Slično Vladimiru Nabokovu, koji je veliki pisac i ruskog i engleskog jezika, Josif Brodski je veliki pjesnik i ruskog i engleskog jezika. Za razliku od Nabokova, međutim, ruskog i engleskog Brodskog moguće je i ortografski razlikovati, tako što bi jedan bio Josif Brodski, a drugi – Joseph Brodsky. Već 1977. godine, Brodsky je napisao prvu pjesmu na engleskom (Elegija: Za Roberta Louela); takođe, tokom cijelog svog vanpetrogradskog života Brodsky je (sam ili u saradnji) prevodio na engleski pjesme koje je na ruskom napisao Brodski. U knjizi Collected Poems in English objavljenoj prvog aprila 2002. godine (u njujorškoj izdavačkoj kući Farrar, Straus & Giroux) sabrane su sve pjesme Brodskog izvorno napisane na engleskom jeziku te one koje je on sam (ili u saradnji) preveo s ruskog na engleski.
O tome kakav je pjesnik Josif Brodski, o ruskom Brodskom, dakle, dosta su pisali ovdašnji rusisti. Mnogo je manje pisano o engleskom Brodskom. A engleski (ili je možda bolje reći – američki) Brodski (odnosno Brodsky) je ponajprije urban pjesnik. Koristim adjektiv urban savršeno svjestan njegove posvemašnje potrošenosti i zloupotrebe. Ipak, teško mi je naći efektniji, kraći i bolji način da opišem njegov pjesnički engleski. To je moderan i kolokvijalan idiom, daleko od svake artificijelnosti i pompeznosti. Ako mu se u poeziji engleskog jezika može tražiti uzor, to je definitivno Odn, ne samo zbog one slavne ispovijesti Brodskog gdje on kao svoj motiv za pisanje na stranom mu jeziku navodi udovoljavanje sjeni, odnosno približavanje (već mrtvom) Odnu. U čuvenoj formulaciji samog Brodskog taj se motiv ovako definiše: To je ono što čovjek može da učini za nekog boljeg od sebe: da nastavi u njegovom duhu; mislim da je to zapravo i suština civilizacije.
Brodsky je bio i angažovan pjesnik. Na dvije pjesme ga je nadahnuo rat u Bosni i Hercegovini. O njima pišem na drugom mjestu. Ovdje želim kazati nešto o iskustvu prevođenja poezije (engleskog) Brodskog. Kad prozni pisac prevodi poeziju radi to valjda jer voli nekog pjesnika te želi njegove pjesme na neki način učiniti i svojim. Osim ljubavi ovdje je potrebno i poznavanje stranog jezika. Pjesme Josifa Brodskog ja sam zavolio kao gimnazijalac preko prevoda sa ruskog Milovana Danojlića i bilo mi je žao što ne znam ruski i što takvu poeziju ne mogu čitati u originalu. Znao sam ipak da Brodski nije pjesnik samo ruskog nego i engleskog jezika. Trećeg aprila 2002. godine, samo dva dana nakon što su prvi put u jednoj knjizi objavljene sabrane pjesme Brodskog na engleskom jeziku, prvi put u životu sam stupio na američko tlo, u Boston. Već sutradan, u knjižari Borders u School Street-u, u staroj jezgri Bostona, u neposrednoj blizini mjesta na kojem je započela znamenita Bostonska čajanka, kupio sam knjigu Collected Poems in English. Sada sam mogao čitati Brodskog u originalu. Čitati i prevoditi. Bio sam, naravno, kao i sada potpuno svjestan uzaludnosti mog pothvata. Pa Čarls Simić je kazao da bi za idealan prevod te poezije bio potreban združeni napor Džona Dona, Lorda Bajrona, T. S. Eliota i V. H. Odna.
Pošto ja nisam u toj ligi, nisam ni mogao tipovati na idealan prevod. No odlučio sam ipak učiniti to als ik kan (onako kako mogu). Riječima samog Brodskog: To je ono što čovjek može da učini za nekog boljeg od sebe: da nastavi u njegovom duhu; mislim da je to zapravo i suština civilizacije. Imao sam u sjećanju svoje prvo čitanje Brodskog, u gimnazijskim klupama, usred rata, u travničkoj Školskoj ulici, i vlastitu očaranost tim pjesmama. I trudio sam prevoditi pjesme iz knjige kupljene u bostonskom School Street-u imajući u mislima sebe ondašnjeg, želeći prevesti pjesme na način koji bi se dopao tinejdžeru koji u ratu čita poeziju, meni samom iz gimnazijskih dana ili nekom sličnom meni. To mi je bila želja i tom sam se mišlju vodio.
Preveo sam stotinjak tih pjesama. Dosad nisu objavljene u knjizi, ali dva izbora jesu u časopisima. Prvi u zagrebačkoj Tvrđi (broj 1–2, 2003); drugi u kragujevačkim Koracima (broj 7–8, 2007). Ovdje ću da navedem tri originalne pjesme Brodskog napisane na engleskom paralelno sa svojim prevodima, uz kratke komentare. Pjesme pripadaju različitim periodima njegovog „engleskog“ pjesničkog stvaralaštva i u tom smislu su karakteristične.
1.
Belfast Tune
Here’s a girl from a dangerous town
She crops her dark hair short
so that less of her has to frown
when someone gets hurt.
She folds her memories like a parachute.
Dropped, she collects the peat
and cooks her veggies at home: they shoot
here where they eat.
Ah, there’s more sky in these parts than, say,
ground. Hence her voice’s pitch,
and her stare stains your retina like a gray
bulb when you switch
hemispheres, and her knee-length quilt
skirt’s cut to catch the squall,
I dream of her either loved or killed
because the town’s too small.
(1986)
Pjesma iz Belfasta
Evo djevojke iz opasnog grada.
Ona crnu kosu svoju kratko reže
zato da onda kad neko strada
manje joj vlasi se ježe.
Ona smota kô padobran svoje uspomene.
Skuplja treset po svom kraju
i kod kuće povrće kuha: ovdje sjene
baš tamo gdje se jede pucaju.
O, ovdje naspram zemlje, neba ima više.
I zato joj glas je visok, mio,
i pogled ti njezin oko mrljom riše
kô žarulja siva kad bi zamijenio
hemisfere, i suknja joj je do koljena
noge joj vjetar šiba kô gad.
Zamišljam da je mrtva il’ voljena
jer ovo mali je grad.
(1986)
„Pjesma iz Belfasta“ spada među rane pjesme Brodskog u originalu ispisane na engleskom jeziku; tek pred sam kraj osamdesetih i od početka devedesetih nadalje, pjesme na engleskom postaju dominantne u njegovom stvaralaštvu.
„Pjesma iz Belfasta“ napisana je 1986. godine. To je znakovit podatak. 1986. godine, Hladni rat je još uvijek u punom jeku. 1986. godine, Brodskog još uvijek godina dana dijeli od Nobelove nagrade i od statusa neupitnog živućeg klasika. 1986. godine, Sjeverna Irska je velika globalna priča o terorizmu i potmulom ratnom stanju. Ta tematika je bliska Brodskom. Nekoliko godina ranije pisao je o vanrednom stanju u Poljskoj, nekoliko godina kasnije pisaće o ratu u Bosni.
Istorijsko-kolektivnoj temi, međutim, pjesnik, naravno, prilazi iz individualističke perspektive ikroz prizmu sudbine jednog pojedinca. U ovom slučaju to je bezimena djevojka iz Belfasta, opasnog grada. U skladu s modom osamdesetih, ona nosi kratku kosu, šiša se na kratko, no u pjesmi se to čita kao pokušaj da joj se vlasi manje ježe, da dlake koje se ježe budu kraće.
Brodskom politička poezija nije nužno bila strana, ali ovdje je perspektiva potpuno intimistička.Djeluje zapravo da je pjesma inspirisana fotografijom, možda novinskom, gdje u potpisu pod slikom stoji: Belfast. Na fotografiji je tamnokosa djevojka, kratko ošišana, u suknji do koljena. Pjesnik je zatim izmaštao njenu sudbinu. Vidi je kao domaćicu koja će prije sama da pripremi obrok, nego da ode u restoran, ne toliko zbog siromaštva, koliko zbog opasnosti od terorizma na javnom mjestu. U boji i visini njenog glasa, kao i u očima i pogledu, ogleda se sjeverni pejzaž, gdje neba ima više nego zemlje, pejzaž drugačiji od onog iz pjesnikovog zavičaja, ali ipak pejzaž dovoljno sličan.
Duša pjesme je, međutim, u posljednja dva stiha. Kaže pjesnik: Zamišljam da je mrtva il’ voljena / jer ovo mali je grad. U jednom trenutku, u jednom potezu, kao u čaroliji, nestaju konkretne istorijske okolnosti. Nije djevojčina tragedija toliko u tome što je Belfast grad u permanentnom vanrednom stanju, takoreći zapadni Bejrut, tragedija je više u tome što je to – mali grad.
I tu se asocijacije granaju: od Krleže i njegove pjesme „Kako je žalosna noć u malom gradu“ do one Vajtine „Azre“ (muzika Ranko Boban, tekst: Goran Gunjak) i nezaboravne dijagnoze: Ovo je mali grad, u njemu sve se zna. U malom gradu, postoje samo dvije moguće sudbine, samo dvije sudbine dostojne priče, dostojne pjesme: ljubav i smrt.
Brodski voli tu djevojku iz opasnog grada, vezao se za nju i želi joj dostojnu sudbinu. Želi joj ljubav, naravno, ali u opasnom gradu i smrt je realistična alternativa. Ipak, barem na prvi pogled, ova dihotomija podsjeća na proziran sofizam. Djevojka bi mogla da se preseli u neki veći grad, grad koji bi osim što je veći eventualno imao i prednost u tome što nije opasan, barem ne opasan kao Belfast. Nema, međutim, bezopasnog grada. Dobro je to osjećanje sažeto u onoj čuvenoj replici iz priče „Majka“ Zije Dizdarevića: „Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idi sredinom džade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, nego hajde ’nako, ’nako…“Ima ona urbana legenda, što se ovaplotila (i) u filmu Kuduz, o bosanskoj kafani u kojoj stoji natpis Zabranjeno sjedit ’nako što će reći da ne možeš da sjediš u kafani, ako ne piješ nešto. Na sličan način, može se zapravo reći da je nemoguće živjeti ’nako, živjeti u pravom smislu te riječi, bez rizika (što ne znači da to mnogi, naročito u naše vrijeme, i ne pokušavaju). U tom smislu, odlazak u kojem se bježi od opasnosti je ne nužno kukavički, nego je i neizvodiv, kao u varijaciji na priču o Bagdadu i Samari, kao u proverbijalnom bježanju od vlastite sjene.
U vrijeme kad je u imaginaciji tipičnog zapadnjaka Sarajevo zamijenilo Belfast kao (mali) grad u kojem se najčešće nasilno umire, u vrijeme kad je i kod Brodskog riječ Tune krenula da se veže za Bosnu umjesto za Belfast, Semezdin Mehmedinović je napisao pjesmu koja završava stihovima: „i bježiš odavde uvjeren / da smrt izvan Sarajeva ne postoji.“
Pjesnik zna da smrt postoji i izvan malih (opasnih) gradova. Kao i ljubav. Ostalo je nevažno. Svijet je mali grad.
2.
Blues
Eighteen years I’ve spent in Manhattan.
The landlord was good, but he turned bad.
A scumbag, actually. Man, I hate him.
Money is green, but it flows like blood.
I guess I’ve got to move across the river.
New Jersey beckons with its sulfur glow.
Say, numbered years are a lesser evil.
Money is green, but it doesn’t grow.
I’ll take away my furniture, my old sofa.
But what should I do with my windows’ view?
I feel like I’ve been married to it, or something.
Money is green, but it makes you blue.
A body on the whole knows where it’s going.
I guess it’s one’s soul that makes one pray,
even though above it’s just a Boeing.
Money is green, and I am gray.
(1992)
Bluz
Osamnaest godina sam živio na Menhetnu,
Gazda prvo bio dobar, pa se na zlo metnu.
Baš je ispô smeće. Mrzim ga, čovječe.
Novac je zelen, al’ kao krv teče.
Mislim da sad moram preko rijeke preseliti.
Nju Džerzi me sumpornim svjetlima mami.
Ljudi kažu, manje zlo je ostariti.
Novac je zelen, al’ ne raste na grani.
Ponijeću svoj namještaj, svoju sofu staru.
Al’ ne mogu da ponesem s prozora pogled znan.
A kao da sa njim bio sam u braku.
Novac je zelen, al’ si zbog njeg tužan.
Tijelo sve u svemu zna kamo se sprema.
A duša je ono što s molitvom slijedi,
čak i ako gore ničeg sem boinga nema.
Novac je zelen, a ja starac sijedi.
(1992)
Nije (mi) običaj kod prevođenja rimovane poezije, mijenjati shemu rime, ali u prvoj strofi ove pjesme morao sam da napravim poslovični izuzetak koji potvrđuje pravilo. Shema je ABAB, a ja sam je, samo u prvoj strofi, prebacio u AABB. Razlog je jednostavan: onaj Menhetn, s kraja prvog stiha, pa još u lokativu, tako mi se savršeno uklopio u potpuno logičan prevod fraze turned bad – „na zlo se metnu“, da mi prosto bilo grehota ne iskoristiti takvu rimu.
Pjesma je, inače, što se kaže, autobiografska. Naslov je zanimljiv jer potvrđuje još jedanput sklonost Brodskog da u naslovima svojih pjesama na engleskom koristi muzičko-žanrovske termine (tune, song, blues). U muzičkom kontekstu valja posmatrati i njegovu sklonost refrenu. Ovdje se refrenski variraju završeci sve četiri strofe. Posljednji stihovi, naime, svake od strofa počinju frazom novac je zelen. Iza fraze uvijek slijedi zarez, a poslije zareza svojevrsna pouka.
Interesantno je zapravo čitati ovu pjesmu paralelno s pjesmom Money Filipa Larkina. U oba slučaja je riječ o pjesmama sastavljenim od šesnaest stihova, odnosno od četiri katrena. I jedna i druga su rimovane, samo što je rima kod Brodskog, rekli smo, ABAB, dok se Larkin služi rimom AABB. Takođe, u obe pjesme, riječ money („novac“) pominje se četiri puta: po jedanput u svakoj strofi. Istini za volju, kod Brodskog je uvijek riječ o posljednjem stihu, a Larkin mijenja mikrolokaciju: u prvoj strofi je to prvi stih, u drugoj četvrti, u trećoj treći te u četvrtoj ponovo prvi. Formalno su obe vesele, raspjevane. Tu je takođe još jedna interesantna koincidencija: Larkin je Money napisao kao pedesetjednogodišnjak, dok je Brodsky napisao Blues s pedeset dvije godine. U izvjesnom smislu, ova pjesma Brodskog gotovo da se može čitati kao polemika s Larkinom. Polemika se tiče odnosa prema novcu.
Larkin o novcu ne govori onako kako se o ovom univerzalnom palijativu danas uglavnom razmišlja; nije to pjesma o manjku novca, o čežnji za novcem, o onoj tako poznatoj emociji maštanja o rješavanju svih problema samo kad bi se nekim čudom, volšebno, došlo do nekog konkretnog velikog iznosa, emociji koju dijele i najveći junaci Dostojevskog i različiti nevoljnici kakve svakodnevno srećemo na ulicama grada u kojem živimo. Larkin pjeva o nečem posve drugom, o nevoljkosti da se troše vlastite, pošteno zarađene pare. Nije da Larkin ne troši novac da bi štedio, on štedi da ne bi trošio novac! To je pjesma o kompulzivno-neurotičnoj i larpurlartističkoj štednji, štednji radi štednje, štednji čiju je apsurdnost Larkin, koji skoro programski nije imao djece, sažeo u stih po kojem je krajnja svrha svake ušteđevine, kolika god bila, plaćanje opremanja leša, odnosno kako Larkin kaže, brijanje mrtvaca. Larkin kao da pjeva o protestantskoj etici i duhu kapitalizma. Stihovi Brodskog su daleko od toga. Njegov bluz tiče se prolaznosti života i prolaznosti mladosti, a novac je unutar toga samo nužno zlo, nešto što je uvijek zeleno, nešto što valja prihvatiti zdravo za gotovo, nešto što nam češće nedostaje (jer ne raste na grani), nego što ga imamo previše pa ne znamo šta bismo s njim. Novac je elementaran, ali Brodskog ne brine to što mu on mrtvom ne može biti koristan. On zna da se stari – i s novcem i bez novca. Mada; manje zlo je ostariti, tako barem kažu ljudi.
Bluz Brodskog je pravi bluz: duhovita i ritmom vesela pjesma na neveselu temu. B. B. King je negdje rekao da pravi bluzer zna da odsvira pravi falš na pravom mjestu. Bluz je pjesma takvog bluzera. Larkin je ionako više volio džez.
3.
Love Song
If you were drowning, I’d come to the rescue,
wrap you in my blanket and pour hot tea.
If I were a sheriff, I’d arrest you
and keep you in the cell under lock and key.
If you were a bird, I‘d cut a record
and listen all night long to your high-pitched trill.
If I were a sergeant, you’d be my recruit,
and boy I can assure you you’d love the drill.
If you were Chinese, I’d learn the languages,
burn a lot of incense, wear funny clothes.
If you were a mirror, I’d storm the Ladies,
give you my red lipstick and puff your nose.
If you loved volcanoes, I’d be lava
relentlessly erupting from my hidden source.
And if you were my wife, I’d be your lover
because the church is firmly against divorce.
(1995)
Ljubavna pjesma
Kad bi se utapala, ja bih te spasio,
umotô u deku, sipo vrućeg čaja.
Kad bih bio šerif, tebe bih uhapsio,
držô te u ćeliji, pod ključem, do kraja.
Kad bi bila ptica, zvučnike stišô bih da šute
i cijelu noć slušô tvoj visoki ćurlik.
Kad bih bio oficir, ti bi u regrute,
i, tvrdim ti, bila bi dobar vojnik.
Da si Kineskinja, tvoj bih jezik naučio,
palio tamjan, oblačio se smiješno skroz.
Da si ogledalo, u ženski toalet bih odletio,
dao ti svoj crven karmin, napudrô ti nos.
Da voliš vulkane, ja bih lava bio,
u erupciji skrivenoj koja ne prestaje.
A da si mi žena, ja bih te volio,
jer Crkva razvod nikad ne priznaje.
___________________
(1995)
Moglo bi se reći da je srž engleskog Brodskog u pjesmi Love Song, imenjakinji kompozicije koja je romantičnim dušicama iz moje generacije neporecivo omilila Roberta Smita i grupu The Cure. Pjesma je formom naoko jednostavna: sastoji se od četiri katrena, a u svakom katrenu se duhovito analiziraju po dvije hipotetske situacije. U ljubavnoj poeziji, takav je postupak skoro pa opšte mjesto; odmah na pamet pada, recimo, Leonard Koen i I’m Your Man. Kad je o jeziku riječ, upravo u ovoj pjesmi očita je pominjana kolokvijalnost Brodskog, od upotrebe skraćenih oblika pomoćnih glagola karakterističnih za govorni jezik do nekih skoro slengovskih termina. U prve dvije strofe, hipotetske situacije se razlikuju po, da iskoristim šahovsku analogiju, bijelim figurama; strofe počinju onim u kojima bijele figure ima ona, a završavaju onim u kojima bijelim figurama igra on (lirski subjekt). U dvije posljednje strofe pak, bijele figure su uvijek njene, pa je i njegovo prilagođavanje nužno veće.
Duša pjesme je, naravno, završni kuplet. Ta hronološki posljednja hipotetska situacija, osma po redu, dakle, najrealnija je. Lako je zamisliti šta bi pjesnik uradio kad bi se njegova voljena utapala, lako je stvoriti fiktivni what if scenario, pa reći ja bih ovako da si ti ptica, ili da si Kineskinja. Šta učiniti kad se fantazija ostvari, kad se ljubav s poetskih visina spusti u svakodnevnicu života?Odgovor Brodskog je genijalan jer je istovremeno i banalan i duhovit; zapravo sam odgovor je banalan, ali je obrazloženje duhovito. Da si mi žena, ja bih te volio, / jer Crkva razvod nikad ne priznaje – tako završava pjesma. Kao u onoj čuvenoj pošalici Umberta Eka prema kojoj (post)moderan čovjek nije u stanju bilo kome da iskreno kaže Volim te najviše na svijetu i da, u najmanju ruku, stvar mora ironizirati pa eventualno reći Volim te najviše na svijetu, kako bi rekla Barbara Kartland, Brodskom treba autoritet Crkve da podeblja izjavu ljubavi.
Pronašavši (makar i ironično) razlog za trajnu ljubav u Crkvinom protivljenju razvodu, pjesnik može poetizirati i onu vrstu ljubavi koja se najteže uklapa u pjesmu, može, dakle, poetizirati i bračnu, svakodnevnu ljubav.
Muharem Bazdulj
