Zen je poput potoka koji izlazi iz planine. Ne izvire da bi utažio žeđ putnika, no ako se putnici žele poslužiti njime, to je u redu. Vi sami morate odlučiti što ćete s vodom; posao potoka je samo da teče. Zen majstori poučavat će svakoga tko je uporan u tom nastojanju, tko god on bio. Samuraji su postali zahvalni učenici redovnika zena i dali su im najbolju zemlju u gradu!
Na toj su zemlji izgradili silne zgrade, s teškim krovovima u stilu kineske dinastije Tang, a koje su ispod toga skrivale elegantnu otrcanost. One su poput lampiona – pod krovom su prazni podovi pokriveni slamnatim prostirkama; tu su i pomični zasloni, i tu i tamo koji jastuk za sjedenje, i ništa više. Unutra imate osjećaj “životnog” prostora.
Razmotrimo to na trenutak. Već sam rekao da na Zapadu zanemarujemo prostor. Znamo da je prostor na našem planetu prepun zraka, i znamo da je on “nešto”. Zrak zauzima prostor i vrlo nam je važan, zapravo, neophodan za život, no mi mislimo da zrak jednostavno ispunjava “prazninu”. Kada astronomi zapodjenu razgovor o zakrivljenom prostoru ili o osobinama prostora, prosječna osoba smatra to uvredom svojem zdravom razumu.
“Kako prostor može biti zakrivljen? Kako može imati bilo kakva svojstva? On ne postoji. On je ništa!”
No, ispraznost takvog razmišljanja postaje očita onog trenutka kada shvatite da su čvrstoća, materijalnost ili gustoća nezamislive bez prostora. Prostor je razmak između krutih tijela, a time je, na neki način, i odnos između njih. Da bismo to shvatili, razmotrimo na trenutak jednu potpuno drugačiju vrstu prostora: “glazbeni” prostor – razmak između nota u melodiji. Kada svirate niz nota u melodiji, nema stanke, nema tišine između dviju nota; one neposredno slijede jedna drugu. No, upravo zbog tog razmaka – nečeg što nije rečeno, što nije zabilježeno zvukom – čujete melodiju. Ako ne čujete razmak, ne čujete ni melodiju. Prostor između nota, stopa, razmak, bitan je dio u melodiji. Na potpuno jednak način prostor je taj – bilo da se radi o unutarnjem prostoru ili o međuzvjezdanom prostoru – koji ide ruku pod ruku s postojanjem bilo kojih krutih tijela ili zvijezda. Prostor nije puko “ništa”, on je drugi pol nečega.
Pogledajmo to s drugog stajališta. Prostor smo razmotrili astronomski i glazbeno; razmotrimo ga na trenutak estetički. Kada u motelskoj sobi, na primjer, ugledate tipično “zapadnjačku” sliku cvijeta – hoteli i moteli iz ne znam kojeg razloga vole slike cvijeća ili ptica iznad kreveta – vidite hrpu cvijeća postavljenu točno na sredinu papira. To nam govori da osoba koja je napravila sliku nema nikakvu predodžbu o prostoru, jer prostor na toj slici služi kao puka pozadina, i ne predstavlja ništa više. Nema baš nikakvu ulogu; prostor nije dio slike.
Međutim, kada kineski slikari koriste prostor, uočavate da oni pri slikanju jedne vlati trave ili grančice bambusa ili stabla bora, nikada ne postavljaju te predmete na sredinu papira. Istaknuti su na jednoj strani tako da je prikazani predmet, da tako kažemo, “uravnotežen” prostorom, a prostor je bitan dio slike. Postavljajući grančicu bambusa na jednu stranu, odmah uočavate dio slike koji nije bio predstavljen kao nešto – kao magla ili čak voda.
Slikar ne mora ništa raditi s tim prostorom – na neki način sve je u slici. Bambus nije samo postavljen nasuprot pozadini – sve do samog ruba papira uključeno je u sliku na ovaj način. Umjetnik vidi polarnost prostora i krutih tijela i koristi tu polarnost u slikanju dovodeći ih u ravnotežu.
No, vi ne osjećate tu ravnotežu ako je zbijeno područje – oslikani predmet, što god on bio – postavljeno točno u sredinu prostora. Vi umjesto toga ukidate važnost prostora; nema mu “mjesta” na slici. Kada mislimo o nekom krutom predmetu koji jednostavno stoji nasred platna, zanemarujemo prostor.
Sjajno sam se provodio kada sam posjećivao studentske zajednice i provodio pokuse iz gestalt psihologije, koji ilustriraju lik i pozadinu. Prema gestalt teoriji percepcije, skloni smo primjećivati lik, a zanemariti pozadinu.
Skloni smo opaziti predmete u pokretu dok zanemarujemo ono što je razmjerno nepomično. Prije ćemo uočiti područja koja su čvrsto ograđena nego ona koja su raspršena.
Nacrtam krug na ploči i upitam grupu, “Što sam nacrtao?” Oni uvijek kažu: “Krug, loptu, prsten”, ili nešto slično. A ja onda kažem: “Zašto nitko nije rekao da sam nacrtao zid s rupom?” To pokazuje da smo skloni zanemariti pozadinu i pozornost usmjeriti na lik.
Zapadnjački umjetnici gotovo neizbježno oslikavaju cijelu pozadinu jer ne shvaćaju da je “prazan” prostor važan. Arhitekti, međutim, govore o “svojstvima” nekog prostora jer znaju da je ono što oni rade zapravo stvaranje životnih prostora za ljude. Oni ograđuju prostor, pa je na taj način prostor za arhitekte određena realnost. No, za običnog čovjeka prostor jednostavno ne postoji! Mi ga nismo svjesni.
Vrlo je zanimljivo da u pokusima meditacije možete iskusiti razne vrste prostora: optički prostor, zvučni prostor i osjetilni prostor. Zatvarajući oči, na tren možete shvatiti kakvu bi predodžbu prostora imao slijepac. Svaki osjet ima specifično shvaćanje prostora.
Postojalo je razdoblje u našoj povijesti u kojem vidimo, čitajući između redova drevne književnosti – sve do Dantea – da su oni “prostor” i “um” smatrali istima. A ako malo razmislite o tome, vidjet ćete da je to prilično očito. Uzmite za primjer “svijest” – ono što budisti nazivaju vijnana – koja znači vidjeti. Osnova vida jest vrsta ekrana, i kao što imate platno na koje projicirate dijapozitiv ili neki film, tako postoji i vrsta pozadine ili područje na kojem se mora nalaziti sve što vidimo. Riječ je o onome što nazivamo “vidnim poljem”, koje je ovalnog oblika i nejasnih rubova. Vi “vidite” ovalno područje, to vidno polje. Mora postojati to otvoreno polje da bi uopće postojao bilo kakav vid, pa, iako ga zanemarujemo, to je polje pozadina.
Nekoć davno sjedili su Englez i Indijac zajedno u vrtu i hindus je pokušao Englezu objasniti osnove indijske filozofije. Tako je rekao: “Gledaj, na kraju vrta je živica – nasuprot čemu vidiš živicu?” Englez odgovori: “Nasuprot brda.” “A nasuprot čemu vidiš brda?” On odgovori: “Nasuprot neba.” “A nasuprot čemu vidiš nebo?” A Englez nije znao što bi rekao. Hindus je zaključio: “Vidiš ga nasuprot svijesti.”
Na isti način prostor, zbog toga što on sam “jest” – zbog materijalne vibracije – jest onaj prostor za koji smatramo da postoji između tijela. To je pozadina – polje – koju veličine moraju imati da bi djelovale. Na jednak je način taj prostor nevidljiv, svijest nije poznata jer nije predmet našeg znanja. Ta dimenzija vašeg bića je poput prostora.
Ta se osnova u budističkom učenju naziva amala vijnana, a znači “bez mrlje”. Ne možete ostaviti trag na prostoru!
Buddha je rekao: “Put prosvijetljenoga ne ostavlja trag – on je poput puta ptica na nebu.”
Budisti opisuju krajnju realnost svijeta kao shunyata, što se često prevodi kao “praznina” ili “ništavilo”, ili čak kao “plenum ništavilo”, u značenju ništavila, ali onog koje je puno mogućnosti. Osnovno učenje budističke mahayana filozofije izneseno je u Sutri srca:
Oblik je praznina; praznina je oblik.
Da bi izrazili ovu ideju na kineskom, oni koriste znak za shunyata ili prazninu koji također znači “nebo” i “prostor”. Prostor se dovodi u suprotnost s riječju za oblik, formu (koja također znači “fizički oblik” i “boja”), a znak između njih nešto je poput “upravo jest” – prostor upravo jest, ili je potpuno jednak obliku. A kada se znakovi obrnu onda dobivamo da je oblik upravo praznina.
Kineska riječ za “jest”, međutim, nije baš ista kao englesko ili europsko “jest” (est na latinskom), prije bi bila nešto kao “neodvojivo je od”, ili “uvijek ide uz”. Ta su dva značenja međuovisna. Ne možete imati prostor bez oblika, ne možete imati oblik bez prostora. Oni su u međusobnom odnosu, a na taj način oni jesu onaj drugi, jer je u osnovi svakog neodvojivog odnosa zajednički temelj.
Shvatiti da oblik otkriva ništavilo i vidjeti da ništavilo otkriva oblik, tajna je za svladavanje smrti. Ovo ide toliko daleko da, kada pojedinac nije svjestan prostora, on nije svjestan vlastite vječnosti – to je isto!
Ljudi katkad pretpostavljaju da oblici moraju nestati da bismo bili svjesni dimenzije vječnog. To je rašireno među Indijcima, koji vjeruju da u nirvikalpa samadhi, koja predstavlja najviše stanje svijesti (samadhi znači stanje meditacije, koncentracije, zadubljenost u krajnju realnost izvan riječi; nirvikalpa znači bez koncepcije, bez pojma) nema “sadržaja”. Oni tvrde da je u stanju nirvikalpe um potpuno lišen bilo kojeg oblika ili pokreta. To zvuči kao potpuna “bjelina”. A u zenu se za osobu čiji je um u takvom stanju kaže da je “kameni” Buddha, baš poput Buddhe načinjenog od kamena, koji sjedi uz oltar: ne postoji svijest. To nema smisla, pa tako u zenu sve to tumače na jedan zaista bitno drugačiji način. Posjedovati nirvikalpa samadhi, krajnje stanje svijesti, ne znači posjedovati svijest u kojoj nema oblika, riječ je jednostavno o ponovnom uviđanju realnosti prostora. Radi se o tome da vidimo kako se oblici u prostoru javljaju i nestaju, kao što se i lišće javlja i nestaje sa stabala, kao što se zvijezde javljaju i nestaju s neba.
Nebo je na neki način majka zvijezda, a nijedna žena, naravno nije majka dok ne rodi dijete. Prema tome, proctor ne nastaje kao matrica svijeta sve dok nema nečeg što treba njegovati. Iz tog razloga Kinezi koriste naziv “zajedno nastati” da bi upozorili na odnos među svim suprotnostima: oni dolaze na svijet, zajedno nastaju.
Prostor i oblik nastaju zajedno – jednako kao i bitak i nebitak. Tada možete vidjeti što to znači u praksi: kada niste svjesni prostora, niste svjesni ni punoće svoje prirode.
S porastom broja stanovnika i sve većom pretrpanošću prostor će dobiti na cijeni, i mi ćemo ga zbog toga postati svjesniji. Možda je to razlog da se vrste umnožavaju: kako se povećava mnogost, tako se povećava i svijest o jednosti.
U zenu, na pitanje “Što je krajnja realnost?”, učitelj odgovara: “Kilogram i pol lana.”
On bira nešto vrlo osobito, izrazito konkretno i “svakodnevno” – nešto prilično svjetovno – da bi odgovorio na to metafizičko pitanje. Zašto? Zato što prostor ne briše ono pojedinačno, nego upravo taj osobit, uobičajen svakodnevni događaj proklamira i reklamira temeljno jedinstvo svijeta.
Mnoštvo reklamira pojedinačno – ono kruto implicira i uistinu iskazuje i naglašava činjenicu da prostor postoji. Da nema materijalnih stvari, ne bi bilo ni prostora. Pokušate li zamisliti prostor bez tih opipljivih predmeta, morate se riješiti sebe koji to promatrate jer ste vi takva kruta tvar usred prostora! Prostor, prostor, proctor zauvijek – ni sa čim u njemu – potpuno je besmislen, nezamisliv pojam. Morate imati prostor i krutu tvar – oni
uvijek idu zajedno.
To objašnjava neke od mnogih načina na koje se u zen životu shvaća prostor. Razmotrimo nešto drugo, prilično različito: njihov pojam siromaštva. Siromaštvo svećenika, na primjer, nije ono siromaštvo kakvo mi zamišljamo u zapadnjačkoj tradiciji. Nije riječ o siromaštvu kao o vrsti ugnjetavanja, gdje su siromašni zakinuti i osjećaju da ih je siromaštvo ogolilo. U zenu je siromaštvo dobrovoljno i ne smatra se toliko stvarnim siromaštvom koliko jednostavnošću, slobodom, pročišćenjem.
Oni na to gledaju kao na čistoću. “Čisti” um – “neokaljani” um – ne znači da ste namješteno kreposni, u bilo kojem smislu, jer oni uopće o čistoći ne razmišljaju na taj način. Ne znači da nemate nikakav tek – da ne osjećate glad, da se nikad ne osjećate seksualno, ili bilo što takvo! U zenu čistoća podrazumijeva “jasnoću”. “Čisto” oko je jasno oko – bez prašine u njemu, baš kao što je čisto zrcalo, zrcalo bez prašine. No, stvarni prototip čistoće u budističkoj književnosti nije toliko zrcalo koliko sam prostor. To je čistoća, jasnoća, transparentnost; to je također sloboda. Čistoća i siromaštvo jednostavno znače odsutnost boli.
Ono što posebno upada u oči kad je riječ o zen ljudima jest pročišćen um. Kada ste u dodiru sa zen majstorima, imate čudan osjećaj da su oni, dok god ste s njima i dok god im se obraćate, potpuno s vama. Nemaju ništa drugo za činiti, do pričati s vama. Oni su samo “upravo tamo”.
Voljni su malo “čavrljati”. Nisu poput onih strašno ozbiljnih duhovnjaka koji nemaju vremena za razgovor i koji ne mogu dopustiti da im dan prođe tek tako! No, oni ne trate vrijeme. Ne gube živce i nisu rastreseni. Kad je nešto završeno, onda je završeno; i odmah se bacaju na nov problem.
To se može vidjeti u načinu na koji hodaju. Imaju karakterističan hod, koji se prilično razlikuje od hoda ostalih Japanaca. Jednim dijelom to može biti zbog odjeće, jer zen svećenici nose široke suknje preko svoje odjeće; hodaju dugim koracima, u karakterističnom ritmu. Svećenik zena koji hoda niz ulicu jako nalikuje mački koja prelazi cestu. Kada vidite mačku dok prelazi cestu, imate osjećaj da ona uvijek točno zna kamo ide. I mačke i svećenici zena kreću se na način koji izražava osjećaj slobode.
