peti nastavak Piše: Edvard Halet Kar
Ratni komunizam sastojao se od dva elementa: s jedne strane, koncentracija ekonomske vlasti i moći, uključujući i centraliziranu kontrolu i rukovođenje, zamjena malih proizvodnih jedinica s velikima i neke mjere jedinstvenog planiranja; s druge strane imamo napuštanje komercijalnog i monetarnog oblika raspodjele, osnovna dobra i usluge po fiksnim cijenama ili besplatno, racioniranje, plaćanje u dobrima, proizvodnju za direktnu upotrebu, a ne za hipotetsko tržište. Odmah možemo uočiti razliku između ta dva elementa. Iako je proces centralizacije i koncentracije dobro cvjetao u stakleniku ratnog komunizma, ipak je to bio nastavak procesa već započetoga u prvom razdoblju revolucije, pa čak i u vrijeme evropskog rata. Ratni komunizam nastao je na temeljima onoga što je već prošlo i mnoga njegova dostignuća izdržala su kušnju; ali kada se kasnije govorilo o detaljnoj primjeni tih dostignuća, politika ratnog komunizma bila je izložena odbacivanju i osudama. Drugi element ratnog komunizma, tj. zamjena »tržišne« ekonomije »naturalnom« ekonomijom nije imala takve osnove. Taj drugi element nije slijedio logičan razvojni put preko politike početnog razdoblja revolucije, već je, naprotiv, značio izravno odbacivanje takve politike – nespreman skok u nepoznato. Te aspekte ratnog komunizma odlučno je odbacio NEP; i ti su ga aspekti najviše diskreditirali u očima kritičara.
Između dva najznačajnija elementa ratnog komunizma postojala je i daljnja razlika. Politika koncentracije i centralizacije uglavnom se primjenjivala u industriji; pokušaji da se ta politika uvede i u poljoprivredu nisu bili uspješni. Upravo u industriji je revolucija imala glavnu društvenu podršku i pokazivala neke karakteristike razvijenog kapitalizma. Napuštanje politike novčane privrede i njezina zamjena »naturalnom« privredom nije bila rezultat unaprijed stvorenog plana, već je bila izraz nesposobnosti da se riješe problemi zaostalog seljaštva koje je sačinjavalo 80% stanovništva. Takva politika bila je izraz osnovnog problema – pokušaja da se usporedo s antifeudalnom revolucijom seljaštva sa sitnoburžoaskim težnjama vodi i antiburžoaska, antikapitalistička revolucija industrijskog proletarijata. Bila je, također, izraz konflikta između grada i sela, koji je već sadržan u takvom pokušaju. Napokon, ta proturječnost dovela je do pobune protiv ratnog komunizma i slomila ga.
Do jeseni 1920. godine, kad je borba završena, cijela je privreda došla do mrtve točke. Ni u teoriji ni u praksi ratnog komunizma nije bilo ničega što bi moglo dovesti do ponovnog uspostavljanja procesa proizvodnje i razmjene, koji je bio potpuno paraliziran. Ključni pro- blem, kao i uvijek u ruskoj privredi, bile su žitarice..Politika rekvizicije, koja se primjenjivala u toku građanskog rata, više se nije mogla održati. Seljaci su počeli voditi ekonomiju samoodržanja, tj. proizvodili su onoliko koliko im je bilo dovoljno za život, i nisu bili zainteresirani da ostvare višak jer su im ga vlasti oduzimale. U zimi 1920-1921. godine izbili su veliki .seljački nemiri u središnjoj Rusiji. Družine demobiliziranih vojnika lutale su zemljom u potrazi za hranom f uglavnom živjele od pljačke. Seljake je trebalo potaknuti na veću proizvodnju kako ostali dio zemlje, odnosno stanovništva ne bi gladovalo. To je postao imperativ koji se mogao ostvariti ispravljanjem nedostataka politike rekvizicije. No ni u partiji nije sve bilo u redu. Pod vodstvom Šljapnikova, nekadašnjega metalskog radnika, koji je bio narodni komesar za rad u prvoj sovjetskoj vladi, i Aleksandre Kollon- taj, koja je u prvim danima revolucije uživala~closta velik ugled, stvorena je disidentska grupa pod imenom radnička opozicija. Njezin program bio je usmjeren protiv širenja ekonomske i političke kontrole te sve veće moći partijskog ^ državnog aparata. Težili su održanju čistih, prvobitnih ideja revolucije i podsjećali na opoziciju koja se protivila predaji u Brest-Litovsku 1918. godine. Vodstvo te grupe nije baš bilo impresivno, ali je uživalo široke simpatije i podršku u partijskim redovima.
Promjena strategije bila je prijeko potrebna. Bit politike razrađene u toku zime 1920-1921. godine sastojala se u tome što ]e seljacima bilo dopušteno da slobodno raspolažu proizvodnim viškovima, odnosno da ostatak svojih proizvoda mogu prodavati pošto podmire obaveze prema državnim organima (plate »porez u dobrima«^. Da bi se to moglo ostvariti, bilo je potrebno potaknuti industriju, i to malu zanatsku proizvodnju, kako bi se proizvela dobra koja seljak želi kupiti. To je bila suprotnost u odnosu prema ratnom komunizmu koji je forsirao veliku proizvodnju teške industrije. Također je trebalo oživjeti privatnu trgovinu. U vezi s tim, polagale su se velike nade u kooperative, jednu od predrevolucionamih institucija koja je zadržala određenu mjeru živosti i popularnosti. To je značilo kraj konstantnom smanjivanju vrijednosti rublje i početak njezina_ uspostavljanja kao čvrste valute. Međutim, rezultati toga postali su vidljivi tek kasnije.
Paket mjera poznat pod imenom NEP, s posebnim naglaskom na olakšice za seljake, prihvaćen je na Desetom kongresu partije u ožujku 1921. godine.
Održavanje kongresa zasjenio je nemio događaj koji se zbio večer uoči njegova početka. Mornari i vojnici Crvene flote stacionirani u jvrđavi Kronštadtu pobunili su se zahtijevajući ustupke za radnike i seljake te slobodne izbore za sovjete. Pobuna nije imala direktne veze s radničkom opozicijom, ali je, također, odražavala duboko nezadovoljstvo tendencijama partijske politike; čini se da je pobuna izvršena pod vodstvom anarhista. Boljševici su sumnjali da su pobunu planirali ili potakli bijeli emigranti. Te sumnje nisu bile osnovane, iako su boljševici to kasnije okrenuli u svoju korist. Pregovori i pozivi na predaju bili su neuspješni. Sedamnaestoga ožujka, dok je kongres raspravljao o Lenjinovim prijedlqzima, jedinice Crvene armije napale su tvrđavu Kronštadt. Nakon krvave borbe, u kojoj su se obje strane borile jednakom žestinom, pobunjenici su svladani a tvrđava zauzeta. Ta pobuna do tada slavljenih heroja revolucije bila je snažan udarac prestižu i povjerenju partije. Mogla je, također, povećati spremnost kongresa da prihvati NEP i prijedloge za pooštrenje discipline u partiji, a mogla je i smanjiti neslaganja u mišljenjima unutar i izvan partije.
Kad je Lenjin kongresu podnio rezoluciju koja je sadržavala prijedlog za NEP, raspravljalo se bez pravog žara. Razočaranje ratnim komunizmom bilo je opće, a kriza preduboka da bi se prihvaćanje NEP-a moglo odgoditi. Lenjin je smirio one koji su bili sumnjičavi, razjasnivši da će »visoki rukovodeći položaji« u industriji ostati strogo u državnim rukama i da će monopol nad vanjskom trgovinom ostati netaknut. Rezolucija je prihvaćena bez velikog oduševljenja, ali spremno i formalno jednoglasno. Najoštriju polarizaciju mišljenja na kongresu pobudilo je goruće pitanje sindikata, koje je tokom cijele zime izazivalo žućne diskusije. Potaknut iskustvima iz građanskog rata, Trocki je ponovo iznio ideju o transformiranju sindikata u »proizvodna udruženja« koja bi tako postala dio »aparata radničke države«, a nakon stanovitog oklijevanja podržao ga je i Buharin. S druge strane, radnička opozicija željela je staviti organizaciju i kontrolu proizvodnje u ruke radnika, prema tome kako su zastupljeni u sindikatima – polusindikalističko gledište. Manevrirajući između te dvije zaraćene struje, Lenjin je uspio jezgru partije okupiti oko rezolucije koja je, međutim, zaobilazila bitna pitanja, ostavivši ih neriješenima. Zaraza »militarizacije« izbjegla je diskusiju. Sindikati su priznati kao »masovne vanpartijske organizacije« koje treba pridobiti. Učinila bi se velika pogreška da su se pripojili državnom aparatu. Nagovarati, a ne prisiljavati, bio je pravi način postizanja cilja, iako »proleterska obaveza« nije bila isključena. Sindikati su oduvijek pokazivali brigu o proizvodnji. Već 1920. godine Centralno sindikalno vijeće osnovalo je Centralni institut rada, kako bi se proučile i primijenile metode i tehnike pomoću kojih bi se unaprijedila produktivnost radnika. Taj aspekt njihovih odgovornosti naglašen je u rezoluciji. Zadatak sindikata bio je da održe radnu disciplinu i da se bore protiv izostajanja s posla; to je trebalo učiniti preko »drugarskih sudova«, a ne preko državnih organa. Rezolucija je prihvaćena većinom glasova, ali je manjina ipak glasala za ona dva disidentska prijedloga.
Žestina suprotnosti užasnula je partiju i ostavila trag na kongresu. Lenjin je govorio o »groznici« što je uzdrmala partiju, kao i o »burnim diskusijama« i »prepirkama« koje partija sebi nije smjela dopustiti. Kongres je usvojio posebnu rezoluciju »O sindikalističkim i anarhističkim devijacijama u našoj partiji«, u kojoj se program radničke opozicije razlagao kao nespojiv s partijskim članstvom. Kongres je, također, prihvatio opću rezoluciju nazvanu »O jedinstvu partije«. U njoj se zahtijeva »potpuno ukidanje svakog frakcionaštva«, u diskusijama mogu sudjelovati svi članovi partije, ali se zabranjuje stvaranje grupa s vlastitom »platformom«. Sada kada su svi prihvatili takvu odluku, bezuvjetna poslušnost bila je osigurana. Posljedica povrede te odluke mogla je biti isključenje iz partije. Posljednja točka rezolucije, koja se držala u tajnosti i objavljena je tek nakon tri godine, govori da i članovi CK partije mogu biti izbačeni, na tim osnovama, većinom glasova koja nije manja od dvije trećine članova CK. Te odredbe, kojima je trebalo osigurati odanost i jedinstvo mišljenja u partiji, činile su se nužne u ondašnjoj situaciji, jer kao što je i Lenjin jednom rekao: »Za vrijeme povlačenja disciplina vrijedi sto puta više.« Pokazalo se da je prikrivanje onoga što je, u stvari, monopol vlasti u centralnoj organizaciji partije imalo dalekosežne posljedice. Kad je građanski rat bio na vrhuncu, Lenjin je zagovarao »diktaturu partije« i smatrao da će »partija ostvariti diktaturu radničke klase«. Zaključak donesen na Desetom kongresu govori o koncentraciji vlasti u centralnim organima partije. Kongres je dopustio sindikatima stanovitu autonomiju vis-a-vis organa radničke države, međutim, njihova uloga, koju su trebali imati, bila je određena monopolom vlasti što ga je imala partijska organizacija.
Stroga zabrana stvaranja opozicije unutar partije bila je rezultat krize koja je pratila uvođenje NEP-a. Isti takav razvoj događaja zadesio je i dvije lijeve opozicione stranke koje su preživjele revoluciju: socijali- sta-revolucionara i menjševika. S raspuštanjem Ustavotvorne skupštine u siječnju 1918. godine boljševici su objavili svoju spremnost da zadrže vrhovnu vlast i tako postavili temelje jednopartijskog sistema u zemlji. U sljedeće tri godine, u vrijeme građanskog rata, međusobni odnosi sovjetske vlade i dviju lijevih stranaka bili su neodređeni i promjenljivi, a mjere poduzete protiv njih neodlučne. Nekoliko tjedana nakon završetka revolucije grupa lijevih socijalista-revolucionara odvojilale pd stranke i stvorila koaliciju s boljševicima. Tri lijevo orijentirana socijalista-revolucionara postavljena su za narodne komesare. Potpisivanje sporazuma u Brest-Litovsku u ožujku 1918. Godine je izazvao ogorčenje i socijalista-revolucionara i menjševika, dovelo je do njihove ostavke. Desno orijentirani socijalisti-revolucionari otvoreno su istupili protiv režima, i smatrani su odgovornima za ljetne nerede u Moskvi 1918. godine, za ubojstvo njemačkog ambasadora i dva vodeća boljševika u Petrogradu te za pokušaj ubojstva Lenjina. Četrnaestoga lipnja 1918. zabranjeno je djelovanje desno orijentiranim socijalistima-revolucionarima i menjševicima zbog njihove suradnje sa »notornim kontrarevolucionarima«. Njihove su se novine od vremena do vremena zabranjivale, no često su izlazile pod drugim imenom. Nekoliko mjeseci nakon revolucije čak su izlazile novine stranka kadeta; povremeni napadi na ove listove, a ne potpuna zabrana, bilo je odraz podvojenosti i oklijevanja vlasti.
Građanski rat učinio je težak položaj režima još težim, ali je zato u početku poboljšao položaj tih dviju stranaka. Menjševici su odlučno, a socijalisti-revolucionari nešto manje, osuđivali akcije bijelih i vlade saveznika koje su im pomagale i podupirale ih. Na taj su način pomagale režim, ali su istodobno napadale njegovu unutrašnju politiku. Zabrana djelovanja za menjševike ukinuta je u studenome 1918. godine, a za socijaliste-revolucionare u veljači 1919. Delegati obiju stranaka govorili su na sastancima Sveruskog kongresa sovjeta 1919. i 1920. godine, ali nisu imali pravo glasa. Tokom građanskog rata mnogi menjševici i neki socijalisti-revolucionari priklonili su se Boljševičkoj partiji, još više ih je radilo u službi režima i u sovjetskim ustanovama. Ljude koji su slijedili te dvije stranke vlasti su neprestano uznemiravale, pa su počele gubiti članstvo. Nakon završetka građanskog rata više nije bilo osnove za koaliciju ili kompromis. Govorilo se da je dvije tisuće menjševika, uključujući i CK njihove stranke, uhapšeno večer uoči uvođenja NEP-a. Onemogućavanje menjševičke opozicije poklopilo se s gušenjem opozicije unutar vladajuće Boljševičke partije. Mnogo je zatvorenika kasnije oslobođeno, a menjševicima koji su imali važne uloge dopušteno je da emigriraju. Ekstremnim vođama socijalista-revolucionara suđeno je 1922. godine zbog kontrarevolucio- name djelatnosti. Osuđeni su na smrt (kazne nisu izvršene) ili na višegodišnji zatvor.
Olakšanje koje je NEP donio seljacima bilo je poništeno velikim prirodnim nepogodama, a došlo je i prekasno da bi utjecalo na sjetvu za 1921. godinu. Velika suša uništila je žetvu na golemom području, osobito u središnjoj Rusiji i bazenu Volge. Glad se proširila zemljom i poharala napaćen i izmučen narod više nego posljednjavelika nestašica 1891. godine. Strahote dolazeće zime, kada su milijuni umirali od gladi, djelomično je ublažila pomoć stranih misija, osobito Američke uprave za pružanje pomoći. Godine 1922. zasijano je mnogo više površina, žetva te godine i sljedeće, 1923. godine bile su izuzetno dobre, kao da su najavljivale preporod ruske poljoprivrede. Čak su i manje količine žitarica bile izvezene. Primjećeno je da je NEP, koji je ponovo uspostavio trgovinske odnose na selu, obrnuo politiku izjednačavanja ratnog komunizma, te stvorio plodno tlo za stvaranje bogatih seljaka, kulaka, kao ključnih ličnosti ruralne privrede. Siromašni seljaci proizvodili su tek toliko da podmire svoje životne potrebe i potrebe najuže obitelji. Seljak je sam potrošio ono što je proizveo, a ako je i došao na tržnicu, bilo je to češće u ulozi kupca nego prodavača. Kulaci su proizvodili za tržište i postali su sitni kapitalisti. To je bila bit NEP-a. Davati zemlju u najam i zapošljavati najamnu radnu snagu teoretski je bilo zabranjeno od najranijih godina režima, ali je u zakonu o poljoprivredi ođ 1922. Godine to dopušteno, uz neka formalna ograničenja. Međutim, sve dok su seljaci imali dovoljno hrane za sebe i proizvodili viškove u količinama dovoljnima za opskrbu gradova, bilo je vrlo malo i onih najodanijih članova partije koji su žurili ispraviti odstupanja od principa i ideala revolucije što je urodila tako povoljnim rezultatima. Da je NEP učinio malo ili ništa da pomogne industriji i industrijskom radniku i manje nego ništa za unapređenje interesa planske ekonomije, ti problemi mogli su mimo biti ostavljeni za budućnost.
Upravo na tom pitanju temeljne razlike o karakteru ratnog komunizma, koje su postojale u partiji, počele su se odražavati i u gledištima o praktičnim implikacijama i posljedicama NEP-a. U kriznoj atmosferi u ožujku 1921. NEP, koji je zamijenio ekstremniju politiku ratnog komunizma, jednoglasno je prihvaćen kao dobrodošlo i nužno olakšanje. Tako su se razilaženja smanjila, iako nisu potpuno nestala. Ako ratni komunizam ne shvatimo kao korak na putu u socijalizam već kao devijaciju uzrokovanu vojnom nužnošću, kao neizbježan odgovor na građanski rat, onda NEP predstavlja udaljavanje od tog žalosnog iako neizbježnog skretanja i povratak sigurnijoj i opreznijoj politici koja se provodila prije lipnja 1918. godine. Ako se ratni komunizam promatra kao prenagljen, odviše entuzijastički skok prema višim ciljevima socijalizma koji je, doduše, bio malo preuranjen, ali korektno zamišljen, NEP je privremeno povlačenje s pozicije što se u tom trenutku nisu mogle sačuvati, ali će se prije ili kasnije ponovo steći. U tom smislu je govorio Lenjin, čije gledište uopće nije bilo dosljedno kad je NEP nazvao »porazom« i »povlačenjem – za novi napad«. Kad je na Desetom kongresu rekao da NEP ima »strogu i dugotrajnu« primjenu (ali je u odgovoru dodao da su proračuni od 25 godina »odviše pesimistični«), dao je pravo onima koji su NEP smatrali poželjnom i nužnom ispravkom grešaka ratnog komunizma i onima koji su smatrali da će se i NEP u budućnosti morati ispravljati i prevladati. Neizrečena premisa prvoga gledišta jest praktična potreba za uvažavanjem zaostale seljačke privrede i seljačkog mentaliteta. Neizrečena premisa drugoga gledišta jest potreba da se izgradi industrija, a ne dalje pogoršava položaj industrijskih radnika, koji su bili glavni bedem revolucije. Te razlike u trenutku su prigušene, i akutna kriza unutar partije u zimi 1920-1921. godine uspješno je prebrođena, a ponovo se javila u daljnjim ekonomskim i partijskim krizama dvije godine kasnije.
Nastaviće se
