagađivača i država koje ih podupiru, poput mobilizacija zbog sastanaka G8, koje su okupile stotine tisuća ljudi iz više desetaka zemalja kako bi demonstrirali protiv država najodgovornijih za globalno zatopljenje i druge probleme. Kao odgovor na globalnu aktivnost transnacionalnih korporacija, ekološki osviješteni anarhisti globalno razmjenjuju informacije. Na taj način aktivisti diljem svijeta mogu koordinirati simultane aktivnosti protiv korporacija, usmjeravajući se na tvornicu zagađivača ili rudnik na jednom kontinentu, trgovine na drugom, a međunarodno sjedište ili sastanak dioničara na trećem kontinentu.
Naprimjer, glavne prosvjede, bojkote i akcije sabotaže Shella koordinirali su ljudi u Nigeriji, Europi i Sjevernoj Americi tijekom 1980.-ih i ’90.-ih. Autonomisti u Danskoj su 1986. godine simultano zapalili brojneShellove postaje diljem zemlje tijekom svjetskog bojkota za kažnjavanje Shella zbog podupiranja vlade odgovorne za aparthejd u Južnoj Africi. U Nizozemskoj je tajna antiautoritarna grupa RARA (Revolutionary Anti-Racist Action / Revolucionarna antirasistička akcija) provela kampanju nesmrtonosnih postavljanja eksploziva protiv Shella, igrajući ključnu ulogu u prisiljavanju Shella na odlazak iz Južne Afrike. Kad je 1995. Shell želio iskopati naftnu bušotinu u Sjevernom moru, prosvjedi u Danskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, okupacija naftne bušotine od strane Greenpeace aktivista te paleži i pucanje na Shellove postaje u dva različita grada u Njemačkoj, kao i bojkot koji je za 10% smanjio prodaju u toj zemlji, prisilili su ih na odustajanje od planova. Ovakva nastojanja preteča su decentraliziranih globalnih mreža koje bi mogle zaštititi okoliš u anarhističkoj budućnosti. Ukoliko uspijemo u rušenju kapitalizma i države, uklonit ćemo najveće sistemske zagađivače okoliša, kao i strukturalna ograničenja koja trenutno ometaju aktivnosti zaštite prirode.
Postoje povijesni primjeri nedržavnih društava koja na kolektivne probleme okoliša odgovaraju kroz decentralizirane mreže. Iako problemi nisu bili globalni, relativna udaljenost s kojom su se suočavali — s informacijama koje putuju brzinom pješaka — vjerojatno je bila veća od udaljenosti kojima je obilježen današnji svijet, u kojem ljudi mogu komunicirati trenutačno čak i ukoliko žive na suprotnim stranama planeta.
Tonga je pacifički arhipelag nastanjen Polinežanima. Prije kolonizacije imali su centralizirani politički sustav s nasljednim vodstvom, ali daleko manje centraliziran od države, dok je vođina moć prisile bila ograničena. Stanovništvo Tonge je 3.200 godina uspjelo očuvati održive prakse na arhipelagu od 746 kvadratnih kilometara s desecima tisuća stanovnika. Nisu imali komunikacijsku tehnologiju pa su informacije putovale sporo. Tonga je prevelik da bi jedan zemljoradnik imao saznanja o svim otocima ili čak o svima od velikih otoka. Vođa je tradicionalno mogao voditi i omogućavati održive prakse, ne oslanjajući se na silu, ali zato što je imao pristup informacijama iz čitavog područja, baš kao što bi imala federacijska ili opća skupština da su se otočani organizirali na taj način. Na pojedincima koji su osnovali društvo bilo je da odluče primijeniti određene prakse i time podrže ideju održivosti.
Činjenica da velika populacija može štititi okoliš na difuzan ili decentraliziran način, bez vodstva, podrobno je demonstrirana ranije spomenutim novogvinejskim Goranima. Agrikultura obično vodi do krčenja šuma jer se zemlja raščišćava za polja, a krčenje može uništiti tlo. Mnoga društva na to odgovaraju tako da ogole još zemlje kako bi kompenzirali manje kvalitetno tlo, čime pogoršavaju problem. Brojne su civilizacije propale jer su krčenjem stabala uništile tlo. Opasnost od erozije tla pojačana je u gorskom području poput gorja Nove Gvineje, gdje velike kiše mogu masovno isprati ogoljeno tlo. Inteligentnija je praksa silvikulture, koju su usavršili zemljoradnici Nove Gvineje, a koja obuhvaća integriranje drveća s drugim biljkama, kombiniranje voćaka, polja i šume kako bi se zaštitilo tlo i stvorilo simbiotske kemijske cikluse između različitih kultiviranih biljaka.
Ljudi na gorju razvili su posebne tehnike protiv erozije kako bi spriječili gubljenje tla sa strmih gorskih proplanaka. Bilo koji od zemljoradnika mogao je brzo zadobiti prednost koristeći “prečice” koje bi u konačnici uzrokovale eroziju i zakinule buduće generacije za zdravo tlo, ali čak i u vrijeme kolonizacije svuda su se koristile održive tehnike. Tehnike protiv erozije raširene su i podržane isključivo kolektivnim i decentraliziranim sredstvima. Gorani nisu trebali stručnjake kako bi razvili ove tehnologije i nisu trebali birokrate koji bi osigurali da ih svi koriste. Umjesto toga oslanjali su se na kulturu koja je cijenila eksperimentiranje, osobnu slobodu, društvenu odgovornost, kolektivno gospodarenje zemljom i besplatnu komunikaciju. Učinkovite inovacije razvijene na jednom području brzo su se i besplatno širile od doline do doline. Uslijed nepostojanja telefona, radija ili interneta te odvojenosti strmim planinama, svaka zajednica bila je poput zasebne zemlje. Unutar brda Nove Gvineje govore se stotine jezika, koji su različiti od zajednice do zajednice. U ovom minijaturnom svijetu nijedna zajednica nije mogla biti sigurna da druge zajednice ne uništavaju okoliš — a njihov decentralizirani pristup zaštiti okoliša ipak je funkcionirao. Više tisuća godina štitili su svoje tlo s tolikom gustoćom stanovništva da su ih prvi Europljani koji su ih preletjeli usporedili s Nizozemskom.
Gospodarenje vodom u toj nizinskoj sjevernoj zemlji u 12. i 13. stoljeću dodatan je primjer rješavanja ekoloških problema “odozdo”. Budući da je veći dio Nizozemske ispod razine mora i gotovo je sva u opasnosti od potapljanja, zemljoradnici su morali konstantno raditi na održavanju i unapređenju njihovog sistema gospodarenja vodom. Zaštita od poplava bila je uobičajeni dio infrastrukture koji je koristio svima, ali zahtijevali su i da svi ulažu u dobro kolektiva za njihovo održavanje: pojedini zemljoradnik bio bi na dobitku od izbjegavanja obveza gospodarenja vodom, ali čitavo društvo bi izgubilo ukoliko bi došlo do poplave. Ovo je osobito značajan primjer jer nizozemsko društvo nije dijelilo anarhističke vrijednosti uobičajene u urođeničkim zajednicama. Područje je već dugo bilo preobraćeno na kršćanstvo i indoktrinirano u njegove ekocidne, hijerarhijske vrijednosti; stotinama godina je pod kontrolom države, iako u 12. i 13. stoljeću raspadom carstva bilježi uspješno razdoblje bez države. Središnji autoritet u vidu crkvenih predstavnika, feudalnih gospodara i gildi ostao je jak u Hollandu i Zeelandu, gdje se kapitalizam i pojavio, ali u sjevernim regijama poput Frieslanda društvo je horizontalno i uvelike decentralizirano.
U to vrijeme komunikacija između gradova udaljenih na desetke kilometara — nekoliko dana putovanja — bila je veći izazov nego današnja globalna komunikacija. Usprkos ovoj teškoći, zemljoradničke zajednice, gradovi i sela uspjeli su izgraditi i održati složenu infrastrukturu kako bi zemlju prisvojili od mora i zaštitili je od poplava uslijed promjenjive razine mora. Kvartovska vijeća, organizirajući kooperativne radne grupe ili raspodjeljujući dužnosti među zajednicama, izgradila su nasipe, kanale, brane i odvodne sisteme nužne za zaštitu čitavog društva; bio je to “udruženi pristup odozdo”, iz lokalnih zajednica, koje su se zaštitile organizirajući se na ovaj način”. Spontano horizontalno organiziranje igralo je bitnu ulogu čak i u feudalnim pokrajinama poput Hollanda i Zeelanda, a upitno je bi li slaba vlast koja je postojala u ovim predjelima mogla sama osigurati nužne radove. Iako vlast uvijek preuzima zasluge za kreativnost masa, spontano samoorganiziranje postoji čak i u sjeni države.
Jedini način da se spasi planet
Što se tiče zaštite okoliša, gotovo bilo koji društveni sustav bio bi bolji od ovoga kojeg imamo sada. Kapitalizam je prvo društveno uređenje u ljudskoj povijesti koje je ugrozilo preživljavanje naše vrste i čitavog života na Zemlji. On daje poticaj za iskorištavanje i uništavanje prirode te stvara atomizirano društvo koje nije u mogućnosti zaštititi okoliš. Pod kapitalizmom ekocid je doslovno — pravo. Zaštita okoliša je “prepreka trgovini”, a sprječavanje korporacija u ogoljavanju zemlje koju su kupile nepoštivanje je privatnog vlasništva i slobodnog poduzetništva. Poduzećima je dopušteno proizvoditi milijune tona plastike, većinu tek za jednokratnu uporabu, unatoč tome što nemaju niti plan njenog zbrinjavanja, ni ideju o tome što će se s njom dogoditi. Plastika se ne razgrađuje, pa plastični otpad puni oceane i pojavljuje se u tijelima morskih životinja, a mogao bi trajati milijunima godina. Da bi sačuvali ugrožene nosoroge od krivolovaca, čuvari su im počeli piliti vrijedne rogove, ali krivolovci ih svejedno ubijaju jer će vrijednost njihovih ostataka iznimno porasti kad izumru.
Usprkos svemu ovome, sveučilišta imaju drskosti indoktrinirati studente da komunitarno društvo ne bi moglo zaštititi okoliš zbog takozvane tragedije javnog dobra. Taj mit često se objašnjava ovako: društvo uzgajivača ovaca zajednički posjeduje zemlju za ispašu. Imaju zajedničku korist ukoliko na ispašu vode manji broj ovaca, jer pašnjak ostaje rodan, ali bilo koji od njih ima osobnu korist ukoliko premaši granicu, jer će dobiti veći udio proizvoda — računica kojom kolektivno vlasništvo navodno vodi do osiromašenja resursa. Povijesni primjeri kojima se želi poduprijeti ova teorija općenito su iz kolonijalnih i postkolonijalnih situacija u kojima su potlačeni ljudi, čiji su tradicionalni oblici organizacije i upravljanja potkopani, nagomilani na malo zemlje s predvidljivim ishodima. Scenarij s uzgojem ovaca pretpostavlja situaciju koja je izuzetno rijetka u ljudskoj povijesti: kolektiv sačinjen od atomiziranih, kompetitivnih pojedinaca koji osobno bogatstvo vrednuju iznad društvenih veza i zdravlja okoliša te nemaju društveno uređenje ili tradiciju koja može jamčiti održivu, zajedničku upotrebu.
Kapitalizam je već prouzrokovao najveći val izumiranja na planetu od udara asteroida koji je istrijebio dinosaure. Kako bi se spriječilo da klimatske promjene dovedu do potpunog ekološkog kolapsa i zaustavilo zagađenje i prenapučenost u istrebljenju većine sisavaca, ptica, vodozemaca i morskog života, moramo ga napustiti u sljedećih nekoliko desetljeća. Izumiranja zbog ljudskog utjecaja očigledna su najmanje stotinu godina. Efekt staklenika naširoko je priznat gotovo dva desetljeća. Najbolje čega se navodno dovitljivo slobodno poduzetništvo domislilo je nakaradna farsa trgovanja emisijama stakleničkih plinova. Prema tome, ne možemo vjerovati da će neka svjetska vlada spasiti planet. Najvažnija briga vlade uvijek je njena vlastita moć, a temelj te moći je u ekonomskim odnosima. Upravljačka elita mora održati privilegiranu poziciju, a ona ovisi o iskorištavanju drugih ljudi i okoliša.
Lokalizirane, egalitarne zajednice povezane globalnom komunikacijom i osvještenošću najbolja su prilika za spas okoliša. Samodostatne, autonomne ekonomije gotovo i nemaju ekološki otisak. Nije im potrebna nafta za uvoženje dobara i izvoženje otpada, ili pak ogromne količine struje za pokretanje industrijskih kompleksa u kojima se proizvodi roba za izvoz. Većinu energije moraju proizvoditi sami uz pomoć sunca, vjetra, biogoriva i sličnih izvora, i više se oslanjaju na ono što se može učiniti ručno nego na električne uređaje. Takva društva manje zagađuju jer imaju manje poticaja za masovnu proizvodnju i nemaju sredstva za odbacivanje svojih nusproizvoda na tuđu zemlju. Umjesto užurbanih zrakoplovnih luka, natrpanih autocesta i dugog putovanja na posao, možemo zamisliti bicikle, autobuse, međuregionalne vlakove i jedrilice. Također, nastanjenost neće izmaknuti kontroli, jer će žene imati moć upravljanja vlastitom reprodukcijom, a lokalizirana ekonomija će ograničenost resursa učiniti očiglednom.
Ekološki održiv svijet trebao bi biti antiautoritaran, kako nijedno društvo ne bi nasrnulo na svoje susjede da poveća resurse; i kooperativan, da se zajednice mogu povezati u samoobrani protiv skupine koja razvija imperijalističke težnje. Najvažnije od svega, zahtijevao bi zajednički ekološki etos, kako bi ljudi poštivali okoliš, umjesto da ga smatraju sirovinom za iskorištavanje. Možemo početi graditi takav svijet sada, učeći od ekološki održivih urođeničkih zajednica, sabotirajući i posramljujući zagađivače, šireći ljubav prema prirodi i poznavanje naših bioregija te pokrećući projekte koji nam omogućuju lokalno zadovoljavanje naših potreba za hranom, vodom i energijom.
Nastaviće se
