Nećete bez naroda, kažu organizatori jednog referenduma, odlučno i drsko upozoravajući vlast kako joj neće dopustiti da radi suprotno narodnoj volji. Prijete kratkom, krnjom rečenicom i ne trudeći se imenovati onoga komu prijete jer je subjekt svima poznat. Samorazumljiva je istina, ta i vrapci na grani znaju, da su na vlasti vazda nekakvi sebični gadovi koji ne mare za narodne interese. Popularna je predstava kako su u vlasti bez iznimke nekakvi otuđeni, odnarođeni Oni, koji lažu i kradu i varaju bespomoćne i nedužne Nas, da oprostite, male ljude.
Zar nije šaljivo ovo vjerovanje u Nas dolje i Njih gore? Ova jednostavna politička teorija koja svijet objašnjava dvjema zamjenicama: Oni – vlast, tlačitelji, Mi – podanici, potlačeni. I nema se tu bogzna što više kazati. Svi su Oni isti, kaže široko prihvaćena mudrost. Kako god okreneš, Mi smo najebali. Ako je netko izabran za predsjednika, zastupnika ili ministra, on je, prema jednodušnom tumačenju suda analitičara iz kolodvorskog pajzla, odmah nekako prešao na drugu stranu.
Okrutno biće
Postao je bezosjećajno, okrutno biće kao iz niskobudžetnog filma strave o kradljivcima tijela, čudovište mrtvih očiju što nespretno korača drvenim, ukočenim nogama i nezasitno grabi, grabi, grabi… Kao da je vlast tajanstveno izvanzemaljsko zlo koje se naseljava u čovjeku i tjera ga da čini štetu nekadašnjim susjedima i znancima, običnim ljudima, to jest narodu.
Pretpostavljam kako je ovo ostatak iz dugih stoljeća kad vlast stvarno nije bila naša, već zbilja, na određeni način, izvanzemaljska, drugačija, tuđa, često i otvoreno neprijateljska, kad se nisi mogao identificirati s njom naprosto stoga što su svi oni Arpadovići, Anžuvinci i Habsburzi, Turci, Mlečani i Francuzi govorili drugim jezikom. Što god bilo, nema nijednog razloga da bismo danas u takvo nešto vjerovali. Narod je, zaboga, izabrao aktualnog debila Iksa, upravo kao što će većinom njihovih glasova koncem godine biti izabran i budući imbecil Ipsilon, i nije doista jasno zašto bi se itko ljutio i pjenio i osjećao obespravljen, prevaren i izdan, kao što se osjećaju oni što, okupljeni pod sloganom Nećete bez naroda, traže raspisivanje referenduma.
Populistička poruka
Koje će nam dobro referendum donijeti, koja je mudrost i poštenje, skrivena moralna snaga u svenarodnom izjašnjavanju oko nekog pitanja, a koje ne može dosegnuti obična parlamentarna većina debila Iksa ili imbecila Ipsilona? Postavim sebi ovo pitanje zaustavljen kod štanda na kojemu se prikupljaju potpisi i ne nađem ništa, ma ni blizu, zašto bih im se i ja pridružio. Naprotiv, živcira me slaboumna, populistička poruka, prosti svijet razdijeljen na dvije polutke, vlast i narod, Nas i Njih. U ovom je manihejskom prizoru, osim toga, sadržano i romantičarsko, preporodno vjerovanje kako su krezubi i nepismeni odrpanci koje nazivamo narodom u osnovi neiskvareni, čestiti, iskreni i prirodno inteligentni, često i inteligentniji od onih koji su svršili velike škole, a to smatram jednom od gorih, opasnijih nacionalističkih fantazija.
Što taj narod zaista zna bolje od ministara i zastupnika da bismo ga potezali da odlučuje o ovome ili onome u procesu, kako se to danas reče, neposredne demokracije? Može li se nekim primjerom potkrijepiti da bi neposredna demokracija pomogla? Ima li neka referendumska odluka koja je unaprijedila naše društvo i našu državu? Možda ona otprije godinu i po, kad je u Ustav ušlo da je brak zajednica muškarca i žene? Da, jebem ti, to je stvarno bila uvjerljiva demonstracija moralne i intelektualne nadmoći običnih, malih ljudi.
Zbog ovakvih stvari uvijek treba pitati narod.
Ne ide, pajdo, bez naroda.
Zaustavio sam se kod štanda na Rivi i sad već sumnjivo dugo zurim u slogan Nećete bez naroda, preplavljen iznenada jednim osjećajem kojega inače izbjegavam i kojega se ustvari bojim više od ičega. Obeshrabren sam i malodušan mizantrop, sve mi se čini uzaludno. Beznadno. Unaprijed izgubljeno. Oni u čije me najbolje vrline uvjeravaju u znatnom su postotku budale, slijepi nacionalisti. Nemaju ni naročite radne navike. Nisu ni specijalno istinoljubiviji ni pošteniji od lažljivih pokvarenjaka koji ih vode. Glasali su za barabe koje su ih opljačkali i opet će to učiniti. Oni stvarno, bez zajebancije, vjeruju u Gospu iz Međugorja. Oni ne čitaju knjige. U njihovim životima nema većeg intelektualnog uzbuđenja od RTL-ove serije “Ljubav je na selu”.
Nije kriva srdela…
Priznajte, zar vas nije prestravilo ovih nekoliko nasumično nabacanih činjenica o našem narodu. Zar ne poželite vrišteći pobjeći negdje na kraj svijeta kad se sjetite kako budućnost vaše djece ovisi o tukcima kojima je vrhunac glazbene naslade na svadbenom slavlju razdragano pljeskati na stihove: “Nije kriva srdela što je riba plava / već zbog vina rumena tebe boli glava”.
I sad se pojavljuje ova inicijativa da sve te ljude valja aktivnije uključiti u procese odlučivanja u stvarima od državnog i javnog interesa, jer da je vlast koju su oni sami izabrali otuđena i odnarođena i radi na njihovu štetu. Ja bih, s druge strane, rekao da bismo bili sretniji s vladarima koji su još otuđeniji i odnarođeniji. I Anžuvinci i Arpadovići, i Mleci i Turci i Austrijanci, sve mi se čini bolje i od Iksa i od Ipsilona i od Hrvata koji su glasali za njih.
