Piše: Miodrag Lekić
Priča koja slijedi ima tri dijela. Radi se, zapravo, samo o fragmentima sadržaja, bogatog za, recimo, roman-rijeku ili sagu o porodici.
Za razumijevanje naše teme, tačnije njenog prvog dijela, neophodno je citirati dijelove knjige Milovana Đilasa “Besudna zemlja”. Opisujući Kolašin (negdje dvadesetih godina prošlog vijeka), očima bistrog đaka iz obližnjeg sela, Đilas u knjizi navodi sljedeće:
“U gradu ima jedna bogata porodica, Marići. Oni ne mrze nikoga … A i njih kao da niko ne mrzi. Osim većeg dućana, Marići imaju na vrhu varoši lijepu kuću s dubokom baštom iza ograde. Imaju i pilanu na Tari. Porodica njihovih živi zatvorenim životom, iza ograda i zidova, u bašti koja mami tamnom hladovinom ljeti i mirisom voća s jeseni. Oni se malo s kim druže. Svi misle da ono na čemu spavaju i šta jedu Marići mora biti nešto naročito. Čitav kraj gleda u njihov vagan, ali – ne može ništa da vidi. I žene su im takve, blijede i obličaste, a tihe u svemu. Veselja Marića nijesu bučna, kao da ih samo radi običaja drže. Tako i kad ko umre – sahrane ga bez leleka i zapjevki, uz naglašene jecaje i suze ..
.
Ne samo varošani i glavari nego su i seljaci bili obuzeti političkim raspravma.
Marići su u tom pogledu bili nešto posebno – stajali su po strani. .. Sva politička borba odvijala se mimo njih. Štaviše, da je bilo do njih, oni kao da bi željeli da svega toga nema, svih tih trzavica i nesigurnosti, koje sa sobom nose ratovi i političke borbe …
Marići su sada imanjem razdvojeni, a do skoro je to bila zajednica dva brata, Akana i Antonija. Od Antonija je ostalo više sinova, a od Akana samo jedinac Tošo … i tako teče zanimljiva Đilasova priča o kolašinskoj familiji. Poseban prostor posvećuje Tošu, koji je “živio osobenjačkim životom” i “koji se dobro znao i družio s mojim ocem” , piše Đilas, opisujući Kolašin i ovako: “Sve stanovništvo u varoši, sem Marića kuće, dojučerašnji su seljaci”.
Drugi dio ove istinite priče nastavlja se u Baru. U “andrićevskom” dekoru Starog Bara, u kome su jedni pored drugih živijeli muslimani, pravoslavci i katolici, mogao sam sa ostalim starobarskim dječacima petkom vidijeti neobičnu, visoku figuru, tada već ostarjelog Toša Marića koga je Đilas tako detaljno opisao iz kolašinskih vremena. Ali, glavnu impresiju mještana starobarske kasabe izazivala je moderna fabrika ulja, koju su dolje u Podgradu izgradili braća Marići. Zapravo, miješale su se dvije impresije. Po jednoj, fabrika Marića je djelovala kao nešto ogromno, avangardno, ispred vremena, sinonim ekonomskog progresa. Druga slika se odnosila na sve dominantnije posljedice, sada već, nacionalizivane proizvodnje ulja. Naime, uljaru Marića koja je prije rata zapošljavala više od sto radnika i koja se po modernosti tada mogla upoređivati sa onima iz Španije, Grčke, Italije, nije bilo moguće brzo degradirati socijalističkom “izgradnjom”, pa je taj proces, iako neumitan, ipak potrajao. (Ako su pogon i proizvodnje ulja nekako i izdržali socijalistički period, u ovom posljednjem, tranziciono-tajkunskoprivatizacionom, to izgleda nije bilo moguce.)
Gotovo svi opisi osobina Marića koje je dao Đilas mogli bi važiti i za barski period ove građanske familije. Urednost, diskretnost, odmjerena ljubaznost, izbjegavanje politike i sve to iskazano na drugačiji, civilizovaniji način, bio je opšti utisak koji su ostavili na barsku sredinu.
Dakle, isti stil života u dvije potpuno različite životne situacije. Dok je Đilas opisivao njihove osobine u periodu bogatstva, u ovoj drugoj fazi, na koju podsjećam, radilo se o periodu doživljenih teških nepravdi, a nakon presuda revolucionarno-vojnih sudava, povodom izmišljenih kolaboracija s neprijateljem, nacionalizacije imovine, ekonomske otimačine, građanske degradacije, sve to prikriveno ideološkim razlozima nove vlasti.
Uprkos svemu, njihov dostojanstven i stil života nije se promijenio. Negdje 60-ih godina Bato Marić, sin Vasa i unuk Antonija (koga opisuje Đilas), posliie završenih studija u Beogradu nastojao je da se zaposli u Luci Bar. Toliko su oklijevali da prime talentovanog i vaspitan og mladog stručnjaka, da je mladi Marić na kraju otišao u Kanadu, gdje je postigao veliki profesionalni i ekonomski uspjeh. Vremenom, Marića je u Baru bilo sve manje.
Treći dio naše priče dešava se ovih dana. Prošle nedjelje u crnogorskoj štampi mogli smo pročitati: “Odbijen predlog da se ponovo sudi poznatoj kolašinskoj porodici koju je vojni sud osudio 1945. godine”. “Bogatstvo Marić neće biti vraćeno”. “Apelacioni sud Crne Gore odbio predlog nasljednika porodice Marić…” Šturo su navedeni i formalni argumenti suda, kojem, moguće je, nije bilo lako da uz pravne praznine o jednom vremenu, a bez političkih imputa, dodirne pitanje vojnih sudova i odluka, ne rijetko, ideološki fanatizovanih sudija. Jednoga dana i ta opskurna stranica istorije moraće se pretresti ako stvarno želimo da budemo ozbiljno, pravno i civilizovano drustvo.
Treba naglasiti da se ovdje primarno radilo o zahtjevu za pravdom, ne za imovinom, čije izvorno vlasništvo valjda nikome nije sporno. Demokratska država bi, ne manje od porodice, trebalo da bude zainteresovana za ostvarivanje pravde.
U besudnim zemljama se obično otima onima koji radom i u dužem periodu zasluženo steknu dobra. Mogu se i ubiti oni koji govore neprijatne istine. Istom logikom se drugima – obično skorojevićima – omogućava nepravedno sticanje bogatstva, preko noći, bez rada i doprinosa društvu.
Sudilište, ono pravo i životno, u besudnim zemljama je obično van suda. U sjećanlima sredine, pisanim ili usmenim, ostaje nekako pouzdanije pravo mjesto pojedinca i porodica.
Prva rečenica Đilasove “Besudne zemlje” glasi: “Povijest neke porodice može odslikali i dušu zemlje”. Ova rečenica, čini se, dobro stoji i kao posljednja, u ovoj crnogorskoj priči o prošlim i sadašnjim vremenima.
http://www.lekic.me/pravipredsjednik/index.php/galerija/tekstovi/37-besudna-zemlja
