Piše: Peter Gelderloos
Danas je teže ideološki opravdavati državu. Veliko mnoštvo istraživanja pokazuje da su mnoga ljudska društva bila nepokolebljivo egalitarna, te da čak i unutar kapitalizma mnogi ljudi nastavljaju razvijati egalitarne društvene mreže i zajednice. Kako bi to saznanje pomirili sa svojim stavom da je evolucija stvar žestokog natjecanja, neki znanstvenici uveli su koncept “ljudskog egalitarnog sindroma”, tvrdeći da su ljudi evoluirali da žive u bliskim, homogenim skupinama, u kojima se prenošenje čovjekovih gena ne osigurava preživljavanjem jedinke, nego preživljavanjem skupine.
Prema ovoj teoriji, suradnja i egalitarnost prevladavaju u ovim skupinama jer je u svačijem genetskom interesu da grupa preživi. Genetsko natjecanje postoji između različitih skupina, a one koje se najbolje skrbe za svoje članove prenijet će svoje gene. Izravno genetsko natjecanje između pojedinaca potisnuto je natjecanjem između skupina koje koriste različite društvene strategije, te su ljudi razvili čitav niz društvenih vještina, koje su im omogućile uspješniju suradnju. To bi objasnilo zašto smo najvećim dijelom ljudske povijesti živjeli u društvima s malo ili bez hijerarhije, dok određeni tehnološki razvitci nisu dopustili da se neka društva stratificiraju i počnu dominirati nad susjedima.
Time ne želimo reći da su dominacija i autoritet neprirodni i da je tehnologija bila zabranjeno voće koje je iskvarilo inače nevine ljude. Ustvari, neka lovačko-sakupljačka društva bila su toliko patrijarhalna da su grupno silovanje koristili kao način kažnjavanja žena, a neka društva s razvijenom poljoprivredom i metalnim oruđem bila su strastveno egalitarna. Neki od naroda na sjevernoameričkom pacifičkom sjeverozapadu bili su sjedilački lovci-sakupljači i imali su strogo stratificirano društvo s klasom robova. A na suprotnom kraju tehnološkog spektra, skupinama nomada lovaca-sakupljača u Australiji dominirale su muške starješine. Stariji muškarci mogli su imati više žena, mlađi muškarci nisu ih imali, a žene su očito dijeljene kao društveno vlasništvo.
Ljudi su sposobni i za autoritarno i za antiautoritarno ponašanje. Horizontalna društva koja nisu bila svjesno antiautoritarna lako su mogla razviti prisilne hijerarhije kad bi to omogućile nove tehnologije, a čak i bez mnogo tehnologije, mogla su zagorčati život skupinama koje su smatrane inferiornima. Čini se da su najrašireniji oblici nejednakosti među inače egalitarnim društvima bili rodna i dobna diskriminacija, koje su mogle društvo naviknuti na nejednakost i stvoriti prototip za strukture moći – vladavinu muških starješina. Ova struktura je razvojem metalnog oruđa i oružja, viškova, gradova i sl. s vremenom mogla postati moćnija.
Poanta je u tome da ovi oblici nejednakosti nisu bili neizbježni. Društva koja su poprijeko gledala na autoritarna ponašanja svjesno su izbjegavala nastanak hijerarhije. Mnoga društva su se, zapravo, odrekla centralizirane organizacije ili tehnologija koje omogućuju dominaciju. Ovo pokazuje da povijest nije jednosmjerna staza. Primjerice, marokanski Imazigeni ili Berberi nisu u posljednjih nekoliko stoljeća uspostavili centralizirane političke sisteme, iako društva u njihovoj okolici jesu. “Uspostavljanje vladavine je ravno nemogućem”, napisao je komentator, “zato što se vođa mora nositi s neprestanom pobunom koja u konačnici uspije i vrati sistem u stari, decentralizirani anarhijski red.”
Koji čimbenici društvima omogućuju izbjegavanje dominacije i prisilnog autoriteta? Studija Christophera Boehma koji razmatra desetke egalitarnih društava na svim kontinentima, uključujući ljude koji su živjeli kao lovci, vrtlari, poljodjelci i pastiri, ustanovila je da im je zajednička svjesna želja da ostanu egalitarni: antiautoritarna kultura. “Primaran i najneposredniji uzrok egalitarnog ponašanja je moralna determinacija glavnih političkih aktera lokalne skupine da nitko od njezinih članova ne bi smio dominirati nad ostalima.” Umjesto da je kultura određena materijalnim uvjetima, čini se da kultura oblikuje društvene strukture koje proizvode ljudske materijalne uvjete.
U određenim situacijama neizbježan je neki oblik vodstva, jer neki ljudi imaju više vještina ili karizmatičniju osobnost. Svjesno egalitarna društva na takve situacije odgovaraju ne institucionalizirajući ulogu vođe, ne dajući vođi nikakve posebne privilegije ili njegujući kulturu koja razmetanje svojim vodstvom ili pokušavanje prisvojanja moći nad drugima smatra sramotnim. Nadalje, uloge vođe mijenjaju se iz jedne situacije u drugu, ovisno o vještinama potrebnim za trenutni zadatak. Vođe tijekom lova različite su od vođa tijekom građenja kuće ili ceremonija. Ukoliko osoba u ulozi vođe pokuša prisvojiti više moći ili dominirati nad svojim kolegama, ostatak skupine primjenjuje “mehanizam za hotimično izjednačavanje”: ponašanja kojima se vođu spušta natrag na zemlju. Naprimjer, među mnogim antiautoritarnim lovačko-sakupljačkim društvima najvještiji lovac u grupi izložen je kritici i ismijavanju ako se počne hvaliti i koristiti vještinu kako bi nahranio svoj ego, umjesto za korist čitave grupe.
Ako ovi društveni pritisci ne upale, sankcije rastu, i u mnogim egalitarnim društvima u konačnici će izbaciti ili ubiti vođu koji je neizlječivo autoritaran, mnogo prije nego što je on u mogućnosti nametnuti prisilnu vlast. Ove “hijerarhije obrnute dominacije”, u kojima se vođa mora pokoriti javnom mnijenju jer ne može zadržati svoju poziciju vođe bez podrške, pojavile su se u mnogim različitim društvima i funkcionirale kroz dugi vremenski period. Neka od egalitarnih društava iz Boehmovog istraživanja imaju poglavicu ili šamana koji igra ritualnu ulogu ili djeluje kao nepristrani medijator u sukobima; druga društva izaberu vođu u teškim vremenima ili imaju mirnodopskog i ratnog poglavicu. Ali, ove pozicije vodstva nisu prisilne i tijekom stotina godina nisu se pretvorile u autoritarne uloge. Ljudi koji ispunjavaju te uloge često na njih gledaju kao na privremenu društvenu odgovornost, koje se žele brzo riješiti jer se na njima suočavaju s višom razinom kritika i odgovornosti.
Europska civilizacija je kroz povijest pokazala mnogo veću toleranciju prema autoritarnosti nego egalitarna društva opisana u istraživanju. Ipak, kako su se u Europi razvijali politički i ekonomski sustavi iz kojih će nastati moderna država i kapitalizam, pojavile su se brojne pobune iz kojih je vidljivo da je autoritarnost čak i ovdje bila nametnuta. Jedna od najvećih takvih pobuna bila je Seljačka buna. 1524. i 1525. godine tristo tisuća seljačkih pobunjenika, kojima su se pridružili građanstvo i niže plemstvo, ustalo je protiv veleposjednika i crkvene hijerarhije u ratu koji je usmrtio oko stotinu tisuća ljudi diljem Bavarske, Saske, Tiringija, Švapske, Elzasa te današnjih područja Švicarske i Austrije. Vladari i svećenici Svetog Rimskog Carstva kontuinuirano su povećavali poreze kako bi platili rastuće administrativne i vojne troškove prezatrpane vlade. Ovi porezi pogodili su obrtnike i radnike u gradovima, ali najveći teret bio je na seljacima. Kako bi povećali svoju moć i prihode, vladari su slobodne seljake natjerali u kmetstvo i ponovno uveli Rimski građanski zakon koji je utemeljio privatno vlasništvo nad zemljom, svojevrsni korak unatrag od feudalnog sistema u kojem je zemlja bila zalog koji je obuhvaćao prava i obaveze između seljaka i gospodara.
U međuvremenu su elementi stare feudalističke hijerarhije, poput viteštva i svećenstva, zastarijevali i kosili se s drugim elementima vladajuće klase. Nova građanska trgovačka klasa, kao i mnogi progresivni vladari, protivili su se privilegijama svećenstva i konzervativnoj strukturi katoličke crkve. Nova, manje centralizirana struktura kojoj bi osnova moći bila gradska vijeća, poput sistema koji je predlagao Martin Luther, omogućila bi uspon nove političke klase.
U godinama netom prije Seljačke bune brojni anabaptistički propovjednici počeli su putovati po regiji prisvajajući revolucionarne ideje protiv političkih autoriteta, crkvene doktrine i čak protiv reformi Martina Luthera. Među tim ljudima bili su Thomas Dreshel, Nicolas Storch, Mark Thomas Stübner i, najpoznatiji od njih, Thomas Müntzer. Neki od njih zagovarali su potpunu vjersku slobodu, kraj nedobrovoljnog pokrštavanja i napuštanje zemaljskih vlada. Suvišno je isticati da su ih katolička crkva i Lutherovi sljedbenici proganjali te da su izbačeni iz mnogih gradova, ali nastavljali su putovati po Češkoj, Bavarskoj i Švicarskoj, pridobivajući članstvo i potičući buntovništvo među seljacima.
Seljaci i gradski radnici su se 1524. godine sastali u njemačkoj regiji Schwarzwald i sastavili “12 točaka Schwarzwalda”, a pokret koji su započeli brzo se proširio. Točke su, pozivajući se na Bibliju, pozivale na ukidanje kmetstva i slobodu svih ljudi; pravo ljudi da izaberu i smijene propovjednike; ukidanje poreza na stoku i nasljedstvo; ukidanje privilegije plemstva da proizvoljno povisuju poreze; slobodan pristup vodi, lovu, ribolovu i šumama, te vraćanje javne zemlje koju je prisvojilo plemstvo. Drugi tekst koji su pobunjenici tiskali i raširili u velikom broju bio je Bundesordnung, federalni pravilnik, koji je tumačio model društvenog poretka temeljenog na federativnim samoupravama. Manje pismeni dijelovi pokreta bili su, sudeći po njihovim djelima i folkloru koji su ostavili, još radikalniji, a cilj im je bio izbrisati plemstvo s lica zemlje i na licu mjesta uspostaviti utopiju.
Društvene tenzije pojačavale su se tijekom godine budući da su vlasti pokušavale spriječiti otvorene pobune obustavljajući seoska okupljanja poput festivala i vjenčanja. U kolovozu 1524. godine situacija se uzburkala u Stühlingenu u regiji Schwarzwald. Grofica je zahtijevala od seljaka da joj daju posebne prinose na crkveni blagdan. Umjesto toga, seljaci su joj odbili plaćati sve poreze i osnovali vojsku od 1.200 ljudi pod vodstvom nekadašnjeg plaćenika, Hansa Müllera. Umarširali su u grad Waldshut, gdje su im se pridružili građani, a odatle su odmarširali do dvorca u Stühlingenu i zaposjeli ga. Shvativši da im je potrebna nekakva vojna struktura, odlučili su izabrati vlastite kapetane, vodnike i kaplare. U rujnu su se branili od habsburške vojske u neodlučenoj bitci i odbili spustiti oružje i moliti pomilovanje kad su preklinjani da to učine. Te jeseni su napadi seljaka, odbijanje plaćanja poreza i ustanci bili učestali diljem regije, jer su seljaci proširili svoje političke zahtjeve od individualnih prigovora do ujedinjenog odbijanja feudalnog sistema kao takvog.
U proljeće 1525. borba se nastavila, sada još surovija. Vojske seljaka osvojile su gradove i pogubile velik broj svećenika i plemića. Ali u veljači je Švapska liga (savez plemstva i svećenstva te regije) bila u mogućnosti vratiti svoje jedinice iz Italije i usmjeriti ih na gušenje pobune seljaka. U međuvremenu su Martin Luther, građanstvo i progresivni vladari povukli svoju podršku i pozivali na uništenje revolucionarnih seljaka; željeli su reformirati sistem, a ne uništiti ga, a ustanak je već dovoljno destabilizirao strukture moći. Konačno je 15. svibnja 1525. glavna vojska seljaka odlučno poražena kod Frankenhausena; Müntzer i drugi utjecajni vođe su zarobljeni i smaknuti, a pobuna je ugušena. Ipak, u godinama nakon toga anabaptistički pokret proširio se diljem Njemačke, Švicarske i Nizozemske, a seljačke pobune nastavile su izbijati u nadi da će jednoga dana crkva i država biti zauvijek uništene.
Kapitalizam i moderne demokratske države uspjele su se učvrstiti u narednim stoljećima, ali vječno ih goni duh pobune “odozdo”. Unutar državnih društava i danas postoji sposobnost organiziranja bez hijerarhije i ostaje mogućnost stvaranja antiautoritarne kulture, koja one koji teže vodstvu spušta natrag na zemlju. Većina otpora protiv globalne vlasti organizirana je horizontalno. Svjetski antiglobalizacijski pokret velikim je dijelom potekao iz otpora Zapatista u Meksiku, autonomista i anarhista u Europi, farmera i radnika u Koreji, te narodnih ustanaka protiv financijskih institucija poput MMF-a (Međunarodnog monetarnog fonda), diljem svijeta, od Južne Afrike do Indije. Zapatisti i autonomisti su osobito obilježeni svojom antiautoritarnom kulturom, što je vidljiv raskid s marksistima-lenjinistima koji su dominirali međunarodnim borbama prethodne generacije.
Antiglobalizacijski pokret dokazao se kao globalna sila u lipnju 1999. godine kada su stotine tisuća ljudi u gradovima od Londona u Engleskoj do Port Harcourta u Nigeriji zauzeli ulice za J18 karneval protiv kapitalizma, a u studenom iste godine sudionici istog pokreta šokirali su svijet zatvaranjem sastanka na vrhu Svjetske trgovinske organizacije u Seattlu.
Najznačajnija stvar vezana uz taj globalni otpor je ta što je organiziran horizontalno, od strane različitih organizacija i grupa afiniteta koje utiru put novim oblicima konsenzusa. Ovaj pokret nije imao vođe i poticao je stalno protivljenje svim oblicima vlasti koji su se razvijali u njegovim redovima. Oni koji su se pokušali trajno postaviti u ulogu vođe ili glasnogovornika su izbačeni – ili su čak dobili pitu u lice, kao što je visoko rangirani organizator, Medea Benjamin, dobio na SAD-ovom Društvenom forumu 2007. godine.
Bez vodstva, s malo formalne organizacije, konstantno kritični prema unutarnjoj dinamici moći i proučavajući egalitarnije načine organizacije, antiglobalizacijski aktivisti postigli su daljnje taktičke pobjede. U rujnu 2000. godine u Pragu 15.000 prosvjednika nadvladalo je brojne policajce i prekinulo zadnji dan sastanka na vrhu Međunarodnog monetarnog fonda. U travnju 2001. u Quebecu prosvjednici su prodrli kroz sigurnosnu ogradu oko sastanka na kojem se planiralo područje slobodne trgovine u Amerikama; policija je odgovorila tako što je grad napunila s toliko suzavca da je ušao u zgradu gdje se održavao sastanak na vrhu. Zbog toga su mnogi građani Quebeca postali naklonjeni prosvjednicima. Policija je morala pojačati represiju kako bi zaustavila rastući antiglobalizacijski pokret; uhitili su 600 prosvjednika, a troje ozlijedili vatrenim oružjem na sastanku Europske unije u Švedskoj 2001. godine, te mjesec dana kasnije ubili anarhista Carla Giulianija na sastanku zemalja G8 u Genovi, gdje se 150.000 ljudi okupilo da prosvjeduje protiv konferencije osam najmoćnijih svjetskih vlada.
Iz europskog antiglobalizacijskog pokreta za potrebe organiziranja velikih prosvjeda protiv sastanka G8 u Škotskoj 2005. razvila se mreža Dissent!. Ona je također organizirala velike prosvjedne kampove i akcije blokada protiv sastanka G8 u Njemačkoj 2007. i pomogla u mobiliziranju protiv sastanka G8 u Japanu 2008. Mreža je bez središnjeg vodstva i hijerarhije omogućila komunikaciju između skupina smještenih u različitim gradovima i zemljama, te organizirala velike sastanke za raspravljanje i odlučivanje o strategijama za nadolazeće akcije protiv G8. Strategije su trebale omogućiti različite pristupe: tako mnoge grupe afiniteta mogu organizirati međusobno podržavajuće akcije unutar zajedničkog okvira, a ne da se provode naredbe centralne organizacije. Naprimjer, plan za blokiranje može odrediti jednu cestu koja vodi do mjesta sastanka kao zonu za ljude koji preferiraju miroljubive ili performerske taktike, a drugi ulaz može biti određen za ljude koji žele postaviti barikade i spremni su se braniti protiv policije. Ovi sastanci za dogovaranje strategija okupili su ljude iz desetak zemalja i uključivali su prevođenje na mnoge jezike. Nakon toga prevedeni su i stavljeni na web stranicu letci, najave, proglasi i kritike. Anarhistički oblici koordiniranja koje su koristili prosvjednici, u više navrata pokazali su se učinkovitima u suprotstavljanju, a ponekad i nadmudrivanju policije i korporativnih medija, koji su imali timove od više tisuća plaćenih profesionalaca, naprednih komunikacijskih i nadzornih infrastruktura i resursa daleko iznad mogućnosti pokreta.
Antiglobalizacijski pokret može se postaviti nasuprot antiratnom pokretu koji se pojavio kao odgovor na tzv. rat protiv terora. Nakon 11. rujna 2001. svjetski vođe nastojali su potkopati rastući antikapitalistički pokret povezujući ga s terorizmom kao glavnim neprijateljem, promijenivši tako sliku globalnog konflikta. Nakon pada Sovjetskog bloka i završetka Hladnog rata, bio im je potreban novi rat i novi neprijatelj. Ljudi su na svoje opcije morali gledati kao na izbor između hijerarhijskih moći – državne demokracije ili fundamentalističkog terorizma – a ne između dominacije i slobode. U konzervativnom okruženju koje je uslijedilo nakon 11. rujna antiratnim pokretom ubrzo su počeli dominirati reformisti i hijerarhijski organizirane grupacije. Iako je pokret započeo najbrojnijim danom prosvjeda u ljudskoj povijesti, 15. veljače 2003. godine, organizatori su sudionike namjerno usmjerili u strogo kontrolirane rituale koji nisu dovodili u pitanje ratnu mašineriju. Antiratni pokret je unutar dvije godine u potpunosti protratio zamah koji je proizvela antiglobalizacijska era.
Antiratni pokret nije mogao zaustaviti okupaciju Iraka ili čak samoga sebe održati na životu, jer pasivno sudjelovanje u simboličnim spektaklima ljude ne osnažuje ni ispunjava. Suprotno tome, učinkovitost decentraliziranih mreža vidljiva je u mnogim pobjedama antiglobalizacijskog pokreta: zatvaranje sastanaka na vrhu, kolaps Svjetske trgovinske organizacije i FTAA (Free Trade Area of the Americas), dramatično srozavanje MMF-a i Svjetske banke. Ovaj nehijerarhijski pokret pokazao je da se ljudi žele osloboditi dominacije i da su sposobni surađivati na antiautoritaran način, čak i u velikim grupama stranaca iz različitih zemalja i kultura.
Od znanstvenih istraživanja o ljudskoj povijesti do prosvjednika koji povijest stvaraju danas, dokazi snažno opovrgavaju definiranje ljudske prirode kao državne. Ljudska vrsta nema jednu jedinu putanju iz okrutnog autoritarnog podrijetla čije je instinkte kasnije uključila u kompetitivni sustav temeljen na poslušnosti i vlasti. Izgleda da su naši počeci bili između stroge egalitarnosti i manje razvijenih hijerarhija s relativno pravednom raspodjelom bogatstva. Kad su se pojavile prisilne hijerarhije, nisu se odmah raširile posvuda i često su izazivale značajan otpor. Čak i tamo gdje društvima vladaju autoritarne strukture, otpor je jednako toliko dio društvene stvarnosti kao i dominacija i poslušnost. Nadalje, država i autoritarna civilizacija nisu posljednje stanice na putu. Iako se globalna revolucija tek treba ostvariti, već postoje mnogi primjeri postdržavnih društava po kojima možemo naslutiti nedržavnu budućnost.
Prije pola stoljeća antropolog Pierre Clastres zaključio je da nedržavna i antiautoritarna društva koja je proučavao u Južnoj Americi nisu ostaci praiskonskog doba kao što su zapadnjaci pretpostavljali. On naprotiv smatra da su oni dobro svjesni mogućnosti nastanka države, te da su se organizirali tako da to spriječe. Ispada da su mnoga od njih zapravo postdržavna društva koja su osnovale izbjeglice i pobunjenici koji su napustili ili srušili prijašnje države. Slično njemu, anarhist Peter Lamborn Wilson smatra da su antiautoritarna društva na istoku Sjeverne Amerike razvila otpor hijerarhijskim hopewellskim društvima poznatim po gradnji grobnih humaka, što novija istraživanja i potvrđuju. Ono što su drugi protumačili kao zaostalost u razvoju zapravo su bili konačni rezultati političkih pokreta.
Kozaci koji su nastanili ruske granice drugi su primjer ovog fenomena. Njihove zajednice osnovali su ljudi koji su pobjegli od kmetstva i drugih aspekata vladine opresije. Razvili su konjaništvo i impresivne borilačke vještine kako bi preživjeli u pograničnom području i obranili se od susjednih država. S vremenom su se profilirali kao poseban narod s privilegijom autonomnosti, a car je (čije prethodnike njihovi preci nisu priznavali) u njima našao vojne saveznike.
Prema politologu s Yalea, Jamesu C. Scottu, na sve se u vezi tih društava – od kultura koje uzgajaju do rodovskih sistema – može gledati kao na antiautoritarne društvene strategije. Scott spominje tzv. Gorane jugoistočne Azije, aglomeraciju zajednica koje su smještene na brdovitom terenu gdje krhke državne strukture nailaze na ozbiljne poteškoće. Ti se ljudi stotinama godina opiru državnoj dominaciji, uključujući učestale osvajačke ratove ili istrebljenje od strane Kineskog carstva i razdoblja kontinuiranih napada trgovaca robljem. Kulturalna i lingvistička raznolikost znatno je veća u gorju nego u državno kontroliranim rižinim poljima u dolinama, gdje vladaju monokulture. Gorani često govore više jezika i pripadaju većem broju etničkih skupina. Njihova društvena organizacija pogodna je za brzo i lako raspršivanje i ponovno ujedinjenje, što im omogućuje bježanje od napada i vođenje gerilskih borbi. Rodovski sustavi temelje im se na razgranatim i bogatim odnosima koji stvaraju jaku društvenu mrežu i ograničavaju formaliziranje moći. Njihove usmene kulture decentraliziranije su i fleksibilnije od obližnjih pismenih kultura u kojima oslanjanje na pisanu riječ potiče ortodoksiju i daje dodatnu moć onima koji imaju mogućnost bilježiti podatke.
Gorani imaju zanimljiv odnos s okolnim državama. Ljudi iz doline smatraju ih “živućim precima”, iako su se okupili kao odgovor na civilizaciju doline. Oni su postdržavni, a ne preddržavni, ali državna ideologija odbija prepoznati kategoriju poput “postdržavnog” jer samu sebe smatra krunom progresa. Ljudi iz civilizacije doline često su išli u brda da bi živjeli slobodnije, ali priče i mitologije kineske, vijetnamske, burmanske i drugih autoritarnih civilizacija u stoljećima do Drugog svjetskog rata kao da su bile namijenjene sprječavanju svojih članova da se “vraćaju” onima koje smatraju barbarima. Prema nekim učenjacima, Veliki kineski zid sagrađen je jednako toliko da bi Kineze držao unutra koliko i da barbare drži vani. Unatoč tome, u civilizacijama doline, Kini i jugoistočnoj Aziji mitovi, jezik i rituali koji bi mogli objasniti takve nedostatke kulture sumnjivo su manjkavi. Kultura je korištena kao još jedan Veliki zid za održavanje tih krhkih civilizacija. Nije čudo da su se “barbari” odrekli pisanog jezika u korist decentraliziranije usmene kulture: bez pisanih podataka i specijalizirane klase pisara povijest je postala zajednički imetak umjesto oruđa za indoktrinaciju.
Država je daleko od nužnog društvenog napretka koji su ljudi spremno prihvaćali; ona je namet od kojeg mnogi pokušavaju pobjeći. Burmanska poslovica to oslikava: “Lako je podaniku naći gospodara, ali teško je gospodaru naći podanika”. U jugoistočnoj Aziji donedavno primarni cilj ratovanja nije bio osvajanje teritorija, nego osvajanje podanika, jer su ljudi često bježali u gorja kako bi osnovali egalitarna društva. Ironično je da je toliko nas uvjereno da imamo suštinsku potrebu za državom kada je u biti država ta koja treba nas.
Nastaviće se
