Art

Trijade – Rođak i radnici

inside-straw-bale-bw

Rođak

Krišom trgne prepečenicu ili patoku sakrivenu u žbunu drijenka.
Zaključali su mu motornu testeru da ga drvo ne pritisne u šumi.
Zamandaljen je i motokultivator koji je onomad ponosno brektao.
Sjedi na pragu razvaljene škole i gleda po vrhovima.
Kroz dvogled razbijenih okulara.
Stara mu priprema ručak, stari ga obrije u jabučaru pored potoka.
Sestra ga počešlja, potkrati mu nokte.
Brani ga od grabljivih ptica.
Zorom ode do kraja sokaka u radničkom kombinezonu i čeka da prispiju zaostale plate i bonovi za menzu.
Da mu svatovi dovedu bijelu isprošenicu.
Dođe mu topla noć, zamiriše mu zaspala trava, zasvira mu tromi zrikavac, sine mu ponoćno sunce.

Radnici

Davnašnje horde pokuljaju kroz kapiju ili se plave i vrzmaju po fabričkom krugu.
Otkunjaju pored visokih peći u nesvjestici mamurluka.
raduju se obroku, svjetlucaju i žagore u velikim menzama kao u Alkinajevim vrtovima.
Raspiruju oganj u mračnim halama.
Kranovi im kao crna čudovišta vrište nad glavama.
Crni dim truje nebesa.
Izlaze u grupama, spiraju garež i prašinu u sindikalnim kafanama.
Psuju do mile volje, ponekad zapjevaju.

RR

Izašli smo iz taksija pred fabričkom kapijom.
Radničko odijelo miriše na lavandu.
Lijepi dani su iza nas, bratska sretanja.
Tuga mu smekšala dobre oči.
Priča mi o kući koju zida, o krovu koji sanja, o bijeloj isprošenici.
Najviše o kapiji.
Psuje joj lanac i katanac.
Odvezao sam ga natrag, u uvelo selo.
Kiše su dugo davile grad.
Prođem ponekad pored kapije.
Opsujem joj lance i katance.
I spustim cvijet na rođačku tugu.
Tješim mu sestru bezbratnicu.

Ostavite komentar: