Obrni—okreni, na isto dođe. Kaže mi zemljak koji mnogo ćuti i mnogo kaže kad već progovori.
Opet se bavimo teškim temama i beremo grozdove briga, a ljeto počelo. Čemu nas vode glavolomke pod suncobranom, pitam se ljubomoran na spokoj i nirvanu dragih građana u sijesti. Ili je to bućkuriš letargičnosti i lijevak malodušja kroz koji se spustio njihov umrtvljeni duh.
Sokratisanje iliti sičija nije sezonska stvar. Kad jednom počne nikako se ne zaustavlja. Čak ni na plaži, čak i uz bijelo vino i kikot vreline. Teške teme nas kao sidro prikucavaju, valjda, za dno. Tamo nam je, valjda, i mjesto. A da nam je tamo mjesto pokazalo je vrijeme…
Tako mi kaže, obrni-okreni na isto dođe. Srbijanstvo i antisrpstvo, lavirint u kojem se davimo.
Korifeji srbijanstva koje je zapravo opaka i perfidna i anacionalna ideologija, često dohode na poklon našem podgoričkom sultanu. Ljube mu, kao što običaji nalažu, papuču i kesu, potom prosipaju bisere plitkoumne mudrosti, ponašaju se, zapravo, kao dvorske lude u sultanovom haremu. Kako drugačije opisati one ugledne srbijanske goste na još uglednijem kongresu vječnovladajuće partije u gorici crnoj? Amaterski režirana melodrama zgadila se, vjerujem, i samom sultanu. Nikome, čini mi se, ne prijaju salve pohvala koje čekaju na masnu napojnicu.
Srbijanstvo i antisrpstvo su zapravo dvije strane iste medalje. Braća po materi. A matera je, naravno, kesa. U srbijanskom bulažnjenju sultanova gorica crna se pretvara u rasadnik demokratije, u luču balkanskog mraka, u čojski i sojski primjer vladanja, u obećanu zemlju koja mlijekom istine , napretka i ljubavi zadaja svoje građanstvo. Takvu količinu baljezganja teško može podnijeti i onaj koji živi u mračnim Augijevim štalama. To uveseljavanje pripitih i pijanih uglednika uvreda je i za grandovu grandioznu paradu.
Izgleda da ovakvom domaćinu i ovakvom domaćinstvu najviše odgovaraju ovakvi gosti. Da nam kuću napune smijeha.
Srbijanska politička doktrina i njihova dijalektika nacionalnog survavanja odavno je srpstvo proglasila za krvoločno nazadnjaštvo, za sotoninu orgiju, za najveću ( i jedinu) opasnost savremenog čovječanstva. Polazeći od toga, sasvim je jasno kako se to gorica crna u njihovom bunilu pretvorila u uzor i nedosegnuti ideal. Jednostavno, to nam treba, ruku na srce, takav nam treba, uzvikuju ideolozi srbijanstva, jer koga je moliti, nije ga ljutiti. Čitava bulumenta uškopljenih ideologa čeka na apanažu ispred nekog kabineta podgoričkog harema. U čekaonici, ispred Alibabine pećine, osluškuju kako dukat zveči i kako lova šuška, pa onaniju pohote brzinom svjetlosti pretvaraju u sopstvenu političku ideologiju. U tom bludu razvija se savez osvjedočenog antisrpskog podgoričkog režima i osvjedočeno antisrpske ideologije srbijanstva. Nismo braća, ali su nam kese sestre, mantraju srbijanski ideolozi. Nijesmo braća, ali vi ste nam daleki rođaci, ojkaju antisrpske podgoričke režimlije. I nije to od juče. I neće se sjutra završiti. I biće još podgoričkih grand-parada. Moralne olupine će dugo biti naš jedini izbor na političkom otpadu, na deponiji mizerluka koji je neko nekada vaspostavio kao superiornu političku ideologiju.
I Aleksandar Najveći i Tomislav Najmanji veoma snishodljivo očijukaju sa srbijanskom ideologijom. Njihov randevu sa antisrpskim podgoričkim establišmentom pretvorio se u teško svarljivu pihtiju političke perverzije. Ispaljuju pokatkad petardice po okruženju, ali podgoričkom sultanu okreću samo jedan obraz. Za poljubac ili šamar, svejedno. Zasad odlično podnose i jedno i drugo. I ne prave razliku. Jer razlike, vaistinu i nema. I šta je Judin poljubac, ako nije nož u leđima.
Politički pigmeji skrojiće pigmejsku državu i pigmejsku svijest po svojoj volji, za svoje potrebe, za svoj cirkuski bal. U gorici crnoj taj posao je gotovo besprekorno odrađen u krojačkim radionicama starih majstora mraka. Čeka se samo završno ušivanje i fircanje. Srbijanski ideolozi, potpomognuti poluzvanično vladajućim krojačima u Beogradu i bašibozukom koji se napasa na bjelosvjetskim i sultanovim pašnjacima na pravom su putu. Državni prostor je i onako sužen, sa tendencijom daljeg sužavanja, a nacionalna svijest je dobila najmanji konfekcijski broj. Izgleda da je i u Srbijici nepoželjno biti Srbin. Srbin tamo teško može da stane, Srbijanac, valjda, zauzima manje prostora. Na posljednjoj polici u posljednjem rafu.
I zato, ako vam se slučajno desi, da u Beogradu uskliknete: Živio Sveti Sava, Njegoš i Vuk ( iz Drobnjaka) očekujte poziv. Od sudije za prekršaje. Ili sanitet. Iz Laze Lazarevića.
I zapitajte se ko je otac srbijanske nacije? Pre Milo, nego Čedica.
