Dijalektika egzistencije u filozofiji Serena Kjerkegora (3)
Piše: Mirko Zurovac
b) Etape na životnom putu
Kod Kjerkegora postoji jedna dijalektika koja se suprotstavljaHegelovoj dijalektici. Ona se javlja već u sferi estetskog kad se egzistencija nalazi pred zastrašujućim “ili-ili” odlukama, kad bira. Svojom dijalektikom i pjesničkim darom Kjerkegor je htio podsjetiti na lično i neponovljivo u individualnom životu čovjeka koje se rastočilo i izgubilo u univerzalijama tradicionalne filozofije, a naročito u Hegelovoj dijalektici apsolutnog duha i sveobuhvatnog jedinstva logosa i uma. On je u umjetničkoj formi, u formi pjesništva, pseudonimnih ispovjesti, rasprava, indirektnih formi izraza, replika, pripovjedi, dnevnika,molitvi, članaka i crtica opisao konkretnu egzistenciju zabrinutu za svoj lični individualni i nepatvoreni život.
Žan Val napominje da je Kjerkegora zbog toga mogućenazvati fenomenologom: “Jer ono što je on napisao o vjerovanju, o vjeri, je prije svega deskripcija fenomena vjere. Ali on nije samo fenomenolog, on nam pokazujesmjerove, smjerove koje mi u jednoj vrsti tame bez znakova trebamo slijediti”. Pa i pored toga Kjerkegor sebe nije smatrao ni prorokom ni reformatorom, nego je u svijetu beskrajno mučenim gubitkom vlastite supstancije inaugurirao jednu filozofiju o čovjeku koji živi usamljen u strepnji, očaju i patnji.
Na svoj egzistencijalno-religiozni— način on poziva čovjeka da se izvuče iz hladnih zidova Hegelovog objektivizma, iz objektivnog zbivanja,iz otuđenog vremena, iz zamorne, izvještačene tmine zaborava vlastitog života, iz pustinje stvari, iz mita razuma, iz praznine, beskrajne i uzaludne trke za nestalim smislom, iz anonimnosti, iz indiferentne nezainteresovanosti za vlastitu egzistenciju, iz uniformosti, iz refleksije,iz apstrakcije, iz bezimenih ideja i praznih opštosti, iz vječnih istina, iz sistema, iz metafizike, iz panteizma i panlogizma, iz posredovanja, iz gubitka egzistencije, iz nužnosti, u slobodu onoga koji spoznaje, u svoju neponovljivu, subjektivnu, nepatvorenu istinu u moje vlastito biće kojim sam skoro urastao u božanstvo, u svoj intimni svijet, u svoju zemlju, u rodno tlo egzistencije, u egzistenciju u kojoj se o istini ne misli i ne govori, nego se istina živi, u beskrajnu zainteresovanost za vlastitu egzistenciju,u bol kojim donosi, u dramu patnje koja sam ja sam, u sebe sama jer ja sam bitno u svoj egzistenciji individuum i kao Takav u isto vrijeme sam i cio ljudski rod.
“U svakom trenutku stvar stoji tako da je individuum on sam i rod”. (S. Kjerkegor:”Pojam strepnje”)
Individuum se, prema Kjerkegoru, sabira u bolu i drami patnje, neograničeno. Uvijek je u pitanju. On pita za svoju vlastitu egzistenciju. Prema pitanju ne može biti ravnodušan, jer je pitanjem iznutra, kao vihorom zahvaćen, ali ne tako da samo pitanje odgovara. O tom pitanju se odlučuje do kraja života. To pitanje je pitanje o slobodi.
Ono je na najintimniji način vezano za egzistenciju čovjeka.
Čovjek, egzistirajući, traži svoju neponovljivu “subjektivnu” istinu koja se ne može objektivirati, jer je sam ta istina.
Kjerkegor je razvio svoju misao u strasnoj opoziciji prema Hegelovoj filozofiji objektivnog duha koja jeodlikovala veliku pobjedu sveobuhvatnog jedinstva bez znakova neponovljivog u životu čovjeka. Tako su ova dva mislioca, Hegel i Kjerkegor, suprotstavljeni u svim glavnim pojmovima svoje filozofije.
- Hegelovoj objektivnoj istini Kjerkegor suprotstavlja istinu koja se živi (subjektivnu istinu).
- Hegel se interesuje za opšte, univerzalno, sveobuhvatno, logos, um, svjetski duh, a Kjerkegor za lično, jedinstveno, individualno, neponovljivo, nepatvoreno, jednokratno u životu čovjeka.
- Hegel oblikuje jedinstvo protivurječnosti, Kjerkegor ostaje razapet između njih.
- Za Hegela biće je pojam o sebi koji sebe shvata kao biće. U pojmu ideja i stvarnost su pomireni. Moć spekulacije je bezgranična, jer ona, produbljujući se prema vlastitoj prirodi, ostvaruje jedinstvo stvarnog i duhovnog. Suština stvari je teorijska, a stvarnost duhovna.
Za Kjerkegora, međutim, duh se spekulacijom uznesen do vrtoglave visine nenadno ruši u bezdan ničega svaki put kad se sjeti svoje pojedinačnosti. Tada nastaje strah, očaj, užas, muka, patnja, strepnja.
“Šta mi predstoji? Šta će mi budućnost donijeti? Ja ne znam, ja ne slutim ništa. Kad se pauk iz jedne čvrste tačke spušta u dubinu, on neprestano vidi pred sobom samo prazan prostor u kojem nigdje ne može staviti svojenogice ma koliko njima batrgao po zraku. A ono što ga dalje tjera je tanka vlastita nit što je ispušta iz leđa. Tako se dešava i sa mnom; preda mnom stalno prazan prostor; ono što me naprijed goni je jedna konsekvencija koja iza mene leži. Ovaj život je tako temeljito, tako užasno izokrenut, da se to ne može izdržati”. (S. Kjerkegor: “Ili-ili”)
- Hegelova filozofija je teodiceja, otkrivanje apsoluta, jednoga koje je nužno, a Kjerkegorova komplementarna teologija koja je čak i u opoziciji prema Hegelu nužna dopuna njegove apstraktne misli. (Maks Benze)
- Hegelova filozofija je našla svoj izraz u sistemu, Kjerkegorova u egzistencijalnoj prozi koja čuva odjek ličnog života.
- Prema Hegelu istorija je objektivna, jer se o njoj misli kao o nečem u čemu je istina ostvarena. Ona je“svjetski process” postajanja koji u sebi reflektuje određenje opšteg, pa je beskrajno indiferentna prema pojedincu.U beskrajnom interesu za opšte isčezao je interes za individualno, pojedinačno i egzistencijalno. To opšte je kod Hegela svjetski duh kojeg Kjerkegor neće poricati,ali će vjerovati da se on može ostvariti samo u pojedincu.
- Kod Hegela istorija kao svjetski proces je kontinuirana i određena, a kod Kjerkegora čovjek sam, svaki pojedinac za sebe, u ekstatičnom udaru smjelosti proizvodi svoj život i svoje ja.
- Kod Hegela dijalektika se drži tendencije napretka svijesti o slobodi; kod Kjerkegora ona je oslobođenje čovjeka u zastrašujućim odlukama izbora gdje čovjek bira sam sebe kao biće koje ima mogućnost da se bira.
- Suprotnost između Hegela i Kjerkegora javlja se kao suprotnost između stvarnosti i mogućnosti. uprotno Hegelovoj filozofiji sistema jednoga kojeje nužno, Kjerkegor brani ono što još nije, a što je moguće. Tako se ponovo postavlja pitanje odnosa mogućnosti i stvarnosti s kojim počinje drama egzistencije.
Drama egzistencije počinje u trenutku kad egzistencija počinje zdvajati u nemogućnosti da se odluči. Sam Kjerkegor je u svom ličnom životu prošao sve faze koje ćekasnije nazvati stadijima na životnom putu kojim egzistencija dolazi u beskonačnost.
Istina, kao dječak, Kjerkegor je bio duboko zaokupljen religioznom tminom i krivnjom svog oca. To mu nije smetalo da u mladićkim godinama povjeruje da se potpuno oslobodio tog uticaja i nepodnošljivih okova koji su mu sasvim nepotrebno bili nametnuti u detinjstvu. Za izvjesno vrijeme on se potpuno posvetio opažanju i uživanju svijeta bez ikakve veze bilo sa vjerom ili nekim drugim moralnim principima. Kad mu je bilo 23 godine, (1836) on se podvrgao moralnoj konverziji, a dvije godinekasnije ponovo se vratio hrišćanstvu. Svaka od ovih etapa kroz koje je prošao izgledale su mu kasnije kad je na njih gledao kao etape u razvoju ljudskog bića uopšte kroz koje svako ima mogućnost da prođe ili da permanentno živi u bilo kojoj od ovih etapa. Svaki pokret ka višoj etapi mora biti ono što individua odluči sama za sebe da čini. Dijalektika se ostvaruje u egzistenciji. Kjerkegorova dijalektika se, za razliku od Hegelove koja se ne može razumjeti izvan kategorije stvarnosti, razumijeva samo u pojmu mogućnosti i djelovanja ili djelovanja iz mogućnosti.
Različite etape na životnom putu koje je opisao, estetska,etička i religiozna, su po svom karakteru negativne, jer su samo mogući dijelovi cjeline koji pretenduju da postanu cjelina kao takva. Zato bi se moglo reći da Kjerkegorova dijalektika čezne za pojedinačnim koje prolazi egzistencijalne etape i od trenutka do trenutka živi i pati u slobodi.
Estetski stadij je etabliran u svijet mogućnosti i medij mašte sa temporalnom određenosti trenutka. Tako široko određenje estetskog stadija na životnom putu egzistencije govori o tome — što je T. Adorno s pravom primjetio — da Kjerkegor pojam estetskog nedosljedno sprovodi. On pod tim najpre podrazumeva sve što izvorna grčka riječ može značiti: osjetljivost, prijemljivost, čulno iskustvo, ali i način života u kom čovjek čuva smisao za ono što nije stvarno, nego je moguće.
Pod estetskim Kjerkegor podrazumjeva područje umjetničkih djela, ali i stav, držanje i ponašanje čovjeka. Čovjek tada može živjeti estetski, a da ne napravi ni jedno umjetničko djelo. To opet ne znači da voli lijepe stvari,nego da živi na neposredan način. Estetsko u čovjeku jeono pomoću čega je on neposredan. Pojam dobra u grčkoj etici nije, kao u hrišćanstvu, bio odvojen od zemaljskog,čulnog dobra, pa je grčka etika po svom karakterubila estetična, to jest neposredna.
“Kategorija estetskog, primjećuje Gvido Morpurgo-Taljabue, je kategorija estete,a ne umjetnika. . . Može se naime primjetiti da Kjerkegorova kategorija estete nije namjeravala da objašnjava umjetnost, već samo psihološke sadržine izvjesnih umjetničkih djela (Mocartovog Don Žuana, na primjer)”
U estetskom stadiju čovjek esteta živi po umjetnosti. Drugimriječima kazano to znači da živi u krugu svoje neposrednosti. Prema Kjerkegoru to još ne znači da čovjek tada istinski živi u svojoj egzistenciji. Prepuštajući se životu u njegovim neponovljivim dražima trenutka on se kreće samo na površini života koji se razbija u malim valovima uživanja. Arhetipske estete, Neron, Don Žuan i Johan zavodnik, ne mogu da razumiju život, jer su sami u nestalnim i neponovljivim trenucima života rasuti. Otuda u sred punine duha, otmjene prirode i iskustva u prolaznim zadovoljstvima bojazan, ironija, beskrajni nemir života, rasutost, patnja, muka, bol, nevolja, zlo. Sjeta kojaje bila biće Nerona, iako nevolju i patnju donosi, može biti nešto lijepo i istinito kad čovjek sjetnim postaje svojom krivicom. Ako se smiri u prolaznim trenucima zadovoljstva koji dolaze i izčezavaju, on tada život u svom istinskom značenju pokušava reducirati na estetski stadij života. Pokušaj da se to uradi koincidira sa afirmacijom jednog subjekta koji ne prepoznaje ostale.
“Drugi nisu subjekti, nego su objekti, kao što je Kordelija objekat za Žana zavodnika”. (Enco Pači) Čim čovjek nađe utjehu, mir i smirenje u estetskom načinu života, on negira recipročni odnos sa drugima. Zbog toga strepi na svaki pogled koji bi se nenadno mogao javiti kao pogled drugoga.
Bojazan koja se tu javlja nagriza ga i muči. On se povlači u sebe kao da ga taj drugi okamenjuje. Tu je korjen Sartrove teze da nas drugi krade, ništi i postvaruje. “Pakao— to su drugi”. Drugi neće da budu samo objekti, nego nastoje da, kad god im je to moguće, budu subjekti, da nas gledaju. Estetski život tako nameće čovjeku jedno aut aut, to jest izbor koji treba omogućiti novu vrstu odnosa čovjeka sa drugim ljudima. Tu počinje prelaz u etički stadij, što ne znači da je time iscrpljen smisao načina života u kom čovjek živi po umjetnosti. Prije nego se odluči na izbor koji mu omogućuje novu vrstu odnosa prema drugim ljudima, subjektivni mislilac živi u mogućnosti. On mora biti osjetljiv za egzistencijalno tlo koje se tek refleksijom može otkriti.
U naporu da dosegne egzistencijalno tlo subjektivni mislilac ima dvojaku funkciju: jednim dijelom on se odnosi prema stvarima, a drugim prema sebi samome?Onaj ko nema ovaj dvojaki odnos nije pravi subjektivni mislilac. Usljed podvojenosti refleksije dolazi do kočenja, pa se subjektivni mislilac uvlači u sebe, skrućuje, jer ne može da prevlada podvojenost u koju je zapao reflektujući svoju vlastitu prirodu. Što misao ide dalje, podvajanje je veće, a zdvajanje Užasnije. U estetici, čak i onda kad se estetski živi, nema ništa što nije subjektivno. Zato Kjerkegor ne priznaje norme i zakone estetike. Estetsko je dato u neposrednom. Poezija je slična nesrećnoj Ijubavi, jer ni jedna ni druga ne mogu vječno trajati. Uvijek će doći nešto spolja što će ih prekinuti. Obadvije su neposrednost, pa im zbog toga pripada viši stupanj istinitosti.Tu je korjen Kjerkegorovog uvjerenja da muzika istinski postoji samo u trenutku izvođenja. Kad bi to bilo tako onda bi smo morali zaključiti da muzika u notnom sistemu ili dok se čita postoji na ne pravi način. To bi moglo izgledati kao nesavršenost u odnosu na druge umjetnosti. U partituri muzika se može čitati kao literatura i postoji nezavisno od trenutka kada se izvodi. To još nikako ne znači da je partitura jedini način postojanja muzike. Kompozitor je može imati u glavi. Na koji način ona tada postoji? Mogućnosti su postojale i prije izvođenja.
Ovaj način postojanja u idealnosti Kjerkegor jeispravio tvrdnjom da je umjetničko djelo uvijek dato u čulnoj formi. Ono je tako dovedeno u neposrednu vezu s onim što je u čovjeku neposredno. Svojom neposrednošću čovjek živi estetski. Dok živi estetski čovjek je na egzistencijalan način nesrećan i propao. Uklet, on govori na neobičan lirsko-dijalektički način, jer ima “strašan dar da se zavarava”. To zavaravanje se sastoji u tome štopjesnik mogućnost shvata kao stvarnost. Pakao koji jedat pjesniku kad mu je medij postala lepeza mogućnostičini da je njegovo najintimnije biće strah. Njegov idealje neistinski, jer je istinski ideal uvijek zbiljski. Pa ipakon voli slike koje se ogledaju u oblacima, jer je slobodatu data čovjeku uvijek njegova sloboda.
Nastaviće se
