Ja sam književnost i ništa drugo [Tema: Kafka]

Piše: Nicholas Murrey

Biografija I dio

Ja sam književnost i ništa drugo.
Da ich nichts anderes bin als Literatur
Franz Kafka

Samo me pisanje drži na životu.
Durch mein Schreiben halte ich mich ja am Leben
Franz Kafka

Na koncu, on je čovjek koji želi samo apsolutno i konačno.
Uberhaupt ist er ein Mensch, der nur das Unbedingte will, das Äußerste im Allem
Max Brod

I. Kroz vrata Novoga židovskoga groblja u praškom predgrađu Strašnice izlazi mršav, stari čuvar i pozdravlja posjetitelja. Pokazuje prema kartonskoj kutiji, položenoj na malen stolac, iz koje svatko treba uzeti papirnatu jarmulku, pokrivalo za glavu. Sa škrtim osmijehom posjetitelj prihvaća, tog vrlo hladnog jutra u veljači, zamjenu za vunenu kapu. Gledajući preko njegova ramena, nemoguće je ne uočiti zamrljanu emajliranu pločicu na kojoj iznad tanke crne strelice piše: DR. FRANZ KAFKA.

Isto tako sumoran dan bio je i II. lipnja 1924- kada je ovdje, u kasnim poslijepodnevnim satima, medu mrkim, nakićenim nadgrobnim spomenicima praške židovske buržoazije, pokopan doktor prava. Tko god da naiđe, odmah će uočiti posebnost groba na kraju šljunčane staze: tog sivog, oštro isklesanog kubističkog romba s urezanim imenima Kafke i njegovih roditelja, koji su ga slijedili u grob. Formalna jednostavnost, lakoća oblika i nenametljiva, ali po svemu originalna prisutnost ne mogu biti prikladniji spomenik piscu čiji jedinstven genij nastavlja fascinirati svijet i zbunjivati one koji ga pokušavaju tumačiti. Svatko tko se nađe u mjestu, gdje je Kafka rođen i gdje je proveo veći dio svojeg kratkog života, ne može a da ne postane svjestan koliko on pripada tom prostoru i koliko taj prostor pripada njemu.

“Kafka je bio i je bio Kafka”, rekao je njegov prijatelj Johannes Urzidil.

Danas je glavni grad Republike češke, nezavisne države u novoj Europi, grad u kojem se više ne govori jezikom kojim je Kafka pisao. Rođen je I883. u jednom od vodećih gradova Austro-Ugarske Monarhije u kojem je njemački bio službeni jezik tog habsburškog dijela Dvojne Monarhije. Bio je Židov u gradu u kojem su Zidovi bili gotovo potpuno germanizirani. Već bi to, samo po sebi, bio dovoljno složen početak za svakog pisca, a za Kafku je postojalo još bezbroj dodatnih poteškoća koje su pridonosile kako kompleksnosti njegove književnosti, tako i tjeskobnosti privatnog života. Želio je samo pisati. “Nisam drugo do književnost , tvrdio je.

Svijet je, međutim, pred njega postavio niz zapreka: obitelj bez razumijevanja, zahtjevnu profesionalnu karijeru, slabo zdravlje i neprekidno odgađanje braka, za kojim je žudio. Osebujna atmosfera njegovih djela — danas univerzalno nazvana kafkijanskom — proizlazi iz tog nedostatka osjećaja pripadnosti, nesposobnosti da pronađe svoje mjesto u tajanstveno suprotstavljenom svijetu. Zbog osjećaja krivnje, baš kao i Joseph K. u Procesu (Der Process”), osjećao se optuženim bez formalne optužbe, poput kriminalca koji nije počinio nikakav zločin. Zbog isključenosti, kao zemljomjer koji ne može razabrati zbunjujuće protokole u Dvorcu (Das Schloss) kako bi pronašao svoje mjesto u njegovoj orbiti. Zbog nade u novi život i osobni preporod, kao junak Iščezloga (Der Verschollene). Zbog razdiruće boli: san o vlastitoj metamorfozi u odbojno i monstruozno stvorenje. I, napokon, zbog neizlječive bolesti koja je dokrajčila svaku nadu.

No bilo bi pogrešno doživljavati Kafku kao drhturava neurastenika, nekoga tko poznaje samo patnju. Njegova tiha, misaona, usamljena osobnost također je širila toplinu, duševnost, životnu radost, baš kao i svijest o bolima koje život donosi. Imao je prijatelje, bio je dio živahnog i poticajnog kruga izuzetnih praških pisaca i intelektualaca. Imao je uspješnu karijeru i kolege su ga voljeli. Uživao je u svojim eskapadama i izletima u prirodu; kao pisac uživao je zavidnu reputaciju unatoč činjenici da mu najvažnija djela nisu bila objavljena za života; naposljetku, bio je privlačan ženama i uživao je u njihovu društvu. Bez obzira na osobne strahove i tjeskobe koji su ga mučili, Kafku su sve osobe s kojima je kontaktirao voljele.

U godinama koje su uslijedile nakon njegove smrti, kada je njegov položaj u svjetskoj književnosti već bio utvrđen, uvriježilo se mišljenje prema kojem je Kafka doživljavan kao kvazireligiozan pisac, alegoričar vjerskih tema, kao suvremen mali čovjek. Istovremeno, pokazao se ponešto zaboravljeni Kafka, kompatibilan naravi europskih i američkih intelektualaca sredine dvadesetog stoljeća. Apsurdisti i egzistencijalisti prihvatili su ga s velikim zadovoljstvom. U drugoj polovini dvadesetog stoljeća polako se, međutim, počela razvijati i jedna bolje nijansirana Kafkina slika.

Slabom poznavanju njegova praškog podrijetla, židovstva i detalja iz osobnog života bio je suprotstavljen niz utemeljenih studija, koje su, pogotovo pojavom pisama i dnevnika, nadopunile sliku o povijesnom Kafki kao određenom čovjeku na određenom mjestu u određenom vremenu. Takav je Kafka kakvog predstavlja ova biografija. Priča neizbježno počinje u Pragu.

Jednoga jesenskog dana 1920. Kafka je prišao prozoru stana svojih roditelja u luksuznoj zgradi Oppelthaus u srcu Praga. Okrenuo se prema sugovorniku u sobi, Friedrichu Thiebergeru, židovskom misliocu i svojem učitelju hebrejskog, izveo nekoliko kružnih pokreta rukom i izjavio: “Ovaj maleni krug sadržava čitav moj život.”
S prozora je mogao vidjeti Altstadter Ring (Starogradski trg) i Niklasstrasse (Mikulašska), kao i svoju školu, Sveučilište i ured. Stojeći na trgu danas, može se shvatiti ta Kafkina izjava. Istočno od Oppelthausa (na sjevernoj strani trga) može se vidjeti kićeno barokno pročelje palače Kinsky. Na desnom uglu, u prizemlju gdje je danas smještena knjižara Kafka, nalazila se od 1912. očeva trgovina s luksuznom robom. Na stražnjoj strani te zgrade nalazila se njemačka gimnazija koju je Kafka kao dječak pohađao. Putujući pogledom prema jugu, uočava se ugao s kojeg Celetna ulica (Kafka bi je znao kao Zeltnergasse) vodi u smjeru njihove dvije obiteljske kuće i nekadašnje trgovine. Nasuprot južne strane trga vidi se kuća, nazvana Kod jednoroga, u kojoj je Kafka kao student posjećivao poznati salon Berte Fante. Ta se strana trga naposljetku susreće s početkom jednog manjeg trga, Male namesti, gdje se može, probijajući se kroz mnoštvo turista koji promatraju figure koje se naizmjence pojavljuju na poznatom Apostolskom satu na Starogradskoj vijećnici, uočiti elaborirani grafit na pročelju kuće Kod minute — još jednog privremenog doma nemirne obitelji Kafka. Vrativši se na glavni trg, nakon kratke šetnje njegovom zapadnom stranom, može se stići do sjeverozapadnog ugla, gdje se nalazi ono što je ostalo (izvorni portal) od kuće u kojoj je Kafka rođen i gdje se danas nalazi Kafkin muzej. U kratkom je vremenu moguće vidjeti većinu zgrada vezanih uz Kafkin život, a koje se nalaze u okolnim ulicama Staroga grada.

To je jasan materijalni podsjetnik na ukorijenjenost pisca koji je, u svojoj mašti, prekoračio sve granice. Ipak, Kafkini korijeni nisu bili postojano ukopani. Premda je većinu svog života proveo u Pragu, ondje se nikada nije osjećao potpuno ugodno — uostalom, nije lako zamisliti mjesto na kojem bi se Kafka mogao osjećati baš sasvim ugodno. Zahvaljujući svojem podrijetlu praškog njemačkog Židova u posljednjim danima Habsburške Monarhije, iskusio je neizbježna trvenja proizišla iz pripadnosti onome što se nazivalo getom s nevidljivim zidovima.

Kafke izvorno ne potječu iz povijesnoga praškoga geta, koji je bio konačno razrušen za piščeva života, tijekom nemilosrdnog čišćenja sirotinjskog dijela grada. Oni su bili seoski Židovi — Dorfjuden — iz ruralnog zaleđa južne češke. Kafkin djed Jakob (1814- – 1889.) bio je košer mesar u češkom selu Wossek — današnjem Oseku — pokraj Strakonica. U Oseku je u to vrijeme postojala povelika židovska zajednica, a Kafke su živjeli u uličici poznatoj pod nazivom U židovskoj četvrti. Bilo ih je osmero u sićušnoj kolibi. Židovsko se groblje i danas nalazi u selu. U obitelji, koju je njezin povjesničar opisao kao “vrlo tipičnu češku židovsku obitelj”, vjerojatno se govorilo nekom verzijom jidiša ili “židovskog njemačkog”, ali također i češkim jezikom. Prema Jakobovu nadgrobnom spomeniku, na kojem je uz hebrejski natpis urezano i Friede seiner Asche! (Neka počiva u miru!), jasno je da su govorili i njemački. Jakob, za kojeg se govorilo da je bio “velik, snažan čovjek”, živio je u Oseku teškim životom, boreći se da podigne šestero djece u seoskoj neimaštini. Oženio se kasno, s trideset i pet godina, 1849., godinu dana nakon što su ublaženi zakoni kojima se dotad Židovima, izuzevši prvorođenima, zabranjivalo stupanje u brak. Njegovu ženu, Franzisku Platowski, snaha je opisala kao “nježnu ženu koja je naporno radila i koja je unatoč problemima i poteškoćama dobro odgojila djecu, koja su joj bila jedina radost u životu”. U selu je bila poznata i kao vidarica, a i njezin je unuk poslije pokazao zanimanje za prirodnu medicinu. Hermann (1852 — 1931), četvrto dijete u obitelji, u tradiciji stvaranja vlastitim radom i trudom nije svojoj djeci nikada dopustio da zaborave na teškoće koje je prošao. “Neugodno je slušati oca kako s neprekidnim insinuacijama govori o sreći današnjih ljudi, a naročito vlastite djece, u odnosu na patnju koju je on morao podnositi u mladosti”, zapisao je Kafka u dobi od dvadeset i osam godina u svoj dnevnik. Nitko ne može poreći da je on zbog neprikladne zimske odjeće godinama patio od otvorenih rana na nogama, da je često bio gladan, da je u dobi od samo deset godina gurao kolica po selima (dostavljajući košer meso), čak i zimi i vrlo rano ujutro. Ali ono što on ne želi shvatiti je da te i druge činjenice, u koje ovdje nisam ulazio, nipošto ne znače da sam ja sretniji od njega, da on ne može biti ponosan na te rane na nogama, što on pretpostavlja i navodi od samog početka, da ja ne mogu cijeniti njegove prošle nevolje i da mu, konačno, samo zato što nisam prošao iste patnje, moram biti beskrajno zahvalan. Kako bih samo rado slušao kada bi on pričao o svojoj mladosti i svojim roditeljima! No slušati sve to, k tome u hvalisavu i svadljivu tonu, pravo je mučenje.”

Taj veliki i kršni čovjek koji je toliko plašio svojeg osjetljivog sina znao bi pljesnuti rukama i očajnički povikati: “Tko bi to danas razumio! Što djeca znaju?” Ponekad bi kao pojačanje stizali rođaci, na primjer tetka Julija, Hermannova mlađa sestra, koja je imala “veliko lice poput svih očevih rođaka. Bilo je nečeg pogrešnog i ponešto uznemirujućeg u položaju ili boji njezinih očiju”. Julia je u dobi od deset godina radila kao kuharica. “Jedne oštre zime, odjevena u oskudnu, mokru suknju, morala je istrčati po nešto van. Koža na nogama bila joj se raspucala, suknja se smrznula i osušila tek navečer, u krevetu.” Nije stoga čudno što je Hermann Kafka, kada je poslije stigao u Prag, bio toliko motiviran da nešto stvori i da to svi vide, da bude priznat u društvu, da živi na elitnim adresama (što objašnjava sve one selidbe s jednog na drugi kraj Staroga grada) i da se druži s elitom koja je govorila njemački. Njegov je sin uvijek bio rastrgan između divljenja prema ocu, zbog njegove praktične mudrosti i snage, te prezira prema njegovoj muževnoj razmetljivosti. Usto, Franz nikada nije mogao ocu oprostiti potpuni nedostatak zanimanja za njegovo pisanje. U dobi od četrnaest godina Hermanna su iz obiteljskog doma poslali u svijet da zarađuje za život gurajući kolica kao putujući pokućarac. Kad je imao dvadeset godina, pridružio se vojsci, a u roku od tri godine uzdigao se do čina zapovjednika voda ili Zugfukrera. U kasnijim će godinama, pjevajući stare vojničke pjesme, naglašavati svoj proaustrijski patriotizam. U Pragu je poslije, kad god bi to odgovaralo njegovim poslovnim interesima, jednako tako isticao sklonost svemu češkom, što je išlo tako daleko da je pri popisu stanovništva izjavio da se u obitelji govori češki. Franz je, sa svoje strane, odbio sudjelovati u toj varci.

Nastaviće se