Nekoć bijah odlučio da se ne rukujem ni s kim ko je dobrog zdravlja. Međutim, valjalo mi je praviti ustupke, jer ubrzo otkrih da su oni koje sam osumnjičio zdravlju mnogo manje podložni nego što sam to vjerovao. Čemu stvarati sebi neprijatelje samo na osnovu sumnje?
*
Kontinuitetu razmišljanja ništa ne smeta toliko kao osjećaj postojane prisutnosti mozga. To je možda razlog zašto ludaci misle samo u bljeskovima.
*
Šta hoće ovaj prolaznik? Zašto živi? I to dijete, i njegova majka, i taj starac? Niko ne nađe milost u mojim očima za vrijeme te proklete šetnje. Napokon, upadoh u jednu mesaru gdje je visilo nešto poput polovine vola. Pri tom prizoru, malo je trebalo pa da briznem u plač.
*
U izljevima bijesa osjećam se dozlaboga blisko svetom Pavlu. Moja srodnost s bjesomučnicima, sa svim onim kojih se gnušam. Ko je ikad na taj način ličio svojim antipodima?
*
Od svega najmrža mi je metodička sumnja. Naravno, želim da sumnjam, ali jedino kad ja ocijenim da je vrijeme za to.
*
Iskrsnuo sam iz neke vrste iskonske Neuspješnosti … Odjednom, želeći da se upustim u nešto ozbiljno i ne upijevajući u tom, zaspao sam. Često su me moji projekti vodili u krevet, predodređeni kamen međaš mojih ambicija.
*
Uvijek se nađe neko iznad nas: iznad samog Boga uzdiže se Nebitak.
*
Propasti – ovu riječ volim više od drugih i ona mi, prilično čudnovato, ne sugeriše ništa nepopravljivo.
*
Čim moram nekog susreti spopadne me takva želja za izdvajanjem da u trenutku kad govorim izgubim svaku kontrolu nad riječima, a njihov kovitlac moji sagovornici shvataju kao zanos.
*
Ovaj svemir tako majstorski vara! To ponavljamo sebi kad smo raspoloženi da pravimo ustupke.
*
Nadmenost ne ide ruku pod ruku s fizičkim bolom. Čim se naša lubina istakne, odmah smo svedeni na naše normalne dimenzije, na najporazniju i najrazorniju izvjesnosg.
*
Ima li boljeg povoda za smijeh nego čuti riječ cilj slijedeći pogrebnu povorku.
*
Oduvijek se umire, a ipak smrt ništa nije izgubila na svježini. Tu leži tajna svih tajni.
*
Čitati znači pustiti da drugi pati umjesto vas. Najprefinjeniji oblik eksploatacije.
*
Svak ko vas citira po sjećanju je saboter kog bi trebalo izvesti pred sud. Kljast citat ravan je izdaji, uvredi – prestupu koji je utoliko teži što su nam htjeli učiniti uslugu.
*
Šta su drugo tjeskobni ako ne mučenici ogorčeni što ne znaju za koga da se žrtvuju.
*
Misliti znači povinovati se nalozima i hirovima jednog nesigurnog zdravlja.
*
Dan sam započeo s Majsterom Ekhartom, a potom sam se okrenuo Epikuru. Dan još traje: s kim ću ga okončati?
*
Čim izađem iz “ja”, zadrijemam.
*
Ko ne vjeruje u Sudbinu dokazuje da nije živio.
*
Ako mi se ikad desi da umrem…
*
U trenutku kad je prolazila pored mene jedna dama srednjih godina nađe za shodno da objavi ne gledajući me: “Danas posvuda viđam samo pokretne leševe”. Potom, i dalje me ne gledajući, dodade: “Luda sam, zar ne gospodine?” – I niste baš toliko, odgovorih saučesnički.
*
U svakoj bebi vidjeti budućeg Ričarda III.
*
U svim uzrastima otkrivamo da je život bludnja. Jedino, s petnaest godina, doživimo jedno otkriće koje unese drhtaj užasa i trunku čarolije. Vremenom ovo otkriće se izrodi i pretvori u truizam – i tako žalimo za dobom kad je ono bilo izvor nepredvidivog.
*
U proljeće 1937. godine, dok sam šetao parkom psihijatrijske bolnice u Sibiu, u Transilvaniji, priđe mi jedan “štićenik”. Izmijenismo nekoliko riječi, a potom mu rekoh: “Dobro je ovdje”. – “Shvatam, isplati se biti lud”, odvrati mi on. ” Ali vi ste ipak u nekoj vrsti zatvora”. – “Ako baš hoćete, međutim, ovdje se živi i bez najmanje brige. Osim toga, rat se približava, znate to dobro kao i ja. Ovo mjestašce je bezbjedno. Ne mobiliše se i ne bombarduje se zavod za umobolne. Na vašem mjestu odmah bih nešto preduzeo da me smjeste u duševnu bolnicu.” Napustih ga smeten i zadivljen. Potrudih se da saznam nešto više o njemu. Uvjeriše me da je odista lud. Lud ili ne, nikad mi niko nije dao razumniji savjet.
*
Iskvareno čovječanstvo sačinjava građu književnosti. Pisac sebi čestita na Adamovoj izopačenosti i uspijeva samo u onoj mjeri u kojoj je svaki od nas preuzima i obnavlja.
*
Što se tiče biološke baštine, čini se da je i najmanja inovacija razorna. Čuvar – život cvjeta samo zahvaljujući ponavljanju, klišeu i lošoj imitaciji. Sasvim suprotno umjetnosti.
*
Džingis-kana je na njegovim pohodima pratio najmudriji taoista njegovog vremena. Krajnja okrutnost je rijetko vulgarna: ona uvijek sadrži nešto neobično i rafinirano što izaziva strah i poštovanje. Viljemu Osvajaču, podjednako nemilosrdnom prema saborcima kao i prema neprijateljima, bijahu drage samo divlje zvijeri i tamne šume kojima se šetao uvijek sam.
*
Spremao sam se da izađem kad se, da bih popravio fular, pogledah u ogledalo. Odjednom, obuze me neizreciv užas: ko je to? Ne mogu da se prepoznam. Uzalud sam identifikovao moj kaput, kravatu, šešir – ipak nisam znao ko sam, jer to nisam bio ja. To potraja izvjestan broj sekundi: dvadeset, trideset, četrdeset? Kad uspjeh da se priberem, užas ne popusti. Trebalo je popričekati da pristane da ode.
*
Da bi ostriga izgradila svoju ljušturu, ona mora kroz svoje tijelo propustiti onu količinu morske vode koja je pedeset hiljada puta veća od njene sopstvene težine. Gdje sam ja našao da se učim strpljivosti.
*
Pročitao sam negdje tvrdnju: Bog govori samo o sebi. Upravo u ovoj tački Svevišnji ima više nego jednog rivala.
*
Biti ili ne biti. … Ni jedno ni drugo.
*
Kad naiđem makar i na samo jednu budističku sentencu, obuzme me želja da dosegnem tu mudrost koju sam dugo pokušavao da usvojim i od koje sam se na neobjašnjiv način djelimično odvratio. Na toj mudrosti ne počiva toliko istina koliko nešto vrijednije… Pomoću nje dospijevamo u stanje u kom smo oslobođeni svega, a na prvom mjestu iluzija. Nemati više ni jednu iluziju a ne rizikovati debakl, utonuti u razočaranost potpuno izbjegavajući ogorčenost i svaki dan se malo-pomalo oslobađati pomračenosti u kojoj životare horde živih bića.
*
Umrijeti znači promijeniti držanje, umrijeti znači obnoviti se. Čuvajte se mislilaca čiji duh funkcioniše polazeći od nekog citata.
*
Ako su odnosi među ljudima tako teški, onda je to zato što su oni stvoreni da se ubijaju, a ne da imaju “odnose”.
*
Konverzacija s njim bila je podjednako konvencionalna kao konverzacija s nekim ko je na samrti.
*
Prestati postojati ne znači ništa i ne može ništa značiti. Čemu se baviti onim ko nadživljava nestvarnost, sebi sličnim koji nadživljava drugog sebi sličnog. Smrt zapravo nije ništa, ona je u najboljem slučaju simulacrum tajne, kao što je to i sam život. Antimetafizička propaganda groblja.
*
U djetinjstvu mi je imponovao lik čovjeka koji je dobivši nasljedstvo ispraćen “muzičarem” išao od bistroa do bistroa. Prekrasan ljetni dan: čitavo selo bijaše u poljima; samo je on praćen svojim violinistom lutao pustim ulicama pjevušeći neku romansu. Kad se navrše dvije godine, on se nađe bez prebijene pare kao i ranije. Ali bogovi se pokazaše milostivim. Umrije nedugo zatim. Ne znajući zašto, bio sam fasciniran – i imao sam pravo. Sada, kad pomislim na njega i dalje vjerujem da je bio neko ko je –jedini od svih stanovnika seoceta – imao dovoljno širine da spiska svoj život.
*
Poželim da urličem, da ljudima pljujem u lice, da ih vučem po zemlji, da ih gazim nogama… Uvježbavao sam uljudnost da bih stišao svoj bijes, a on mi se sveti onoliko često koliko može.
*
Da se od mene traži da najkraće što mogu rezimiram svoje viđenje stvari, da ih svedem na njihov najsažetiji izraz, umjesto riječi stavio bih uskličnik, jedno definitivno !
*
Sumnja se uvlači posvuda, ali ipak s jednim velikim izuzetkom: nema skeptične muzike.
*
Demosten je vlastitom rukom osam puta prepisao Tukidida. Tako se uči jezik. Trebalo bi imati hrabrosti pa prepisati sve knjige koje volimo.
*
Manje-više dopuštamo da neko mrzi ono šta radimo. Međutim, ako prezire knjigu koju smo mu preporučili, onda je to mnogo teže i ranjava nas poput podmuklog napada. Dakle, dovodi se u sumnju naš ukus, pa čak i naše rasuđivanje!
*
Kad posmatram kako kližem u san, imam utisak da uranjam u providencijalni bezdan, da u njega padam za navijek i da iz njega nikad neću da umaknem. Uostalom, nikakva želja za bjekstvom me ne dotiče. U tim trenucima želim da ih, što je moguće jasnije, opažam, da od njih ništa ne izgubim i da u njima uživam sve do posljednjeg – prije neizvjesnosti, prije blaženstva.
Emil Sioran
