23. Jul 2009. godine
19:00
Alkazar, Larissa
Referee: Mario Strahonja (Croatia)
Larisa (Grčka) – KR (Island)
1 1
Tsigas 28′ Sigurdsson 75′
Simos Vouzas je stajao pred praznim slikarskim platnom, držao četkicu u ruci i razmišljao kako već tri mjeseca nijednu sliku nije naslikao onako kako je zamislio. Nije imao problema sa imaginacijom, već sa vremenom, živcima i koncentracijom. Napravio je jedan potez i uzdahnuo: Ni ovo neće valjati – pomislio je.
– Dragi – pozvala ga je žena sa vrata – opet je povratio.
Slikar Simos Vouzas je ostavio četkicu, okrenuo se kao da se vraća iz zatvorske šetnje i ušao u kuhinju.
– Ne znam šta mu je.
Beba je gledala iz kreveca, dok je hrana bila svuda po njoj.
– Možeš ga bar očistiti – rekao je Simos, uzeo krpu i očisitio bebina usta. Beba se nasmiješila.
Kako čovjek da slika i da pravi kašicu – pomislio je Simos Vouzas.
Njegova žena je otišla u kupatilo, pošao je za njom i gledao je kako se šminka.
– Gdje ideš – pitao je.
– Na utakmicu, sjećaš se da sam ti pričala.
– A ja da ostanem da slikam?
– Ko ti je kriv što ne voliš fudbal.
– A da ga volim ko bi pravio kašice.
– Zvali bi nekog.
– Zvali bi vraga… uzdahnuo je.
Žena je rekla zdravo i izašla a Somos Vouzas je nastavio je da slika. Slikao je i slikao i kada se odmaknuo i pogledao bio je siguran da je taj oblik već negdje vidio. Tek kasnije, nakon tri piva, sjetiće se gdje.
– Moraš više da budeš sa djecom – rekla je Aleksa Karagiannis svom mužu, fudbaleru. Neće te zapamtiti osim što te vide na televizoru i pojma nikad nemaju koji si od tih svih igrača.
– Znam ja da ti igraš fudbal ali ne moraš poslije treninga da ideš u bioskop. Gledaj filmove kući.
– Ne mogu kući, previše je bučno, znaš da volim da gledam film na miru.
– Strašno, djeca ti smetaju. Što si ih onda pravio?
– Slušaj, hajde večeras, nakon utakmice, idemo na večeru. Povešćemo i njih.
– Ti ne znaš da ti je ćerka bolesna, da je boli stomak, da je danas dva puta povraćala?
– Nijesam znao.
– Jesi li joj dala ljekove?
– Jesam.
– Ajde, ne duri se, daj poljubac.
Aleksa Karagiannis je prišla mužu i njihovi nosevi su se dodirnuli.
– Ne vraćaj se ako ne pobijedite.
– Moraću – rekao je i nasmiješio se.
Alkippe Zagkos je svakog dana pomagala komšinici da skuva ručak, da spremi djecu za vrtić, gledale su filmove zajedno, slušala je porodične probleme, muž na putovanjima, treninzi, utakmice, slušala i shvatala.
– Gledaćemo utakmicu sjutra? – pitala je komšinica sinoć.
– Je li zaliječio povredu?
– Jeste, igra, spremiću nam kokice, gledamo i navijamo.
Kada se utakmica završila Alkippe je sipala sebi još jednu čašu vina.
– Možda malo da izađemo sa djecom – pitala je komšinica.
– Važi – rekla je Alkippe.
U malom parku, sjede na klupi, parovi prolaze, drže se za ruke.
– Uvijek pričamo o meni, a ti nikad o sebi ne govoriš – rekla je komšinica.
– Imaš li nekog, viđaš li se s kim? – pitala je
Alkippe se nasmiješila.
– Ne.
– Stvarno? Baš si lijepa, izgledaš baš dobro, eto, ti umjesto da ideš po barovima i diskotekama, sa mnom čuvaš djecu, jedeš kokice i gledaš glupe utakmice. Od sada ću ja da vodim računa o tvojim izlascima. Stvarno nema smisla. I tu kosu ćemo podići.
Komšinica joj je podigla kosu, Alkippe je osjetila njene prste na vratu i naježila se.
Pomislila je:
Sada treba reći da je moja jedina sreća i zadovoljstvo da sjedim sa njom i da mi na pamet ne pada da idem po diskotekama, a još manje da gledam muškarce.
Rekla je:
– Važi.
U jednoj priči jedan čovjek pod stare dane počinje da slika i kasnije se ispostavi da je slikao rak koji je u njemu rastao a da on nije ni znao, mislim da je tako, ako griješim, čovjek sam, ljudski je griješiti, a eto jedan slikar u tom grčkom gradu naslikao je oblik koji je vidio kada je otvorio pelenu bebe koja će za dvadesetak godina šetati istim gradom sa fotoaparatom u ruci i biti duboko nezadovoljan uostalom bez razloga kao i svi.
U drugoj priči fudbaler očajnički želi da postane glumac i toliko voli filmove i toliko je ubijeđen da je bolji od svih tih likova koji se pojavljuju na bioskopskom platnu. Za dvadesetak godina nagovoriće svoju ćerku glumicu da kod reditelja sa kojim je u vezi sredi da dobije jednu malu ulogu samo dvije riječi da izgovori prije nego što, u filmu i po scecnariju, padne mrtav. I bivši fudbaler tako dobro odigra tu svoju ulogu i kaže dvije riječi i padne i bude mrtav i sahrane ga sjutradan na groblju u Larisi.
I treća priča o kojoj riječi neću reći. Otvorite oči malo i pogledajte sami. Zašto bih se ja cijelog vijeka mučio umjesto svih vas, koliko vas ima, sa svim tim beonjačama i sekutićima, sa svim užasima vašeg tjelesnog postojanja.
Da.
Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu
