Govorio sam svima: ja sam anarhista. Govorio sam za sebe da sam anarhista čak i onda kada sam se zaposlio u banci i svako jutro budio u isto vrijeme.
Drug mi je dobro rekao:
– Znaš li ti uopšte šta znači biti anarhista?
– Znam – rekao sam. Bar sam nekada znao.
Ja sam iskren prema sebi, iskren prema drugima. Na poslu, moram da razmišljam prije nego nešto kažem. Nije pametno da se na poslu baš govori istina. U stvari i šta je ta istina. Ja mogu reći za mene je istina ovo, ti možeš reći za mene je istina ono, moj drug koji me pita znam li šta znači biti anarhista, za njega mi je lako, on tako lako kaže šta je istina, da to ponekad, baš, onako, zaboli,
Kakav anarhizam, kako me nije sramota. Izlazim na izbore. Oblačim odijelo svakog jutra, ako baš dolazi neka važna delegacija, onda neko ekskluzivno. Pijem pivo sa partijskim poslušnicima, razgovaram o dešavanjima u svijetu. Gledam kroz prozor, djevojke prolaze, maj je mjesec, sve je procvjetalo. Svi ih komentarišu, svi, ja ćutim, onda kažu, pogledaj ga kako ćuti, ti što ćute su najgori. Sledeći put kažem, kako je dobra, dobro dupe, za neku djevojku, duga kosa, visoke štikle.
Morao sam nešto da promijenim. Kakva promjena? Kupovina nove video igrice, odlazak sa djecom na izlet, izlazak na večeru sa suprugom, osmjesi konobarima i kolegama za drugim stolovima. Djeca me zovu, neću da otkrijem gdje sam se sakrio, neka ih malo, neka se uče šta je strah.
Onda sam odlučio da odem kod dva druga, onog što me je pitao znam li šta znači biti anarhista, pa poslije toga kod jednog drugog, i da im izložim plan, plan kojim bismo promijenili naše živote.
Prvi se, kada sam mu izložio plan, toliko smijao, da sam mislio da će mu pozliti. Pitao sam ga zašto se smije, on mi je kroz suze rekao da je plan genijalan, i nastavio da urla od smijeha.
Drugi je bio mrtav ozbiljan, eto, kako je to dobro reći, mrtav ozbiljan, jer jeste izgledao kao neki mrtvac, blijed kao krpa, kao kreč, kao kost. Potpuno si poludio – rekao je. Nemoj tako nešto ni da misliš, a ne da pričaš, glave ćemo izgubiti. Bolje glave nego dušu – rekao sam i pružio mu ruku. Bićeš ti sa nama kada dođe taj dan. Kiselo se nasmiješio i pitao me šta je rekao treći, odnosno drugi. Rekao sam: smijao se kao lud.
Samo se radilo o vrsti moći, kud god se okrenem svuda i samo to vidim, ovaj moj drug koji je bio blijed kao kost, kada sam mu izložio plan, imao je moć da uđe u prostor gdje sjedi tridesetak djevojčica i dječaka i da mu svi, ili skoro svi, i skroro u glas, kažu – Dobar dan. Kakav osjećaj! Rekao sam mu da to odmah mora da prestane.
Onaj drugi što sam ga samo jednom nazvao treći, pokazivao je moć tako što je pričao idealističke priče pune krvi, nekim djevojkama samo zato da bi ih poslije punio drugim mislima i stvarima, i to je radio proračunato i kada sam mu to rekao negirao je i branio se tvrdeći – one to žele, ja to želim, samo koristim riječi ka jednom cilju – da nam se želje usaglase. Rekao sam mu da to odmah mora da prestane.
Postaćemo sasvim novi ljudi.
Bićemo beskompromisni.
Dosta nam je više poniženja, diskoteka, kratkog espresa sa malo mlijeka.
Dosta nam je više premijera, modnih pista i bankarskih kredita.
Sve sam smislio. U trenutku, pomislih, čak, da sam genije.
Ni jednog trenutka nijesam sumnjao da će sve proći onako kako sam zamislio. Jer, siguran sam da je tačno ono što piše u Bibliji: Ako imaš vjere moći ćeš planine da pomjeraš. I ja sam tako vjerovao da nije bilo šanse da se ne desi sve onako kako sam isplanirao.
I, sada mogu da kažem, da priznam, da nešto nije bilo u redu. Ili sa mojom vjerom, ili sa imaginacijom, plan je sigurno bio savršen. Bez greške.
Postoji još jedna solucija – policija i tajna služba su prisluškivale naše razgovore i od mojih prijatelja izvukli vrijeme i mjesto, saznali sve, naravno uz najstrašnije mučenje u mračnim podrumima.
Jer kada sam parkirao automobil, u ranu zoru, u uličicu pored glavnog trga, kada sma izašao iz automobila i krenuo da otvaram gepek i vadim neophodne stvari, stotinu i više ljudi je skočilo na mene, nijesam stigao da kažem A.
Neki doktori su kasnije rekli da sam poremećen. Neka ih neka tako misle. Dobro je da tako misle. Ali ja znam da mojih drugova, napolju, ima još. Još mnogo! Nebrojeno! I kada budu shvatili prevaru i poniženje svih tih bliceva, naslovnica i cipela sa visokom petom, krenuće mojim putem. Bez kompromisa. Sa vjerom u zenicama.
Sjedim i čekam. Ponekom novinaru daju dozvolu da razgovara sa mnom. I čini mi se, da me je jedan od njih, u stvari, jedna, jer je novinarka, u potpunosti shvatila. Rekla je, na kraju intervjua, sa nekim poštovanjem u glasu:
– U potpunosti razumijem o čemu govorite.
Pitao sam je, šapatom:
– Ima li nas još?
Odgovorila je, šapatom:
– Nebrojeno.
