Ispred, dobrano odmakao, na bicikletu (zvanom hitlerovka) Sioran.Očigledno zdrav, reklo bi se u dobroj kondiciji, suzdržano bijesan. Neprestano gunđa i to mu oduzima snagu. Njegove mrmljajuće riječi poklopljene su škripom starog velosipeda.
– Bože,kojim užadima da se popnem ka Tebi, da o Tvoju ravnodušnost razbijem tijelo i dušu…
Steže ga u grudima, boli ga pod rebrima.
Iza, prilično zaostao, Bukovski, u oblačiću alkoholnog isparenja. Zaduvan, nabreklih žila. Stenje na rasklimatanom biciklu sa pomoćnim točkićima.Iza njega, nabijen uz naslon banana-sjedišta uplašeni i majušni Henri Kinaski, u bijelim dokoljenicama. Kosa mu svilenkasta u loknama kao Eduardu Samu.
– O, Isuse Hriste, pomozi mi, cvili Bukovski, pomozi meni i ovom jadnom dječaku…
Sioran sjahuje sa bicikla-hitlerovke i pljuje u prašinu.
-Neka se Bog pomoli za onoga u kome nema više šta da umre- kaže i glasno uzdiše.
Neko bi mogao da u njegovim plavkastim očima primjeti zajezerene suze.
I tako, Sioran, Bukovski (i dijete-Kinaski) sjede na obali pored zaleđenog jezerceta i gledaju ptice. Sioran ne pije ništa, ćuti, Bukovski halapljivo otpija lozu (a dijete- Kinaski sok od kajsije).
Pored njih prolazi povorka radnika sa crvenim barjacima, dječja ekskurzija sa čegrtaljkama, prostitutke u štrajku. Pa se sve umiri.
Saće večeri kaplje na obalu sleđenog jezerceta. Odlaze dalje. Iza njih, na pustoj obali, ostao je plišani Henrijev medvedić, boca ispijene lozovače i Epikurejski zbornik nepoznatog pisca.
U zoru su zaduvani stigli ispred kafane Zora. Tamo ih je čekao Harms, nasmiješen, sa podlivom ispod oka.
Gume na biciklima bile su izduvane.
Pjevali su i plakali. Sioran je ćutao…
