Piše: Nicholas Murrey
Biografija III dio
U svojim tridesetima, Kafka je napisao poznato Pismo ocu (Brief an den Vater), bijesni pamflet kojim optužuje oca za ravnodušnost, svaljujući na njega odgovornost za vlastitu nemoć da se nosi sa životom. Pismo ćemo poslije podrobnije razmotriti, no sada možemo ustvrditi da bi njegove oštrice, čak i da je bilo poslano (a nije), teško probile debelu kožu Hermanna Kafke. Roditelji i sin jednostavno su govorili različitim jezicima. “Svoje sam roditelje uvijek smatrao mučiteljima”, napisao je jednom Franz. Užasavao se obiteljskog života: Ne mogu živjeti s ljudima. Uistinu mrzim sve svoje rođake, ne stoga što su zlobni ili što o njima ne mislim ništa dobro… nego jednostavno stoga što živim u njihovoj neposrednoj blizini. To je samo zato što ne mogu podnijeti zajednički život… Bože moj! Promatrajući izdaleka, uživam u svim ljudima, ali moj užitak nije toliki da ne bih bio, uzevši u obzir nužne fizičke zahtjeve, sretniji živeći u pustinji, u šumi, na otoku, umjesto ovdje u ovoj sobi, između spavaonice mojih roditelja i dnevne sobe.” To je kućna matrica iz koje se izrodila užasna klaustrofobija i samo-prezir Gregora Samse u Preobrazbi (Die Verwandlung).
Franz Kafka rodio se u središtu Praga 7. srpnja 1883., godinu dana nakon što je njegov otac oženio Juliju Löwy. Hermann Kafka stigao je u grad na Vltavi u sedamdesetim godinama 19- stoljeća, kad je napustio vojnu službu kako bi započeo vlastiti posao u trgovini tkaninama. Njegova specijalnost postala je Galanteriewaren, odnosno raznovrsna pomodna roba poput pozamanterije, modnih dodataka, štapova za šetnju i suncobrana. Kada je oženio Juliju Löwy, bilo mu je trideset godina. Njihovo prvo dijete rođeno je u Kući uz toranj, na rubu staroga židovskoga geta u blizini Starogradskog trga, na uglu Karpfengasse i Maiselgasse (što danas odgovara Kaprovoj i Maislovoj ulici). Kuća je poslije srušena, no njezin je ulaz ostao i postao dio novije građevine. Kafka je smatrao da je položaj prvorođenog — “kao što pokazuje moj tužan, ali savršen primjer” — puno nepovoljniji u usporedbi s iskustvima mlađe braće i sestara: Oni rođeni poslije odmah su okruženi raznovrsnim iskustvima, otkrićima i uspjesima koje su njihova braća i sestre dijelom već ostvarili ili tek započeli. Od izuzetne su važnosti prednosti, savjeti i ohrabrenja dobiveni u tom bliskom i potpuno međuzavisnom obiteljskom životu. Obitelj je dotad daleko bolje pripremljena da se s njima nosi… roditelji… su učili na svojim greškama… i oni rođeni poslije automatski se udobnije smještaju u gnijezdu; poklanja im se manje pažnje. To je tipičan primjer Kafkina duboko podvojena stava prema vlastitoj obitelji. Želio je da ga ostave na miru i poštuju njegovu osamljeničku i osjetljivu osobnost, njegovu Eigentümlichkeit. No, istovremeno je bio vrlo zahtjevan i brz u uočavanju roditeljskih pogrešaka. Julija Kafka opisala je svojeg prvorođenca kao “nježno, ali zdravo dijete”.
Dvije godine nakon Franza rodila je Georga (“lijepo, čilo dijete”‘), koji je nakon petnaest mjeseci umro od ospica. Heinrich je rođen 1887-, no poživio je svega šest mjeseci. Prema Kafkinu mišljenju, obojica su umrla “krivnjom liječnika”: “bio sam jedinac sve dok, četiri-pet godina poslije, nisu stigle moje tri sestre, medu kojima je bila razlika od jedne, odnosno dvije godine. Vrlo sam dugo živio sam, boreći se s njegovateljicama, starim dadiljama, kivnim kuharicama i nesretnim guvernantama, dok su moji roditelji stalno bili u trgovini.” Ta je usamljenost u ranom djetinjstvu morala ostaviti trag na psihi stidljiva, nježna djeteta.
Ernst Pawel, jedan od Kafkinih biografa, smatrao je mogućim da Franz, kada je riječ o privlačenju roditeljske pažnje, nije prihvaćao dolazak dvaju suparnika (“lijepo, čilo dijete” svakako zvuči nešto toplije od “nježno, ali zdravo”), i da ga je nakon što je priželjkivao njihovu smrt vjerojatno izjedao osjećaj krivnje kad su nakon kratkog vremena uistinu umrli.
To je zanimljiva misao, no sam Kafka nikada nije otkrio da se tako osjećao. Među trima sestrama, Gabrijelom (“Elli”), Valerijom (“Valli”) i Otilijom (“Ottla”), upravo je najmlađa, Ottla, bila njegova ljubimica. U dobi od šest godina, 16. rujna 1889-, Franz je napustio svoje samotničko okruženje i krenuo u svijet obrazovanja. Budući da je obitelj oduvijek živjela u središtu Staroga grada, od upadljive kuće Kod minute na Kleiner Ringu (Mali gradski trg ili Male namesti) — peto mjesto na kojem su od Kafkina rođenja stanovali — do Deutsche Knabenschule (Njemačka škole za dječake) na Fleischmarktu (Mesna tržnica) bila je vrlo mala udaljenost. Trideset godina poslije Kafka se prisjetio svojih prvih šetnji do škole: “Svako me jutro u školu vodila naša kuharica, malena, suha i mršava osoba šiljasta nosa, upalih obraza i žućkaste puti, no vrlo čvrsta i energična te nadmoćna karaktera. Živjeli smo u kući koja dijeli Kleiner Ring i Grosser Ring. Stoga bismo najprije prošetali preko Ringa, zatim kroz Teinga-sse, pa kroz neku vrstu luka niz Fleischmarktgasse sve do Fleischmarkta.”
„Za vrijeme tih šetnji, svako jutro, tijekom otprilike godinu dana, kuharica je prijetila da će reći učitelju kako je kod kuće bio zločest: Zapravo, vrlo je vjerojatno da uopće nisam bio naročito zločest, nego prije tvrdoglav, beskoristan, tužan i zlovoljan, a od svega toga vjerojatno se moglo smisliti nešto prilično zgodno za učitelja. Bio sam toga svjestan pa stoga nisam olako shvaćao kuharičine prijetnje. Unatoč tomu, kako je šetnja do škole bila strašno duga, u početku sam mislio kako se putem može svašta dogoditi (upravo se izjave naizgled djetinjaste bezbrižnosti, a samo zato što put i nije tako strašno dug, postupno razvijaju tjeskoba i smrtna ozbiljnost).
Mali je dječak sumnjao da bi se kuharica usudila razgovarati s “učiteljem koji je izazivao strahopoštovanje” pa joj je to jednom i rekao. Ona je protisnula, kroz “tanke, nemilosrdne usnice”, da svakako ne bi oklijevala, vjerovao on u to ili ne, što je pojačavalo prijetnju. Već je škola sama po sebi bila dovoljno nalik noćnoj mori, a sada je kuharica pokušavala situaciju učiniti još gorom. Počeo sam moljakati, ona je odmahivala glavom i što sam više molio, to mi se molba činila hitnijom, a opasnost većom. Nepomično sam stajao i preklinjao za oproštenjc, a ona me vukla za sobom. Prijetio sam joj osvetom roditelja, a ona se smijala, jer ondje je ona bila svemoguća. Hvatao sam se ulaza u trgovine i uglova kuća, odbijao sam ići dalje sve dok mi ne oprosti. Hvatao sam je za suknju (što također nije odobravala), no ona me i dalje vukla za sobom, uvjeravajući me da će i to također prijaviti učitelju. Bilo je sve kasnije, sat na crkvi sv. Jakova odzvonio je osam, mogla su se čuti školska zvona. Druga su djeca potrčala, a kako sam se ja oduvijek strašno bojao kašnjenja, tako smo i mi morali potrčati, dok sam u sebi stalno prevrtao iste misli: reći će, neće reći… Na kraju nije rekla, nikada, no uvijek je postojala vjerojatnost da će reći, ta se vjerojatnost naizgled povećavala i ona to nikada nije propuštala spomenuti (Jučer nisam rekla, ali danas ću svakako reći.). A ponekad… u ljutnji bi lupila nogom o pločnik, dok je prodavačica ugljena stajala i gledala.“
Ta se anegdota može protumačiti na više načina. Na jednoj je razini riječ o zastrašujućem iskustvu djeteta kakvo se najčešće povezuje s autoritativnom figurom i prati mnoge odrasle osobe kroz cijeli život. No to može ukazivati i na to da je Kafka bio razmaženo, teško dijete koje je trebalo čvrstu ruku. čini se da je pomalo bio mamin sin jer su ga unatoč maloj udaljenosti uvijek pratili u školu. Na drugoj je razini mogla također biti riječ i o igri složenih klasnih i nacionalnih napetosti. Kuharica je gotovo sigurno bila Čehinja u prilično dobrostojećem njemačko-židovskom kućanstvu u kojem je mali Franz bio voljeni potomak. Prodavačica ugljena nijemim bi pogledom to zacijelo uočila. Jesu li dvije žene razmijenile poglede pune razumijevanja a da to Franz nije primijetio? Kada je Hermann Kafka stigao u u potrazi za poslovnim uspjehom, donio je čitav niz odluka o tome gdje će se smjestiti. Netom pristigao iz provincije, s češkog sela, u početku se zacijelo doživljavao Čehom. No već su nekoliko godina cijelu češku, a naročito Prag, potresale nacionalne napetosti. Politička je podrška bila važna. Premda je židovsku vjeru prakticirao prilično mlako (što će mu sin poslije zamjerati), Hermann je zaključio da je njegova budućnost vezana uz bogatu prašku njemačko- židovsku elitu koja je vladala poslovnim i društvenim životom Praga. Njemačka imena koja je dao svoj svojoj djeci, kao i odabir njemačke osnovne škole, nedvojbeno ignorirajući alternativnu češku osnovnu školu, koju je pohađalo svega deset posto židovske djece, ukazivali su na grupu kojoj su on i njegov sin trebali pripadati.
Krajem devetnaestog stoljeća austrijske pokrajine češka i Moravska, uključujući i grad , prolazile su kroz brze društvene i političke promjene. Napetosti uzrokovane tim brzim razvojem ponekad su nalazile oduška u fizičkom nasilju. Češka je postala industrijskim pokretačem u regiji, a tvornički su se radnici počeli ujedinjavati u strukovne sindikate i tvoriti značajan industrijski proletarijat. Također se uzdizao sve-njemački, kao i suparnički češki nacionalizam. Sukobi između suprotstavljenih strana bili su česti, a austrijske vojne snage redovito su bile pozivane u pomoć radi uspostavljanja reda. Tijekom Kafkine mladosti Prag je bio pod izravnom vlašću Beča. U pokretima poput Mlade Češke cvjetao je neugodan antisemitizam kao dio nacionalističkog programa, dodatno pogoršan činjenicom da su radnici bili pretežno Česi, a njihovi šefovi uvijek Židovi. Postupno ukidanje restriktivnih zakona za židovske građane Carstva rezultiralo je migracijom Židova, poput Hermanna Kafke, iz sela u gradove. Postojao je i češki židovski pokret i čini se da se Hermann nakratko priklonio sinagogi u Heinrichgasse (Jindfišska), prvoj praškoj sinagogi u kojoj se obred držao na češkom jeziku. No, uskoro se pridružio njemačkim Židovima. Ipak, tijekom praških antisemitskih nereda u prosincu 1897- masa je poštedjela njegovu trgovinu jer je bio smatran dovoljno Čehom da ne postane meta. Prema jednoj je nepotvrđenoj priči gomila je zastala pred njegovom trgovinom u Starom gradu i povikala: “Ne dirajte Kafku, on je Čeh.”
Na prijelazu stoljeća, na izdisaju Austro-Ugarske Monarhije, intenzivirali su se nacionalni osjećaji i rasna mržnja. Habsburška će vladavina nestati s krajem Prvoga svjetskog rata, a osnovat će se Čehoslovačka Republika pod vodstvom Tomaša Masaryka. Masaryk je 1899. hrabro branio Leopolda Hilsnera, židovskog postolara pogrešno optuženog da je uoči Uskrsa ubio mladu ženu, Agnes Hruzu. Optužba je tvrdila da je djevojka bila silovana i ritualno zaklana, a njezina krv iskorištena za pripremu macesa za Pesah. Bila je riječ o staroj lažnoj optužbi protiv Zidova, a slučaj je bio opisan kao “istočnoeuropski ekvivalent aferi Dreyfuss”. Masaryk, koji je primjerom pokazao da češko samoodređenje ne mora biti nužno povezano s rasnom mržnjom, prisjećao se poslije žestokih reakcija na pamflet koji je izdao u Hilsnerovu obranu, kao i posramljenih lica mnogih svojih poznanika koji su ga “iznenada počeli zaobilaziti u širokom luku”.
Kaf-kino zanimanje za židovske korijene, probuđeno u njegovim dvadesetim godinama, osuda očeva zanemarivanja vlastita židovskog naslijeđa, kao i kasnije zanimanje za cionizam u nastanku, koliko god bili sporadični, imali su i duboke povijesne korijene, koji su definirali položaj Židova u u krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Iako su Židovi u Pragu živjeli još od desetog stoljeća, austrijski su Židovi punu emancipaciju konačno postigli tek u devetnaestom stoljeću. Začudan je osjećaj posjetiti prašku sinagogu, danas poznatu kao Staro-nova sinagoga (Staronova ili Altneu), najstariju u Europi u obrednoj funkciji, i promotriti prilično neobičan stil gotičkih rebrastih svodova. Gradnja sinagoge započela je u trinaestom stoljeću, u vrijeme kada je Židovima bilo zabranjeno baviti se arhitekturom, pa se smatra da su posao obavili franjevački graditelji koji su radili na obližnjem samostanu. Sinagoga je smještena u srcu četvrti koja je nekoć bila zloglasni praški geto, nečista, pretrpana i bijedna obzidana enklava. U vrijeme zlatnog doba praškog židovstva ondje je stanovao slavni rabin Low, legendarni tvorac Golema. Kada je car Josip II. uklonio vrata geta, u vrijeme carskih reformi krajem osamnaestog stoljeća, četvrt je u njegovu čast prozvana Josefov. Nakon revolucija 1848. Židovima su bila zajamčena sva građanska prava te im je bilo dopušteno da se smjeste i izvan zidina geta. Uspješniji su se Židovi preselili u rezidencijalna predgrađa, njihovo su mjesto zauzeli raznorazni sumnjivi karakteri, a ortodoksni ekstremizam i pobožnost tijesno su se gurali s porokom. Stoga je do 1890. svega dvadeset posto stanovnika geta bilo židovskog podrijetla.
Tri godine poslije, tijekom Kafkina dječaštva, započeo je proces čišćenja uskih, krivudavih ulica, a četvrt je sanirana. Danas je to dražesna četvrt u središtu grada koju posjećuju brojni turisti iz cijeloga svijeta. Do 1900. Židovi su činili manje od sedam posto stanovništva a i najbližih predgrađa, no njihova moć, bogatstvo i utjecaj bili su značajni. Mnogi su Židovi odabrali asimilaciju ili akulturaciju kako bi utekli od siromaštva i života u getu. Jedini mogući put bio je put građanskog poduzetništva i profesionalnog života, pa je više od pola svih čeških Židova u drugoj polovini devetnaestog stoljeća bilo zaposleno u trgovini i financijama, a dodatnih petnaest do dvadeset i pet posto u raznim strukovnim zanimanjima. Zanimljivo je da u praškoj židovskoj zajednici nije bilo nikakve brojnije grupe industrijskih radnika. Prema Garvju Cohenu, “većina praških Zidova prihvatila je kulturu austrijske njemačke srednje klase. Značajna jezična i kulturna germanizacija čeških Židova započela je za vrijeme vladavine cara Josipa II., kada su vlasti osnovale škole za Židove u kojima se podučavalo na njemačkom jeziku.” Negdje do 1860. godine njemački je potpuno zamijenio regionalni židovski dijalekt, poznat pod pogrdnim nazivom Mauscheldeutsch, kojim je govorila većina židovskih zajednica. Njemački je bio jezik trgovine, javne administracije i obrazovanja. Bilo je stoga prirodno da praški Židovi odaberu upravo taj jezik, premda su još uvijek morali znati i ponešto češkoga. To ne znači da ih je druga manjina, njemački kršćani, prihvatila, no ipak su se sve više kretali u njemačkim kulturnim sferama Praga. Taj je trend ubrzao češki nacionalizam u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Društvene i ekonomske zamjerke malih čeških trgovaca, obrtnika i izučenih radnika pothranjivale su povremeno ulične proteste još od četrdesetih godina devetnaestog stoljeća pa sve do početka Prvoga svjetskog rata. Klasna je pripadnost, jednako kao i religija, određivala germanizaciju praških Židova pa je nakon 1880. relativno mali broj siromašnih Židova stao uz Čehe. U staroj židovskoj četvrti, koja je u to vrijeme izlazila iz statusa geta, češko-židovski pokret imao je izvjesno biračko tijelo, no nadmoćna većina Židova iz srednje klase nastavila je s procesom germanizacije, unatoč običaju — kao što ponovno primjerom pokazuje Hermann Kafka — da za popis stanovništva izjavljuju kako kod kuće govore češki kao svoj Umgangssprache, govorni jezik.
Za popis stanovništva 1900. samo je četrdeset i pet posto praških Židova izjavilo da govori njemački, što očito nije bilo točno. Nijemci su u u počeli razvijati vlastite oblike kulturnog života pa je 1862. osnovan njemački kasino (unatoč imenu bila je riječ o društvenom klubu), kao srce njemačke zajednice. Židovi su činili gotovo pola članstva te društveno selektivne institucije, ne osjećajući pritom da moraju skrivati svoje židovstvo. Kafkin rođak Bruno bio je utjecajan član Njemačkog kluba, političkog ogranka Kasina — zajedničke vrijednosti političkog liberalizma, građanskih sloboda i antiklerikalizma bile su spona između njemačkih Židova i nežidova. Još su uvijek bili manjina te su stoga trebali jedni druge.
U privatnim je sferama, međutim, bilo manje bratimstva. Kao što Cohen kaže: “Koliko god da su Židovi željeli i postizali prihvaćanje u javnom životu praškog njemačkog društva, bio je vrlo mali broj onih koji su stvorili obiteljske veze s nežidovima.” Česi su pak sve to doživljavali na potpuno drukčiji način. Za njih su praški Nijemci — Židovi i nežidovi, bez razlike — tvorili moćnu elitu koja je zauzela položaje moći i utjecaja neproporcionalne njihovoj brojnosti (1900. brojali su 34.000 od 450.000 ukupnoga gradskog stanovništva). Govorili su jezikom imperijalne sile i Česima su djelovali skloni izvjesnoj bahatosti. Njihova izdvojena kazališta, klubovi, novine i institucije javnog života tvorile su neku vrstu kulturnog apartheida’. Poneki ostaci tog duha primjetni su čak i danas. Godine 2000. u Pragu su izbile nesuglasice kada je Gradska skupština predložila da se maleni trg ispred Kafkine rodne kuće preimenuje u Franze Kafky namesti (Trg Franza Kafke). Primjedbe je imao i gradonačelnik, a Marta Zelezna iz Društva Franza Kafke izjavila je za BBC da grad ima “podvojen odnos” sa svojim najpoznatijim piscem: “Budući da je bio Židov i pisao na njemačkom jeziku, on se ne doživljava kao ‘naš’ pisac.”
Za vrijeme komunističke vladavine Kafkina su djela bila zabranjena kao dekadentna te su tek nedavno u cijelosti objavljena na češkom jeziku. Kafkino se ime ne pojavljuje u češkom izdanju Tko je tko u povijesti. Trg je na kraju preimenovan, no dvojbe i dalje postoje.
Nastaviće se
