Fabrika
Mile u plavim kolonama, pričaju, puše, iskašljuju.
Ili tandrču bicikletima zvanim hitlerovka.
Neki u krcatim autobusima koji isprduju klobuke crnog dima.
Bitan mi taj žagor, volim taj miris.
Mada, ništa nije mirisalo.
Osim uspomene na trudbeničke plave kolone.
Ponekad mi u snu jaukne fabrička sirena.
I zaojka prepuna kafana kad se zgodi radnička plata.
Zapjenuša prvi maj, zaharmoniči nekakav pozni novembar.
Kuljne iz fabričkih dimnjaka, a sunce malko zasuzi, pa opet, kao beba, probeči.
Prolazili živi dani kao vozovi koji će se zauvijek ustaviti.
Čovjekoliki zakatančili.
Mnogo radnika postalo malo roblja.
Neki došli, ukrali radničku sreću.
I sad se vide ugašeni dimnjaci kao jarboli uklete lađe.
*******
–Sjećaš li se onih vremena—pita jedan u birtiji koji se povazdan sjeća.
–Kojih—brecnu drugi kojem i nije do sjećanja.
Onaj što se sjeća-zaćuti.
Onaj što se ne sjeća-zove turu.
Popiju.
Svako se nečega sjeća, mislim i gledam.
I kad neće, sjeća se.
Onaj što voli da se sjeća, možda se sjeća dobrog fabričkog kruga.
Onaj što se ne sjeća, iz tog dobrog kruga nije ni izlazio…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit Novi Sad
