Piše: Peter Gelderloos
U državnom društvu kriza uzrokovana ratom dovela je do težnje za stvaranjem jedinstvene vlasti na sve višim razinama, u konačnici svjetskoj vladi. To se očigledno nije ostvarilo — uostalom, rat je zdravo stanje države — no uspjeh unutar tog modela nije ni poželjan.
Svjetska vlada teži globalnoj okupaciji, a ne globalnom miru. Naprimjer, u Palestini, gdje se razvijaju tehnologija i metode kontrole koje kasnije usvaja vojska SAD-a i vlade diljem svijeta, okupacija tek svakih nekoliko godina prelazi u vidljiv rat, ali okupatori neprestano vode nevidljivi rat kako bi sačuvali i proširili svoju vlast, koristeći medije, obrazovanje, pravosuđe, prometni sustav, oglašavanje, pisane propise, nadzor i tajne operacije. Tek kad Palestinci uzvrate i nastupi rat koji se ne može ignorirati uključe se Ujedinjeni narodi i humanitarne organizacije, ali ne kako bi ispravili nepravdu, nego kako bi vratili prijašnju iluziju mira i pobrinuli se da se postojeća nepravda ne dovodi u pitanje. Iako manjeg intenziteta, isti nevidljivi rat vodi se protiv urođeničkih naroda, imigranata, etničkih manjina, siromašnih, radnika — svih koji su kolonizirani i iskorištavani.
U nedržavnim, manjim društvima u prošlosti, rat je bio uobičajen, ali nije bio univerzalan te u mnogim slučajevima nije bio osobito krvav. Neka nedržavna društva nikad nisu bila u ratu. Mir je stvar izbora i oni su ga izabrali cijeneći suradničko mirenje pri sukobu te obzirnost. Druga nedržavna društva koja jesu bila u ratovima često su vodila bezopasne, ritualizirane inačice rata, pa u nekim slučajevima nije jasna granica između sportskog događanja i rata. Kao što je prikazano u nekim antropološkim zapisima, timovi ili zaraćene strane iz dviju različitih zajednica našli bi se na unaprijed određenom mjestu za borbu. Cilj nije bio drugu stranu sravniti sa zemljom, niti čak nužno nekoga ubiti. Netko bi s jedne strane bacio koplje ili ispalio strijelu, pa bi svi, prije nego su bacili sljedeće koplje, čekali da vide hoće li koga pogoditi. Često bi otišli kućama nakon što je jedna osoba ozlijeđena, ili čak ranije. U ratu kakav su vodili Lakote i druga plemena visoravni Sjeverne Amerike, više je značilo neprijatelja dodirnuti štapom — “brojačem udaraca” — nego ga ubiti. Drugi oblici rata bile su jednostavne najezde — uništavanje i krađa od susjednih zajednica, često uz pokušavaj bijega prije nego što krene borba. Da su ratovi ovakvi oblici kaotične borbe u anarhističkim društvima, koliko bi to bilo bolje od hladnih, mehaničkih krvoprolića države!
Međutim, društva koja ne žele ratovati sa svojim susjedima mogu se organizirati tako da to spriječe. Važan korak je nepostojanje granica. Često do istine možemo doći jednostavnim poništavanjem državnih racionalizacija, a parola o granicama koje postoje radi naše sigurnosti može se dekodirati u “granice nas ugrožavaju”. U slučaju društvenog sukoba mnogo je vjerojatnije da će doći do nasilja ukoliko postoji podjela na “mi” i “oni”. Jasne društvene podjele i granice sprječavaju mirenje i međusobno razumijevanje te potiču natjecanje i polarizaciju.
Anarhistički antropolog Harold Barclay opisuje društva u kojima je svaki pojedinac povezan s drugima u višestrukim, preklapajućim mrežama koje nastaju na temelju rodbinskih veza, brakova, klanskog povezivanja i slično:
Imamo primjere anarhijskih poredaka u narodima […] kojih ima stotine tisuća i s dosta gustom naseljenošću, često s preko četrdeset ljudi na kvadratni kilometar. Takav društveni poredak može se postići segmentarnim rodnim sustavom koji, kao što smo vidjeli, ima određene poveznice s anarhističkim poimanjem federalizma. Ili kao među Tongama i nekim istočnoafričkim pastirima, velike populacije mogu se povezati složenijim uređenjem koje pojedinca povezuje s brojnim ukrižanim i razdijeljenim skupinama kako bi na velikom području proširio ili proširila svoje društvene veze. Drugim riječima, pojedinci ili skupine čine mnoštvo međusobno povezanih lokusa koji ujedinjuju veliku društvenu cjelinu, ali bez ikakve konkretne centralizirane koordinacije.
Kao dodatak samouravnotežavajućem obilježju suradničkih društava, neki nedržavni narodi razvili su druge mehanizme sprječavanja sukoba. Mardu Aboridžini tradicionalno su živjeli u malim skupinama, ali one su se povremeno okupljale za velike sastanke, gdje su nesuglasice među pojedincima ili skupinama rješavane pred svima. Tako su se izbjegavale razvučene, neobjašnjive svađe i svi su bili dostupni za rješavanje sukoba. Konkombe i Nueri u Africi koristili su rodovsku povezanost i preklapanje ekonomskih odnosa. Kako su svi bili povezani sa svima ostalima, nije postojala čvrsta osnova sukoba iz koje bi nastao rat. Raširen kulturalni tabu protiv neprijateljstva također je poticao ljude na mirno rješavanje nesuglasica, a antropolog E. E. Evans-Pritchard opisao je nuersko društvo kao “uređenu anarhiju”.
Anarhistički pokret i danas se nastavlja boriti protiv granica kapitalističkog svijeta. Antiautoritarni No Border Network (Mreža protiv granica), osnovan 1999. godine u zapadnoj Europi, od tada postoji diljem Europe te u Turskoj, Sjevernoj Americi i Australiji. Djelovanje No Bordera uključuje podršku ilegalnim imigrantima, obrazovanje o rasizmu proizašlom iz vladinih propisa o imigraciji, prosvjede protiv članova vlade, aktivnosti protiv zrakoplovnih kompanija kako bi se zaustavile deportacije te No Border kampove koji se održavaju preko granica dviju zemalja. U sklopu kampanje sudionici su na silu otvorili granični prijelaz između Španjolske i Maroka, provalili u maloljetnički pritvor u Nizozemskoj kako bi im pružili pomoć i pokrenuli komunikaciju, djelomično uništili zatvor i sabotirali poduzeća koja sudjeluju u deportacijama u Italiji, ugasili prihvatni centar u Grčkoj te oslobodili desetke imigranata iz prihvatnih centara u Australiji. No Border kampovi okupljaju ljude iz mnogih zemalja kako bi osmislili strategije i proveli akcije i često se odvijaju na periferiji područja širenja tzv. Prvog svijeta – naprimjer, u Ukrajini, između Grčke i Bugarske, ili između SAD-a i Meksika. Uobičajeni slogani No Bordera su: “Bez granica, bez nacija, bez deportacija!”, “Sloboda kretanja, sloboda stanovanja: pravo na dolazak, pravo na odlazak, pravo na ostanak!”.
Anarhistička društva potiču slobodno stvaranje povezanih mreža među susjedima, zajednicama i društvima. Te mreže mogu obuhvaćati materijalnu razmjenu, kulturnu komunikaciju, prijateljstvo, obiteljske odnose i solidarnost. Nije jasno razgraničeno gdje jedno društvo završava, a drugo počinje, ili koje bi strane postojale u sukobu. Kad postoji nesuglasica, sukobljene strane vjerojatno imaju mnoge zajedničke društvene odnose, pa će se mnogo trećih strana naći usred sukoba. U kulturi koja naglasak stavlja na natjecanje i osvajanje mogu nastaviti s podjelom na strane i otežati mogućnost pomirenja, no ako se u njihovoj kulturi cijene suradnja, konsenzus i društvena povezanost, a njihovi gospodarski odnosi učvršćuju te vrijednosti, vjerojatnije je da će poticati medijaciju i mirenje zavađenih strana. To mogu učiniti zbog vlastite želje za mirom, zbog brige za dobrobit ljudi uključenih u svađu ili iz vlastitog interesa, jer i oni ovise o zdravlju navedenih društvenih mreža. U takvom su društvu vlastiti interes, interes zajednice i ideali povezaniji nego kod nas.
Na većim područjima ili među različitijim populacijama u kojima zajednički kulturni etos i spontano rješavanje sukoba možda neće biti dovoljni za zaštitu od ozbiljnih sukoba, više društava zbog toga može stvoriti federacije ili mirovne paktove. Primjer antiautoritarnog mirovnog pakta koji traje duže nego većina međudržavnih sporazuma je konfederacija koju su stvorili Haudenosauni, koje se često naziva Irokezima. Haudenosaune čini pet plemena koja govore sličnim jezicima, na sjevernoistočnom području prisvojenom od strane SAD-a i južnim dijelovima onoga što se danas smatra kanadskim pokrajinama Ontario i Québec.
Konfederacija je osnovana oko 31. kolovoza 1142. godine i obuhvaćala je geografski veliko područje ukoliko se uzme u obzir da se putovati moglo jedino kanuom ili pješice. Haudenosauni su bili sjedilački poljoprivrednici koji su živjeli s najvećom gustoćom naseljenosti, u prosjeku 200 ljudi na hektar, svih stanovnika sjeveroistoka do 19. stoljeća. Zajednička zemljišta okruživala su utvrđene gradove. Pet uključenih naroda — Seneca, Cayuga, Onondaga, Oneida i Mohawk — imali su dugu povijest međusobnih sukoba, uključujući ratove potaknute natjecanjem za resurse, a konfederacija je bila iznimno uspješna u njihovom prekidanju. Pet naroda — a kasnije šest, uključujući Tuscarore, koji su pobjegli od engleske kolonizacije Carolinasa — živjeli su u miru preko pet stotina godina, čak i tijekom genocidnog europskog širenja i trgovanja oružjem i alkoholom za životinjsku kožu, zbog čega su se mnoga plemena razdijelila ili ratovala sa susjedima. Konfederacija se u konačnici slomila — samo privremeno — tijekom američke revolucije, zbog razlika u strategijama vezanim uz to koju stranu treba podržati kako bi se moglo ublažiti posljedice kolonizacije.
Zajednička ekonomija pet plemena imalo je važnu ulogu u omogućavanju mira, a metafora koja se često koristila za federaciju bila je “okupljanje svih u zajednički život u istoj dugoj kući i jedenje iz iste zdjele”. Sve skupine iz federacije slale su delegate da se sastaju i organiziraju komunikaciju, rješavaju sukobe i raspravljaju o odnosima sa susjednim društvima. Odluke su se donosile konsenzusom koji je odobravalo čitavo društvo.
Anarhosindikalistički pokret koji je nastao u Europi ima povijest stvaranja međunarodnih federacija za širenje informacija i koordiniranje borbe protiv kapitalizma. Te federacije mogle bi biti izravne preteče globalnim strukturama koje omogućuju život u miru i sprječavaju rat. International Workers Association (Međunarodno udruženje radnika, odnosno IWA, ili AIT na španjolskom) uključuje anarhosindikalističke sindikate iz otprilike 15 zemalja na 4 kontinenta, te povremeno održava međunarodne skupštine, svaki put u drugoj zemlji. IWA je osnovana 1922. godine i u početku je imala milijune članova. Iako su se gotovo sve njene članice-sindikati bile prisiljene pritajiti ili otići u egzil tijekom Drugog svjetskog rata, od tada se obnovila i nastavlja se sastajati.
Nastaviće se
