Ove jeseni ni tebe ni mene
ti u grobu – ja u garsonjeri.
Stižu mi nekakvi računi,
nekakve opomene,
a niotkuda riječi da me razuvjeri
kako nijesi bio u pravu
kad si potegao za nožem ko Serjoža.
Ove jeseni i ja sanjam travu
Neku dobru travu s one strane noža.
Ove jeseni ni jednog ni drugog,
ni toliko nama dragih, brate,
neko svojim putem,
neko svojom tugom,
svi smo i otišli u vražiju mater.
Ove jeseni ni mene ni tebe,
ti u grobu – ja u garsonjeri.
Naša breza negdje sama zebe,
ona što si htio da je vjeriš.
Vitomir Nikolić
