Jasan Pogled
Evo kako znamMatori mojDa zaceljujemKad se tebe setimPočinjem da se sećamSamo lepih stvariOnih koje su bile DaroviDa vidim šta je ljubavJer bilo je Ljubavi o itekakoI sve drugo blediI nevažno jeNaspram togaLjubav je bilaLjubavČak i kad je prošlaLjubav je pamćenjeZa sve druge ljubaviKao karika U zlatnomLančiću Branislava Kosić Vidić
tvoje noge lake kao vile zabodene u žednu zemlju Zagore glad i kamen prijatelji nasušno moje porijeklo u izvoru je nepitkomime ti odzvanja kanjonima punim poskoka svaki pogled ugriz je od kojeg se ne oporavljam oči me tvoje glade bez ikakve nježnosti otkidajuć od mene tvoj strah da te neću pustitirana ljetnoga Paga rastvara se na […]
Dvije grupe pansionaca navlače konop.Lica zgrčena, stomaci pivski, ruke mekane.Prije meča su u besprekornom poretku, sapeti plavim i bijelim treger-majicama, butine stegnute uzanim nogavicama bermuda.Na kraju meča posvuda su razbacani kao razbijena vojska.Jedni se grleno raduju, drugi su polijegali po prašini.Za ručkom, zalizani servir ponavlja u sebi čuvene riječi: dvije […]
Na zelenom kvadratu, pod mlakim suncem na zamućenom nebu.Mnoštvo balona drečavih boja.Na ležaljkama otromboljenih stomaka.Dok vrište razmažena djeca i ciče raspomamljeni krivonogi psići.Maze se i ljubakaju.Ispijaju ogromne krigle, mljackaju roštilj kobasice.Podriguju u sumrak.Svaki prdež izaziva erupciju divljeg smijeha.Žene čuče u žbunju.Psići zapišavaju kržljava stabla.Već u ponedjeljak iščekuju nedjelju. Boris Jovanović
Crni labud,to sam ja,tajna reč Sunca,slika što raste u umu Meseca iposeje strasti, zebnje, radost, plimu katarze. Crni labud,to sam ja,tragičar isti kao vreme,vozač paklene kočije koja stiže doispovesti svih. Crni labud,to sam ja,preskok anarhije,arhaično me izgovara Sunce dok seseća vremena i tajnih slika pesme. Crni labud,to sam ja,iznad mene […]
Za Džima Morisona Očistiti klubočistiti zvukočistiti telosve ostalo je deo kulisaDžima ovdeniko neće prepoznatisada je na sigurnomtek pijana skitnicašto sanja grimiznu legijuPem je riđa vestalkasa licem petogodišnjeg detetaključaonica njene zenicepostojano je širaod ključa svetlostiona želi Volkswagen bundui 30 grama čistog snazapitana kako se otcepitiod trajno fiksirane slikekako samo reči ostavitida […]
Razorili su lastavičja gnijezda, s ushićenjem i zviždukom veselosti.Laste su se izgubile u bezdanu neba.Njihova pilad sažvakala je čeljust noći.Oni žure ili se pretvaraju da žure.Uglavnom čačkaju nos i stružu zadnjice.Mirišu na kurjake. Boris Jovanović
I onda padneRazbije seU paramparčad I ti sediš i skupljašDeliće Sa namerom da ih ponovoSastavišAli onda se posečešI ruke ti krvareI shvatišDa samo produžavašBolDa zapravo plačešZa nečim što ne plače za tobomI da se u stvari sve pretvorilo u prahOnda uzmeš metluPočistišZatvoriš poklopacPošalješ tamoGde treba da odeOstane prazno mestoŠto ćutiIli možda čekaDa […]
Na plakatu civilizacije,potpisuje je krik.Raj i pakao dodiruju njene oblike,i na tom plakatu civilizacijevide ženukao krvavu zvezdu,kao entuzijazam Sunca,kao vreme koje je volelonjene obrise,njene reči,njene slike. Sanda Ristić Stojanović
Svi su gledali u vrata.Mlijeko kipi gaseći vatricu pod kotlićem.Raspremljene posteljice su hladne.Dočekala je zoru okamenjena na tronošcu.Osluškuju šćućureni na krevetu. Boris Jovanović