I
Zaboraviše me, tugo, drumovi.
Odavno ni jednog da navrati.
Bjelina mi vid umori.
Stigoše me spori sati.
Sve se svelo u prozorsko okno
komad neba i oblak što plovi.
Smrt me gleda praznooko.
Nedajte me o drumovi.
II
Proljeće ide, a ona reži.
Prijeti – pluća će da iskida.
Moraću i ovo proljeće da preležim
između četiri bijela zida.
A napolju će listati topole,
kikotaće se rijeka ispod iva.
O, niko ne zna koliko proljeća bole,
kad su oteta i nedokučiva.
III
… Kako sam nekad ludovati znao s proljeća,
kad planu te kiše bučne.
Jednom sam divno pokisao,
ona – topola, ja – bor razbarušen.
A sad ne mogu prozor da otvorim,
da uđe to slavlje maja pijanoga …
Možda i danas negdje gori
ljepota ona bosonoga?
Kiša, kiša u travi, u lišću
šumi draga opijajuć snom.
Ozdraviću, sestro, ozdraviću
da bih umro kisnući ko krov!
IV
Te topole brezovačke,
te topole
milovane pogledima umirućih.
Te topole
što me bole
listajući i venući.
Te topole brezovačke,
te topole
što u suton muklo šume ko da ječe.
Nek ogole
te topole.
Gorosječe!
Gorosječe.
V
S jeseni
zeleni
tuga u meni,
s jeseni,
kad dozru dunje i regruti
i djevojke kad se zanevjeste,
s jeseni
nekud me zovu ceste.
Nekud
gdje lišće nikada ne žuti
i gdje su ljudi – vječiti regruti,
a djevojke – vječite nevjeste …
S jeseni
– tako su lažljive ceste.
VI
Noć. Novembar. Kiša vlaži, vlaži…
Pomrčina zgusnuta do krika.
U odžaku, ko da milost traži,
vije vjetar bolom beskućnika.
Negdje nekakva kapija pjeva,
s prizvukom tuge zaboravljenih.
U meni nešto dozrijeva
čudno nešto noćas zri u meni.
VII
Ne vjerujem ovoj noći
izdaće me.
Ako samo sklopim oči,
ako trenem,
prikrašće se,
zaklaće me,
ili će me udaviti omčom mraka.
Ne vjerujem ovoj noći,
crnoj,
gluvoj,
bez koraka.
Vito Nikolić
