Piše: Peter Gelderloos
Neki se boje da bi u društvu bez vlasti oni najjači uzimali i radili što god žele. Nema veze što je upravo to opis onoga što općenito vrijedi za društva s vlašću! Ovaj strah proizlazi iz prodržavnog mita da smo svi izolirani. Vlada želi da vjeruješ da si bez njezine zaštite podložan hirovima svih koji su jači od tebe. Ipak, nijedan nasilnik nije jači od čitave zajednice. Osobu koja narušava društveni mir, ne poštuje tuđe potrebe i ponaša se autoritarno i nasilno mogu poraziti ili izbaciti susjedi u zajedničkom nastojanju povratka mira.
U Christianiji, antiautoritarnom, autonomnom kvartu u danskom glavnom gradu, imali su vlastitih problema i problema vezanih uz posjetitelje koji im dolaze te visokom društvenom mobilnošću. Mnogi dođu kao turisti, a još više njih dođe kupiti hašiš — u Christianiji nema zakona i lake droge su lako nabavljive, iako su teške droge uspješno zabranjene. U Christianiji postoje brojne radionice koje proizvode različita dobra, od kojih su najpoznatiji njihovi visokokvalitetni bicikli; imaju i restorane, kafiće, vrtić, ambulantu, trgovinu zdravom hranom, knjižaru, anarhistički prostor i koncertnu dvoranu. Christiania nikad nije bila pod uspješnom dominacijom bandi ili nasilnika. Godine 1984. doselila se motoristička banda sa željom da iskoriste bezakonje autonomne zone i monopoliziraju trgovinu hašišom. Nakon više sukoba, stanovnici Christianije uspjeli su izbaciti motoriste, koristeći uglavnom nenasilne metode.
Najgore zlostavljanje dolazi od policije, koja je nedavno ponovno počela ulaziti u Christianiju kako bi uhitila ljude zbog marihuane i hašiša, koristeći to kao izgovor za pojačavanje napetosti. Lokalni trgovci nekretninama voljeli bi da slobodna država propadne jer se nalazi na zemlji koja je postala veoma vrijedna. Prije više desetljeća stanovnici Christianije imali su burnu raspravu o tome kako se nositi s problemom teških droga koje dolaze izvana. Uz brojna protivljenja, odlučili su tražiti pomoć od policije, da bi na kraju saznali da se policija orijentira na zatvaranje ljudi zbog lakih droga i štiti širenje teških droga poput heroina, vjerojatno u nadi da bi epidemija ovisnosti uništila autonomni društveni eksperiment. Ni u kojem slučaju nije prvi put da su policija ili drugi državni akteri širili droge koje izazivaju ovisnost dok suzbijaju lake ili halucinogene droge; ovo zapravo izgleda kao univerzalna policijska represijska strategija. Na kraju su stanovnici Christianije izbacili policiju i sami riješili problem teških droga, ne puštajući dilere unutra i koristeći društveni pritisak za obeshrabrivanje korištenja teških droga.
U Christianiji, kao i drugdje, država je najveća opasnost za zajednicu. Za razliku od pojedinih nasilnika koje zamišljamo kako teroriziraju društvo bez zakona, država se ne može lako poraziti. Ona obično teži monopolu na nasilje pod izgovorom zaštite građana od drugih nasilnika, što je opravdanje za zabranjivanje svima izvan državnog aparata da koriste nasilje, osobito u samoobrani protiv vlade. U zamjenu za ustupanje ove moći, građani su usmjereni na pravosudni sistem kao sredstvo za obranu svojih interesa: no pravni sustav je, naravno, dio države i prije svega štiti državne interese. Kada ti vlada dođe zaplijeniti zemlju kako bi, naprimjer, izgradila trgovački centar, možeš problem iznijeti na sudu ili u gradskom vijeću, ali tamo ćeš vjerojatno razgovarati s nekim tko će profitirati od trgovačkog centra. Nasilnikovi sudovi neće biti pravedni prema nasilnikovim žrtvama i neće suosjećati s tobom ako se braniš protiv evikcije. Umjesto toga će te zatvoriti.
U ovom kontekstu, oni koji žele rješenje često ga moraju tražiti van sudova. Vojna diktatura preuzela je 1976. godine vlast u Argentini i povela Prljavi rat protiv ljevičara, mučili i ubili su 30.000 ljudi; časnici odgovorni za mučenje i smaknuća dobili su pomilovanje od demokratske vlade koja je nastupila nakon diktature. Majke Plaza de Mayo, koje su se počele okupljati zahtijevajući završetak nestajanja ljudi i želeći znati što im se dogodilo s djecom, bile su važna društvena sila u okončanju vladavine terora. Kako vlada nikada nije poduzela ozbiljne korake za osuđivanje ubojica i mučitelja, ljudi su razvili sustav javne pravde koji se nastavlja graditi i seže dalje od prosvjeda i memorijala koje su organizirale Majke.
Kad se identificira sudionik u Prljavom ratu, aktivisti postave plakate diljem susjedstva, informirajući sve o njegovoj prisutnosti; možda će tražiti od lokalnih trgovina da tu osobu ne puste unutra, slijediti ga i maltretirati. U taktici poznatoj kao escrache, stotine ili čak tisuće sudionika marširat će do kuće sudionika Prljavog rata sa znakovima, natpisima, lutkama i bubnjevima. Satima pjevaju i stvaraju glazbu, posramljujući mučitelja i dajući svima do znanja što je napravio, a gomila će mu možda i napasti kuću bombama boje. Unatoč pravosudnom sustavu koji štiti moćnike, društveni pokret Argentine organizirao se kolektivno kako bi posramio i izolirao najgore zlostavljače.
Nastaviće se
