Piše: Peter Gelderloos
Kako su se tijekom nekoliko stotina godina u Europi razvijale nacionalne države, vlade su se marljivo trudile stvoriti osjećaj zajedništva na temelju zajedničkog jezika, kulture i povijesti, što je sve povezano zajedničkom vladom. Ova lažna zajednica služi za poticanje poistovjećivanja i time odanosti vlasti, kako bi se prikrio sukob interesa između niže klase i elite stavljajući ih u isti tim, te kako bi se srećom svih prikrila sreća ili slava vladara, a olakšava i ubijanje siromašnih jedne zemlje od strane siromašnih ljudi iz druge stvarajući psihološki odmak među njima.
Kad se propita, jasno je da je tvrdnja o nacionalnim državama temeljenim na zajedničkoj kulturi i povijesti obmana. Naprimjer, Španjolska je stvorena protjerivanjem Maora i Židova. Čak i bez toga, bez centralizacije koju je napravila država, Španjolska ne bi postojala. Ne postoji jedinstven španjolski jezik, nego njih barem pet: katalonski, baskijski, galicijski, kastiljski i arapski dijalekt koji je nastao u Maroku i Andaluziji. Kad se bilo koji od ovih jezika pažljivo promotri, lako se uoče dodatni ogranci. U Valenciji bi, i to ne bezrazložno, mogli reći da njihov jezik nije isti kao katalonski, ali da je Barcelona glavni grad, valencijski bi se gušio jednako kao što španjolska vlada postupa s katalonskim.
Bez prisilne homogenizacije nacionalnih država, bilo bi još i više različitosti, jer se jezici i kulture razvijaju i stapaju jedni s drugima. Granice sprječavaju takvu kulturnu difuziju i potiču sukob formalizirajući sličnosti i razlike. Granice ne štite ljude, već su sredstvo kojim vlade štite svoju imovinu, što uključuje i nas. Kad se granice u ratu promijene, pobjednička država napreduje, obilježavajući svoj novi teritorij, nove resurse i nove građane. Mi smo plijen — potencijalni vojnici, porezni obveznici, radnici — a granice su zidovi našeg zatvora.
Čak i bez granica povremeno mogu postojati jasne razlike u načinima organiziranja društva – naprimjer, neko društvo može pokušati osvojiti susjedno ili biti opresivno prema ženama. Međutim, decentralizirana društva bez granica i dalje se mogu obraniti od napada. Zajednica koja ima jasan osjećaj autonomije ne mora vidjeti uljeza kako prelazi zamišljenu liniju kako bi uočila agresiju. Ljudi koji se bore za svoju slobodu i svoje domove bore se odlučno i mogu se spontano organizirati. Kada ne bi bilo vlada koje financiraju vojnu industriju, oni koji se brane obično bi bili u prednosti, pa se ne bi isplatilo kretati u napad. Kad su europske države osvojile ostatak svijeta, imale su određene ključne prednosti, uključujući neviđenu gustoću naseljenosti i tehnologiju s kojom se njihove žrtve do tada nisu susrele. Te prednosti vrijedile su u određenom povijesnom razdoblju i više nisu bitne. Komunikacija je sada globalna, gustoća stanovništva i otpornost na bolesti pravilnije je raspodijeljena, a oružje koje je nužno za učinkovitu obranu protiv tehnološki najnaprednijih vojski — puške i eksploziv — dostupno je u većini dijelova svijeta i može se proizvesti kod kuće. U budućnosti bez vlasti agresivna društva bila bi u nepovoljnom položaju.
Anarhisti danas ruše granice povezujući se diljem svijeta, potkapajući nacionalizam i boreći se solidarno za imigrante koji narušavaju homogenost nacionalnih država. Ljudi na granicama mogu pomoći njihovom ukidanju pomažući u ilegalnim prelascima ili podržavajući ljude koji ih pređu ilegalno, učeći jezik koji se govori s druge strane te gradeći zajednice koje nadilaze granice. Oni koji su dublje u unutrašnjosti mogu pomoći prekidanjem odanosti centraliziranoj, homogeniziranoj kulturi i razvojem lokalne kulture, prihvaćanjem imigranata u svoje zajednice te širenjem svjesnosti i djelovanjem u solidarnosti s borbama u drugim dijelovima svijeta.
Nastaviće se
