Samo još da mu lešinu odnesu.
Tako kažu.
Kad su ga već ubili, jer im je povjerovao.
A i muve zunzaraju, osjetile.
Kako im se samo naivno pripustio.
Kako da ga baš kurvari razdjeviče…
Pa da zaklate zvona i da začate ne bi li mu prigušili plač.
Da je znao, pa da ih ne stvori.
Pa da uživa u neizdržnoj čežnji odloženog stvaranja.
Kud je krenuo sa tim sjemenom…
Da nema ničega, bio bi sve.
U svemu što se dvonožjem nakotilo, postade-ništa.
Uhvaćen u mrežu kao riba za pod malj.
Priboden kao leptir strašnom čiodom.
Zamršen u episkopskoj bradurini.
Prignječen smrdljivom papučom pontifeksa.
Sluđen zvonjavom i džamijskim arlaukom.
Priklješten bogolovkom mračne sinagoge.
Šta si tražio među čovjekolikim koji mržnjom dokazaše ljubav…
*******
Kad li će udariti šakom o astal…
Kad li će prevrnuti astal kadaverski…
Šta li će nam ostati kad ga živog zakopaju…
I da li će živa humka pored mrtvog zvjerinjaka postati taj novi svijet, bez humki i zvjerinja…
Ima li nam spasa ako je on jedini spas…
–Ne znam–kažem da bih kazao.
–Bolje je da ga nema–kaže tek da kaže.
A noć… u birtiji.
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač Zenit Novi Sad
