Knjiga dana Narodne biblioteke Srbije
Piše: Darko Polšek
U posljednja tri desetljeća sociologija znanosti i tehnologije postala je respektabilna istraživačka grana na način čudan za “čvrste” znanosti. Isprva su sociolozi znanosti pokušali dokazati kako se sve znanstvene tvrdnje, činjenice, i njihovi produkti mogu objasniti pomoću socijalne determinacije. Kada to nije uspjelo, zato što se zanemarila uloga prirode, sociolozi znanosti i tehnologije pribjegli su drugoj vrsti analize: znanstvene činjenice počele su se promatrati kao “crne kutije”, kao neproblematični, tj. neproblematizirani čvorovi univerzalne mreže koja spaja ljudski i izvanljudski, prirodni svijet, aktivnosti i njihove materijalizacije.
“Crne kutije” znanstvenih činjenica mogu se po potrebi raspakirati. Znanstvene činjenice su stoga neki hibridi i nema prevelikog smisla odgovarati na pitanje jesu li one isključivo ljudskog ili pak isključivo prirodnog podrijetla. Tako zamišljen svijet sastavljen je od prirodno-ljudskih mreža u kojima čvorove i niti čine i ljudi, i činjenice, i njihove povezanosti, a te se mreže mogu shvatiti i kao realne i kao simboličke veličine. I tako je iznova stvoreno područje istraživanja koje obuhvaća sve što postoji.
“Znanstveno” objašnjenje neke činjenice podudara se s rekonstrukcijom veza koje su dovele do njezina otkrića, do njezine civilizacijske ili društvene uloge. Neka osoba, baš kao i neka činjenica, značajnija je ako se nalazi u čvoru većeg broja niti, ako je potrebna za objašnjenje većeg broja drugih stvari. Istovremeno, objašnjenje neke činjenice ili važnosti neke osobe neće biti ništa drugo doli pričanje priče u kojoj će se (re)konstruirati smjer aktivnosti ili smjer niti mreže; ili pak pričanje koje će opisati raznolike niti koje vode iz jednog čvora. Ukratko, dok se za “čvrste znanosti” objektivnost postiže sve većom specijalizacijom, u “sociologiji znanosti i tehnologije” to se postiže maksimalnim otvaranjem svih predmetnih područja.
Ovo je kratki opis filozofije, tj. “sociologije znanosti” Bruna Latoura, danas vodeće ličnosti intelektualnog svijeta, profesora iz Ecole Nationale Superieure des Mines u Parizu i predavača na Kalifornijskom sveučilištu u San Diegu, teoretičara koji je u znanstvenim bestselerima Laboratorijski život, Znanost na djelu, Pasterizacija u Francuskoj izmislio jako korištenu metaforu “crne kutije”, promovirao sociologiju mreža, znanstvenu “etnometodologiju” i još niz veoma zanimljivih koncepcija “nove dijalektike”, “etnologije modernosti”, “premodernizma”, “suvremenog općeg Ustava” i tako dalje.
Knjiga Mi nikada nismo bili moderni još je jedno programsko remek-djelo opće “sociologije znanosti i tehnologije”. Što znači da nikada nismo bili moderni? Modernost po Latouru obuhvaća dva postupka zapadnjačke civilizacije pomoću kojih se klasificiraju ljudi i stvari. Prvi je postupak odvajanja Nas od Njih, razgraničenje naše kulture i tuđih kultura. To razgraničenje moguće je prema drugom postupku ili kriteriju koji obilježava Nas: to je postupak “purifikacije”, pročišćenja, tj. kategorijalnog razdvajanja Prirode i Kulture, Subjekta i Objekta, ili kako to Latour kaže, ljudskog od neljudskog. Modernost je prihvaćanje tih Velikih podjela. Za Nas, za razliku od Njih, uvijek je jasno što pripada kulturi, a što prirodi. Društva (“prirode-kulture”) koja nemaju tu jasnu demarkaciju Latour naziva predmodernima.
Ali, što to znači da mi nikada nismo bili moderni? To znači da je naše razlikovanje prirode i kulture, djelo “pročišćenja”, uvijek bilo umjetno i “nerealno”, jer su sve stvari negdje u sredini, istovremeno proizvod ljudi i prirode; sve su stvari hibridi, monstrumi, poluproizvodi, “kvazi-objekti” čija se prirodno-kulturna dvostrukost uspostavlja samo na umjetan način. “Modernisti” se, dakle, samo ponašaju kao da su im stvari ili prirodne ili društvene.
Ali, kako je onda “modernistički projekt” mogao tako dugo funkcionirati u toj “umjetnoj laži”? Latour pruža sljedeći odgovor: prihvaćanje Velike Podjele upravo omogućuje bujanje hibrida, proizvoda prirode-kulture, artefakata; moderna je diferencijacija krajnje produktivna. S druge strane, predmoderno nerazlikovanje je neproduktivno. Baš kao što u političkoj filozofiji trodioba vlasti (političke moći) ne omogućava opće objašnjenje političkih zbivanja, premda je po sebi vrlo produktivna, tako i modernost svojim diobama uspijeva biti produktivna, premda kida povezanosti koje postoje među realnim činjenicama, stvarima i ljudskim aktivnostima. Ukratko, možete birati: ili umjetna, ali vrlo produktivna razdvajanja, ili pak jedinstveno, nediferencirano i neplodno područje, koje je, međutim, vrlo pogodno za analizu interakcija ljudi i činjenica.
U čemu je snaga tih modernističkih razdvajanja ili “nepobjedivosti Modernih”, kako kaže Latour? Kako je moguće da takva razdvajanja budu produktivna? Snaga Modernih leži u “trostrukoj imanenciji” i “trostrukoj transcendenciji”, odnosno u višestrukoj mogućnosti kritike. Prvo razdvajanje, između prirode i kulture, omogućuje četiri ishodišta, i čvrste točke za kritiku i “denuncijaciju”. Prvo je ishodište stav o transcendenciji prirode: “Mi ne možemo učiniti ništa protiv prirodnih zakona.” Drugo je stajalište tome upravo suprotstavljeno: priroda je imanentna i naše su mogućnosti neograničene. Treći je stav tvrdnja o imanentnosti društva: “Mi smo potpuno slobodni, jer kreiramo društvo”; a četvrti je stav o transcendenciji društva: “Ne možemo učiniti ništa protiv zakona društva.” Sve četiri tvrdnje mogu se braniti, premda su antinomične i proturječne. Da se to moderno društvo ne bi raspalo pod teretom proturječja, Moderni Ustav, kojim Latour imenuje konstituciju “totaliteta” stvari i ljudi, oblikuje jednu etičnu garanciju: Kao što Bog ima višestruku prirodu (imanentnu, ovdje na zemlji, i transcendentnu na nebesima) tako i Moderni mogu prirodu i kulturu legitimno shvatiti na oba, proturječna načina. Modernističko mišljenje i društvo je dakle puno proturječja, ali upravo mu ona omogućuju neprestano pregovaranje, “posredovanje”; i upravo pomoću tog stalnog određivanja granica nastaju novi proizvodi, “kvazi-objekti” s proturječnom prirodom. Kakav je onda izlaz? Ako je modernost tako produktivna u svojim proturječjima, zašto bismo je odbacivali? Zašto bismo morali izabirati između predmodernosti, modernosti i postmodernosti, ili pak Latourove predmodernosti? Latour tvrdi da je proliferacijom “kvazi-objekata” s jedne strane, i sve većim razdvajanjem polova, s druge, došlo do razine u kojoj se opreke više ne raspoznaju zbog količine stvorenih hibrida. “Društvo je ili isuviše snažno ili pak isuviše slabo vis-á-vis objekata, koji su pak sa svoje strane ili isuviše snažni ili isuviše arbitrarni.” Izlaz je u amodernosti: pokušaju deskripcije stvarnosti koji od modernosti preuzima dugačke i velike mreže, eksperimentiranje, a odbacuje njegovu Veliku Podjelu, kritičku denuncijaciju, univerzalnu racionalnost; koji od predmodernih uzima neodvojivost stvari i znakova, transcendenciju bez opreka i temporalnost, a odbacuje nužnost spajanja prirodnog i društvenog poretka i kvantitativnu ograničenost; koji od postmodernista preuzima konstruktivizam, refleksivnost i denaturalizaciju, a odbacuje njihovu kritičku dekonstrukciju, anakronizam i vjeru u Modernizam. To je projekt “antropologije modernosti”, deskripcije, opisa, objašnjenja i produciranja kvazi-objekata, koji tendenciozno zanemaruje ograničenja velikih podjela i velikih znanstveno-disciplinarnih kategorizacija.
Ako sve ima veze sa svime, ako vas “mali virus AIDS-a vodi od seksa do nesvjesnog, zatim u Afriku, do kultura tkiva, DNA i San Francisca”, zašto bismo se ponašali da je razumijevanje znanstvene činjenice moguće samo ako te razgranate mreže pokidamo; zašto “analitičari, mislioci, novinari i političari režu u kriške te krhke mreže u čiste odjele gdje ćete naći samo znanost, samo ekonomiju, samo društvene fenomene, samo lokalne vijesti, samo osjećaje i samo seks”? Razumijevanje je onda moguće samo pažljivom rekonstrukcijom tih “znanstveno” odijeljenih fenomena.
