Art

Blještavilo Pariza

Paris City of Lights

Oblaci se rasturaju kao ovčice, mlado sunašce blještavilom plavi Pariz.
Sjedim u kafeu pod mlazom svjetlosti opijen, umrtvljen. Zvecka led u čaši koju prinosim drhtavom rukom. Žućkasta tečnost pojačava osjećaj tupe mučnine. Tromi pogled luta unaokolo.
Muška izbrijana lica umivena svježinom, ženska svjetlucaju pahuljastom nježnošću, miris kafe, kroasana, tople čokolade, djeca izmilovanih kosica klate nožicama na visokim stolicama, otpertlana cipelica bebe u kolicima zadojene bistrinom neba, povjerljivi razgovor zgodnih mladih družbenica koje ljupko šapuću, puće usne, upijaju se pogledima.
Jedan stariji gospodin posustale otmenosti dugo sputava žudnju, zatim joj se poraženo prepušta i uz potišteni izraz halapljivo srkuće dim mirišljavog guloaza. U uglu djevojka prćastog nosića, dječačke frizure, krupnih vražijih očiju, nešto skicira na blokčetu savijenom preko zašiljenog koljena. Potezi su joj nervozni, nagli, oštri, svaki čas gricka vrh grafitne olovke, žmirka ,ujeda usne u kreativnom naporu.
Četiri dame okupljene oko modnog žurnala veselo toroču, pokatkad snažno pljesnu, bubnu se po punim butinama i radosno zakokodaču.
Čini mi se da se sa svakim novim gutljajem rasprskavaju žilice u očima čovjeka otečenog modrikastog lica umivenog dobrodušjem. Čovjek s vremena na vrijeme značajno klimne, zadobuje prstima po stolu, dugo drži čašu u visini očiju, okreće je vješto među oteklim prstima. Da li prezire ili se divi svjetlucavom vinu?
Parisko sunašce sklizava utvrđenom putanjom, isfrizirano bijelo psetance štrcnulo je vreli mlaz po stablu mladog platana. Kafe je naglo uplovio u sferu potpune tišine, čak je i dotad šarmantno brbljivi livrejisani konobar skrstio šake u bijelim rukavicama i zagledao se u sebe.
Izmorenim opijenim pogledom prepoznajem ljude kao svjetlucave kreature nabijene energijom čiji se osmjesi pretvaraju u neprijatni kikot. Veliki kristalni luster opasno se njiše na zategnutoj sajli zatim pada uz strahovit tresak, prskaju staklene perle, skakuću kristalne kuglice kao razgoropađene bube. Vidim lica prisutnih izdegenerisana užasom.
Šta ako prorade giljotine, gospodo? Ako se obruše visoki plafoni, a krovovi zaplove ka nebu? Govorim sebi ponosan na sopstvenu hladnokrvnost.
Napolju cilikće tramvajsko zvono i bujica smijeha i razgovora opet kreće u kafeu.
Ulazim u toalet, prskam lice hladnom vodom, izlazim. Zaboravljam da platim, ali ne mari. Ionako nikada nijesam bio u Parizu.

Ostavite komentar: