1
„Margaret je još bolesna” zlatni je ptičar obavijestio zabrinute životinje okupljene pred kuhinjskim vratima. Očaj i razočaranje zavladaju mnoštvom. Nitko od njih nije znao što je bilo prije Margaret. Ona je uvijek bila tu, hranila ih, brinula se za njih kada bi se ozlijedili, muzla ih, organizirala, stavljala na spavanje. Vjerovali su joj, štoviše, ovisili su o njoj.
„Tko će nas hraniti?”, upitaše kokoši.
„Mene treba pomusti”. Rosy je bila sasvim u pravu. Činilo se da će joj vimena eksplodirati.
„Staja je u neredu. Trebalo bi ju očistiti”. Mazga se navikla na čišćenje sijena u svojoj štali.
„Goldie, kada će Margaret ozdraviti?”
Ptičar uzdahne i odmahne glavom. „Margaret je vrlo stara. Nitko ne zna koliko stara, a ona se baš ne čini kao da će ozdraviti. Ne znam što možemo učiniti.” Sjedne je na stražnji trijem i stade čekati. Ostale su životinje ili stajale ili sjedile ili pak ležale po dvorištu ispod praznog užeta za vješanje rublja, također čekajući.
Malo se njih sjećalo vremena kada je Margaretin muž bio živ i kada je farma bila življe mjesto. Ed je imao velike planove, uvijek je sadio neke egzotične biljke i isprobavao najnovije teorije o kontroli pesticida. On je bio taj koji je Juanitu i Carlosa iz neke daleke zemlje doveo na farmu. Ljame su još uvijek bile tu, ali je Ed već godinama bio mrtav. Margaret je sama vodila farmu, ulažući u taj posao svo svoje srce. Sadašnji su planovi bili skromniji, no već je tu bio i prekrasan voćnjak, a livade su bile spremne za ljetnu ispašu. Margaret je već ranije bila napravila ogroman vrt pred vratima kuhinje kojeg su sad životinje gledale kako na ovom ljetnom suncu očajnički žudi za vodom.
„Biljke će umrijeti ako ih netko ne zalije”, reče mlada svinja Susie, „I što ćemo onda mi jesti?”
„Ja sam stvarno gladan”, požalilo se mladunče.
„Voliš mlijeko?”, upita ga Rosy.
„Naravno da volim!”, odgovori mladunče, na što ga Rosy nasloni na svoje naduto vime.
„Mislim da to baš nije u redu, zar ne Goldie?”, ljutita guska upita psa.
„Zašto bi trebalo pitati Goldie? To je moje vime i osim ako ti nemaš pametniju ideju, ovo je sasvim u redu”.
Mladunče se iz sve snage trudilo nadojiti se iz kravine bradavice, iako je već neko vrijeme bio odviknuto od dojenja.
„Što god upali”, reče Goldie, „Teška su vremena.”
„I mi smo gladni”, cvrčali su pilići, „ali mi ne volimo mlijeko”.
„Znam”, kaže kokoš, „no moramo čekati da Margaret ozdravi i da nas nahrani”.
Goldie pogleda gladne piliće i shvati da čekanje na nju nije nikako bio dobar plan. „Mislim da ne možemo više čekati Margaret. Jako je bolesna, a mi joj možemo pomoći tako da joj obavimo neke kućanske poslove. To će je razveseliti. Spast će joj teret s leđa. Svi znamo gdje se drži hrana i mislim da bi se trebali sami nahraniti.”
Bila je to dosta radikalna ideja, no bili su pregladni da ne bi bili spremni da je probaju sprovesti. Kokoš povede piliće u kokošinjac i polagano otvori vreću s kukuruzom. Za tu je vreću znala cijeli život, a ipak se nikad nije usudila pogledati unutra. Bila je gotovo puna, a navrh nje bio je i tanjur na kojem je Margaret običavala služiti doručak. Penny uzme tanjur svojim krilom i zagrabi u vreću. Druge se životinje okupe oko nje gledajući je kako radi ono što do tada nisu mogli ni zamisliti. Kokoš odnese tanjur kukuruza u dvorište i pospe ga pred piliće koji su se borili da zgrabe što više. S osmijehom na kljunu, mašući tanjurom po zraku okrene se prema drugima i uzvikne „Mi to možemo!”
Sve životinje pohrle tamo gdje se držala njihova hrana. Zob, sijeno i kukuruz: svi su se najeli do sitosti. Hrana je taj dan imala posebno sladak okus. Svi su pazili da vrate sve tamo gdje je Margaret to držala. „Nadam se da nije ljuta što mi sami sebe hranimo”, reče Rosy, osjećajući se mnogo bolje nakon što su je pomuzli i nakon što je jela.
„Naravno da neće biti ljuta”, uvjeravala ih je Goldie, koja je najbolje poznavala Margaret pošto je njoj bio dopušten ulazak u kuću. „Bit će joj drago što ste ovo napravili umjesto nje, što ste joj pomogli da vodi farmu.”
Nakon što je pojela svoju kašu, Susie prasica, ponovo pogleda žedan vrt. „Ja ću zaliti vrt umjesto Margaret”, reče ostalima.
„Ne znam…”, reče guska, „Margaret nam ne dopušta da ulazimo u vrt”. Istina, vrt je bio ograđen kako životinje ne bi ulazile.
„Margaret ne želi da vrt umre. Bit će vrlo sretna ako ga ja zalijem, zar ne Goldie?”, okrene se Susie psu koji je bio stručnjak u vezi Margaret.
Goldie razmisli. Margaret nije dopuštala da životinje ulaze u vrt, no ubrzo neće biti nikakvog vrta ukoliko ga životinje ne zaliju. „Susie, Margaret će biti sretna ako joj zaliješ vrt”. Pas je rekao svoje.
Ubrzo su svi razmišljali o tome kako pomoći Margaret. Mazga umjesto Margaret pomete staju. Svinje pokupe jabuke umjesto Margaret. Patke čak pojedu crve. Sve se životinje rasporediše po farmi i obave sve kućanske poslove, i one potrebne i one nepotrebne, samo da bi pomogle jadnoj, ostarjeloj Margaret.
Prolazili su dani i tjedni, a Margaret je još uvijek ležala u krevetu bivajući s vremenom sve bolesnija. Goldie joj je nosila hranu iz vrta i voćnjaka. Margaret se smiješila i gladila njenu zlatnu dlaku. Kako je Margaret slabila, tako je farma jačala. Životinje su otkrile način na koji farma opstaje i iz dana u dan bivale sve bolje i bolje u poslovima. Zajedno su donijele urod na farmu i spremile sve za zimu, sve umjesto Margaret. Za Margaret su posadile vrt sa zimskim povrćem i podrezali ruže.
Tijekom zime, životinje su radile planove za proljeće, što će zasaditi na poljima, kako će izgledati kuhinjski vrt, imajući čak ideju da prošire staju, naravno, sve kako bi pomogle Margaret. S proljećem skoro na vratima i suncem nad farmom, Margaret umre. Za Goldie je to bio osobni gubitak. Ona je bila pored Margaretinog uzglavlja pri njezinim posljednjim trenucima i hranila je tijekom svih ovih posljednjih mjeseci. Margaret joj je bila prijateljica. Ostalima je, međutim, Margaretina smrt bila apstraktna. Nikad nisu poznavali Margaret na način na koji ju je Goldie poznavala, no ipak se njezina smrt nadvila nad farmom poput lešinara. Njena je bolest bila početna točka borbe. Ona je natjerala sve životinje da pokušaju i da rade stvari za koje su mislile da ih nikada ne bi mogle napraviti. Farma je bila življa nego ikad, ali sada je Margaret bila mrtva.
Kako joj sada mogu pomoći?
Pokopaju je pored Eda na sjevernoj strani kuće, tamo ispod hrasta. Životinje polagano okruže oko grobova plačući za voljenom Margaret. Pričali su priče o Margaretinoj ljubaznosti i ljubavi prema životinjama. Goldie im reče kako će Margaretin duh uvijek biti uz njih jer su je pokopali na farmi. Mogli su nastaviti raditi za Margaret da bi pomogli ostvariti njen san o prekrasnoj farmi.
Životinje su voljele Margaret još više sada kada više nije bila živa. Preklinjali su Goldie da im priča o Margaret, što je nju posebno dirnulo.
„Reći ću vam što je Margaret običavala govoriti, što je bilo njezino pravilo”. Goldie zatvori oči i ponovi onako kako se sjećala „Uvijek postupaj s drugima onako kako bi želio da s tobom postupaju”. Životinje upiše tu rečenicu. Goldino pravilo postade moto farme koju su zvali Krug H.
Nastaviće se
Jane Doe
