Piše: Peter Gelderloos
Mnogi misle da revolucije uvijek prate tragičan tijek od nade do izdaje. Konačan rezultat revolucija u Rusiji, Kini, Alžiru, Kubi, Vijetnamu i drugdje bio je postavljanje novih autoritarnih režima — neki od njih su gori nego prijašnji, drugi jedva drugačiji. Međutim, glavne revolucije 20. stoljeća nosili su autoritarci koji su željeli stvoriti novu vlast, a ne ukinuti je. Sada je jasno, ako prije nije bilo, da vlade uvijek podupiru opresivne društvene poretke.
No povijest je puna primjera da ljudi mogu svrgnuti svoje tlačitelje, a da ih ne zamjenjuju. Da bi to učinili, potrebni su im usmjerenost na egalitarnu kulturu ili eksplicitni antiautoritarni ciljevi, struktura i sredstva. Revolucionarni pokret mora odbaciti svaku vlast i reformu, kako ne bi bio ponovo integriran u opresivni sustav kao mnogi pobunjenici u Kabiliji i Albaniji. Mora se organizirati fleksibilno i horizontalno, pazeći da moć nije trajno dodijeljena vođama ili uklopljena u formalnu organizaciju, kao što se dogodilo CNT-u u Španjolskoj. Konačno, treba uzeti u obzir da svi ustanci obuhvaćaju raznolike strategije i sudionike. Toj raznolikosti koristit će komunikacija i koordinacija, ali ne treba biti homogenizirana ili kontrolirana od središnjice. Takva standardizacija i centralizacija nisu ni poželjne ni nužne; decentralizirane borbe poput onih Lakota ili skvotera u Berlinu i Hamburgu pokazale su se uspješnima u poražavanju manje fleksibilnih državnih snaga.
Tijekom otpora, kad nalazimo zajedničke ciljeve sa strancima i otkrivamo vlastite moći, može se razviti novi etos. To može biti potpomognuto i okolinom koju gradimo za sebe. Stvarni oslobađajući etos nije samo skup vrijednosti, nego novi pristup odnosima između pojedinca i njegove kulture koji zahtijeva od ljudi da prestanu biti pasivni primatelji kulture i postanu sudionici u njenom stvaranju i ponovnom tumačenju. U tom smislu revolucionarna borba protiv hijerarhije nikad ne prestaje, već se nastavlja od jedne do druge generacije.
Kako bi revolucija bila uspješna, mora se istovremeno odvijati na mnogim poljima. Ukidanje kapitalizma bez diranja države i patrijarhata neće upaliti. Uspješna revolucija mora biti sastavljena od mnogih revolucija, moraju je provesti različiti ljudi koristeći različite strategije, poštujući autonomiju drugih i gradeći solidarnost. To se neće dogoditi preko noći, nego tijekom niza sukoba koji se nastavljaju jedan na drugi. Propale revolucije neuspjeh su jedino ako ljudi izgube nadu. Svoju knjigu o narodnom ustanku u Argentini dvoje aktivista iz Ujedinjenog Kraljevstva završavaju riječima piquetera iz Solana:
Ne mislim da je prosinac 2001. godine bio izgubljena mogućnost za revoluciju niti propala revolucija. Bio je i jest dio postojećeg procesa revolucije. Naučili smo mnoge lekcije o kolektivnom organiziranju i snazi te granicama samouprave. Mnogim ljudima to je otvorilo oči za sve što možemo raditi zajedno te da preuzimanje kontrole nad našim životima i kolektivno djelovanje, bilo kao dio piquete, zajedničke pekare ili izvannastavnih aktivnosti, drastično povećava kvalitetu naših života. Ukoliko borba bude autonomna i ostane među ljudima, sljedeći ustanak imat će čvste temelje za nadogradnju…
Nastaviće se
