Crnogorac iz Eruvala – Intervju sa Dadom Đurićem iz 1971. [Tema: Dado]

 

April 1971: Svečano se obeležava 2500 godina persijskog carstva. Tim povodom su u Teheranu car Reza Pahlavi i carica Farah ponosno pokazali najčuvenije dijamante na svetu, kolekciju koja se na svetlost dana iznosi samo prilikom izuzetnih službenih ceremonija… srećom, ne samo za hiljadugodišnjice… Oriana Falači, prvo žensko novinarsko pero u svetu, partizanka u II svetskom ratu, svedok Vijetnamskih strahota, izjavljuje: “Kad vidim kako deca pate i umiru, kako umiru vojnici od osamnaest, devetnaest ili dvadeset godina, ja pobesnim! Ljudi plaču nad starcima, ali ja pre svega plačem nad mladima koji umiru. Jer mladost je ljudski kapital, neupotrebljeni kapital koji se gubi, koji zauvek odlazi. Eto, zato nadasve strašno mrzim rat!”… Dan žena je prošao, pa se u jednoj opsežnoj novinskoj anketi Jugoslovenke izjašnjavaju o najšarmantnijim Jugoslovenima. Tako se saznalo da su na početku sedamdesetih “glavne dase”: TV voditelj Mića Orlović, teniser Nikola Pilić, radijski i TV voditelj Ljubo Jelčić, kantautor Arsen Dedić i pevač Vice Vukov… Na TV-u se s velikom pažnjom prati serija “Čedomir Ilić”, nastala prema romanu Milutina Uskokovića, koji govori o Srbiji oko 1900. za vreme vladavine Aleksandra Obrenovića, epohu punu dramatičnih događaja. “Ilić” je u prvi plan izbacio 23-godišnju glumicu Svetlanu Bojković, šarmantnu Beograđanku udatu za glumca Miloša Žutića, trenutno bez dece – ali sa željom da ih ima dvoje… A novinarska ekipa zagrebačkog Starta nalazi se u Parizu, gde pokušava da obezbedi nekoliko ekskluzivnih intervjua. Planiraju da se sretnu sa jednim od najpopularnijih francuskih pevača Antoanom, koji bi trebalo da ovog leta prvi put dođe na Splitski festival i zapeva na srpskohrvatskom jeziku! Ipak, još ekskluzivniji bio bi razgovor sa slavnim crnogorskim slikarom Dadom Đurićem, kome bi to bio prvi novinski intervju – i uopšte prvo slikanje za novine…

“Vi želite intervju od Miodraga Đurića? Nemojte se uvrijediti, ali bavite se jalovim poslom. Dado ne podnosi novinare. Nikad se nije slikao za štampu! Izbacit će vas na uljudan način. Zakopčan je i ekskluzivan. Suviše se napatio u životu da bi to kome otkrio. Težak je, nikoga ne prima, u svakoga sumnja”

Nad Notr Damom puklo je olovnosivo nebo: pojavila se plavkasta čipka. Proljeće je stiglo u Pariz. Cvjećarice nude tulipane. Dva franka svaki. Škrti traci ožujskog sunca prelivaju umorna lica prolaznika čudnim okerom. Pod nogama tutnji podzemna željeznica. Trgovci na ulici nude oštrige. Malo dalje drečave reklame. Zanima ii vas “Ljubavna pruća” na velikom platnu, u sinemaskopu? Deset tisuća Parižana plakalo je u deset kina na premijeri Hilerova filma. Mirej Matje pjeva u “Olimpiji” baladu o nesretnoj Dženi koju je ubila leukemija. Za 12 franaka možete vidjeti Klaudiju Kardinale i Papijona u “Popsi Popu”.

Crveni, žuti i plavi krovovi pariških kavanica.

A u blizini mostovi s kojih Pariz ulazi u Senu, a onda se gubi u mutnim valovima.

Džon Vejn šakom obara sve živo u filmu “Rio Lobo”. Uđite u kino “Paramaunt”, žvačite gumu i odmarajte mozak zavaljeni u žućkasti pliš!

Sve je to banalno i suviše lepršavo. Prebacit ću se u Latinski kvart. Tražim Ri de Sen i držim u ruci zgužvan papirić. U ušima riječi bradonje Mišela Bratičevića. Sinoć mi je rekao na stubištu u Ulici Sen Mor:

• Čovjek koga tražite možda je u Parizu. A možda nije! Svakako pokušajte u Galeriji Žan Biše. Kuća je trošna, jedva ćete pronaći ulaz.

 

U trenutku kad se prebacujem na drugu stranu Sene, izgledam kao Megre.

Pokušavam se sresti s debeljuškastim bradonjom svijetlocrnih očiju, zemljakom, dobrovoljnim likovnim emigrantom. Nikad ga nisam vidio, a znam da je dobar kao kruh, osjetljiv, povučen u se, nepovjerljiv.

• Miodrag Đurić živi na selu. Ponekad svrati u Pariz da kupi boje. Možda baš danas luta Sen Žermenom i nadzire radnike koji zakivaju okvire i vješaju slike na zidove Galerije Žan Biše? Ako ga ne nađete, pođite do Boltanskog. Jeste li čuli za Boltanskog? Niste! Vrlo dobro. Boltanski je jedan od najvećih živućih umjetnika u Parizu.

I Miodrag Đurić Dado je čuveni majstor palete. Izlagao je na 45 izložbi. U Frankfurtu, u Njujorku, Lundu, Briselu, Čikagu, Berlinu i Montrealu ljudi su zapanjeno gledali u Dadova platna i divili se dalijevskim registrima Miodraga Đurića.

U potrazi za Crnogorcem iz Cetinja dobio sam informacije koje ne ohrabruju. Čovjek koji Dadu poznaje još od onih dana kad je 1956. došao u Francusku sa 66.000 starih dinara, platnenim, pohabanim kovčegom, kaže:

• Vi želite intervju od Miodraga Đurića? Nemojte se uvrijediti, ali bavite se jalovim poslom. Dado ne podnosi novinare. Nikad se nije slikao za štampu! Izbacit će vas na uljudan način. Zakopčan je i ekskluzivan. Suviše se napatio u životu da bi to kome otkrio. Težak je, nikoga ne prima, u svakoga sumnja!

Tako dakle! U redu. Vidjet ćemo kako će svršiti naš susret!

U Galeriji Žan Biše smiješi se ljubazni poslovođa kroz naočale:

• Gospodin Dado je u Eruvalu u Normandiji. Doći će u četvrtak.

• Ne mogu čekati tri dana – kažem.

• Ne mogu vam pomoći, msje – mirno mrsi riječ po riječ moj sugovornik i nježno hvata rubove velike slike.

Gledam brojgelovsku kompoziciju. Plavkaste i ljubičastocrvenkaste tonove. Baš u suvremenijem izdanju. Možda Šongauer, možda Kubanac Lam?

Sve je tu apokaliptično. Apstraktna slika na kojoj se sve tako jezivo realistički prepoznaje. To su platna prepuna leševa, odrubljenih glava, odronulih zidova; cere se bebe, lutke, čudna neka bića: opominju vojnici koji izdišu na bojištu, svuda rat, smrt, bombe, prividna anarhija, a zapravo je to virtuozno i koloristički bogato.

To je Dado. To je slikarstvo Miodraga Đurića.

• Trideseti ožujka Dado otvara izložbu. Jeste li primili pozivnicu? Uzvanike ne zove finim, mirisavim papirima u zlatotisku. Pozivnica je komadić kartona. Na njoj: Dado i imena 16 slika. To je sve. Izvolite se osvjedočiti – kaže poslovođa i pruža mi komadić kartona.

Napolju gužva. U Ri de Sen dućančići: bižuterija, stari satovi, stari svijećnjaci, stare gravure. I galerija do galerije.

• U našoj izlažu samo najveći majstori. Četiri platna gospodina Đurića nedavno je otkupila Galerija moderne umjetnosti u Amsterdamu.

Svi putovi vode u Eruval. Gdje je to mjesto koje se ne može naći ni na specijalkama?

Dadov znanac odbija da pođe s nama.

• Ne, neću ići. Bojim se da bi se Dado naljutio kad bi vidio da sam mu natovario na vrat “Startove” novinare. Pođite sami. Imate li kola?

• Nemamo. Fotoreporter i ja – kažem – uzet ćemo rent a kar. Bilo bi zgodno da ipak pođete s nama. Znate put, bili ste na Dadovoj farmi. Mi smo stranci, ne snalazimo se u Parizu. Ne vjerujem da ćemo uopće izaći iz toga višemilijunskog kotla.

Čovjek je miran kao santa leda.

• Ja sam Crnogorac. Dadin sam zemljak. Ovdje radim na filmu – kaže Mišel Bratičević. – Iako smo zemljaci, ne mogu vam pomoći. Dado će se veoma ljutiti pojavimo li se u Eruvalu.

Posljednje upute. Putovat ćemo sami. Mersi, msje Mišel, javit ćemo vam kad nas Dado izbaci…
Putovanje u nepoznato

Sad smo u crvenom “renou”. Na benzinskoj pumpi kupujemo kartu Normandije. Teško se probijamo iz Pariza. U predgrađu dva “flika” u crnim uniformama. Francuski policajci ljubazniji su od naših zemljaka.

• Poći ćete cestom do Pontoaza. Zatim krenite cestom koja ide prema Ruanu. Skrenut ćete prema Žizoru. U blizini Žizora, među travnjacima i šumarcima, smjestilo se selo Eruval. Sretan vam put!

Gledam na kartu. Do Pontoaza već ćemo nekako. Zatim treba hvatati cestu prema Diepu. Ako su u prošlom ratu kod Diepa bile krvave bitke, ni ova kod Eruvala neće biti bezazlena!

Foto-reporter Vlado Duić je za upravljačem. Razgovaramo o “tajnoj misiji” i ponavljamo pet-šest podataka o čovjeku kome nenajavljeni idemo u posjet.

• Zamišljam ga kao crnogorskog Če Gevaru, zbijenoga, obraslog u gustu bradu. Ne vjerujem da će odmah pucati čim spazi naš crveni “reno”.

Zastajemo pred krčmom da bismo popili čašu piva. Kraj nas prolaze kamioni. U daljini normandijske maglice i ravna, žućkasta polja.

Prošli smo u Pontoaz. Sve ide po planu. Skrećemo udesno. Pa ulijevo. Sad smo već na kozjoj stazi. Automobil tandrče po kamenu.

• Šta radi naš Crnogorac? Je li nam spremio doček sa slavolukom i vatrogasnom glazbom?

Smijemo se, a nije nam do smijeha. Tražimo Miodraga Đurića Dadu, rođenog godine 1933. na Cetinju. Znamo da je svršio Akademiju u Herceg-Novom. Živio je u Beogradu.
Nije mogao prodati nijedno platno.

Maštao je kako će se otisnuti u svijet. Taj zdepasti i čvrsti umjetnik osjećao je da nitko nije prorok u domovini. Danas je u svijetu poznat slikar. Izlagao je i u Americi. Bogat je. Zacijelo ima luksuzne apartmane, barokni namještaj!
Slušali smo kako je gladovao.

Ni čarapa nije imao.

“Sam je sebi nacrtao čarape”, rekao nam je zagrebački slikar.

Kad ga je otkrio Debife, Dado je postao marka. Danas je sasvim dovoljno da se na Elizejskim Poljima pojavi plakat s natpisom DADO. I već je galerija puna ljubitelja likovne umjetnosti.

Slike otkupljuju trgovci. Dijele dolare fifti-fifti. Dado je zacijelo slikarski Krez. Bit će zanimljivo vidjeti bogata slikara na njegovoj farmi u Normandiji.

• Nije to nikakva farma – veli fotoreporter – znam da je u Parizu rečeno da su to četiri kuće porušenog mlina. Kraj mlinova je ribnjak. Valjda nas Dado neće natjerati u vodu?

Raspitujemo se za Žizor.

• Samo ravno, msje, još 30 kilometara.

Sunce sve jače pali. Podne je. Divan proljetni dan. U Parizu smo ostavili magle, mutno nebo i neugodan, hladan vjetar.

U daljini gradić na brdu. Uz cestu putokaz: Žizor. Odjednom slijeva pločica: Eruval!

Škripa kočnica. Skrećemo ulijevo.

• Još dva kilometra – veli biciklist s francuskom kapicom.

Ulazimo u selo. Deset ili petnaest kuća. Nigdje žive duše. Na kamenu seljak.

• Dado? O, da, samo ravno, pa u šumu!
  Slobodna republika Eruval

Na kraju puca vidik na nekoliko kuća. Sa strane ribnjak. Do kuća vodi izlokana cesta. Tada još nismo znali da Dado tu cestu zove Ulica Montenegro.

Tišina. Oko kuće mačke, psi. Farma domaćih životinja. Dvorište je uredno. Na vratima gospođa Hesi, Dadina supruga.

• Je li gospodin Dado kod kuće?

Nepovjerljiv pogled mlade Kubanke. Vitka je, ljepuškasta, u crvenom džemperu.

• Trenutak, molim!

Iz kuće izlazi debeljuškasti bradonja.

Naš zemljak. Crnogorac. Miodrag Đurić Dado.

• Zemljaci – viče supruzi na dobrom francuskom jeziku. – Odakle vi baš iz Zagreba?

• Došli smo da vas vidimo, da malo porazgovorimo i da vas slikamo!

• Eheee – veli on – to je divno. Samo, gospodo, od toga neće biti ništa. Ne podnosim reklamu. Sjednite, dođite, pojedite nešto, slikajte moja platna, ali mene pustite na miru. Nisam se slikao ni za svoj katalog. Fotografija je sranje!

Smije se naš zemljak, pripaljuje lulu, a džukela mu se mota oko nogu.

• To je moj pas bez pedigreja! Sve je ovdje bez pedigreja. Volim, brate, životinje! Djeca vole mačke. Na Janjicin rođendan mačka je okotila četvoro mladih. Hesi veli: Potopit ćemo mačke u ribnjaku. A ja njoj velim: kako da ubijemo mačke na rođendanski dan! Četvoro mačića ostalo je na životu. Troje moje djece je u školi. Tu je samo najmlađi, to je Malkolm, čestit dječarac – veli Dado.

Prilazi Malkolm. I on nas gleda nepovjerljivo. Crnoput je. Otac Crnogorac, mati Kubanka.

• Od fotografiranja ništa, jesmo li se dogovorili? – kaže Dado.

Ništa ne odgovaramo. Ulazimo u kuću. Skromna kuhinja. Drveni sto? Ništa od baroka i zamišljena “haj lajfa”. U kutu novi frižider.

I to je sve.

Gospođa Hesi podgrijava juhu. Servira nam jelo u plitkim tanjirima. Daje nam vijetnamske (!) žlice. I stavlja pred nas malo riže. Dodaje još nekoliko smokava.

Izručujemo pozdrave nekolicine Crnogoraca.

• Nijednog ne poznajem, druže Jankoviću, pozdravi su sranje. Sad me svi znaju, a kad sam crkavao od gladi nitko nije pitao kako je Dadi.

Sjedamo na rasklimanu stolicu pred kućom. Dado objašnjava:

• Izabrao sam selo kako bih mogao mirno raditi. U pariškim ateljeima samo se pije i karta. Imam samo jedan život. Posvetio sam ga slikarstvu.

• Jesu li vaše slike plod vaših snova?

• To izmišljaju kritičari i novinari. Nikakvih tu snova nema. Pravim krpice od boja. Na kraju ispada slika. Dok slikam, ne znam što će ispasti. Radim od 9 do 17. Poslije se odmaram. To je sve!

Vodi nas u atelje. Teško hoda. Gega se kao Tartaren. Na Dadi haljetak od kože, plave traperice i platnene sandale.

• Slikaj, brate, ove moje slike, I samo neka to bude brzo, moram i raditi. Do nedjelje dva platna moraju biti gotova. Nezgodno ste mi došli, ali neka, zemljaci ste, Zagrepčani. Mnogo volim Zagreb. Zagrepčanke su najljepše žene u Evropi!

Pitamo ga kako živi, što radi, koliko zarađuje. A on:

• Pričajte vi radije meni o Zagrebu. Pozdravite Miljenka Stančića. To je pravi laf.

Vodi nas u posebnu prostoriju. Pokazuje stari automobil prepun ljudskih kostiju.

• Šta su rekli kritičari?

• Nisu razumjeli. Kažu, sranje. A ja kažem, dobro je. Da stanem s tobom, Jankoviću, pred automobil da imamo sliku za uspomenu?

Slikamo se. To je prvi snimak. Dado se ograđuje:

• Nećete valjda to objaviti. Napišite da ste bili u Eruvalu. To je dovoljno. Ne volim reklamu. Crnogorci su takvi!

Raspituje se kako je kod kuće. Nudimo ga “Kentom”.

• Dobre cigarete pušite. Podigli ste standard. Kad sam bio kod kuće, bio sam više gladan nego sit. Sam sam kriv. Nisam želio slikati ono što su mi naređivali profesori. Rekao sam im: “Slikat ću što želim, sve ostalo je sranje!”

Malkolm se čudi kakvim to jezikom govorimo. Malkolm govori francuski. Gospođa Hesi objašnjava, da je njezin muž umjetnik, a umjetnicima nije mjesto u novinama nego u galerijama. Govori o rasnoj diskriminaciji, o Gevari, o Kubi, o Njujorku, o Vijetnamu, pokazuje džez-ploče. Objašnjava da voli crnačku muziku.

• Dado, vas je otkrio Dibife?

• Nijednog umjetnika nitko nije otkrio. Umjetnik se otkriva sam. Ako znaš slikati, potreban ti je samo dobar trgovac. Moje slike je prodavao Danijel Kordije. Sada je u Americi.
  A Dibife je jednog dana došao u litografiju gdje sam radio kao radnik. Vidio je u kutu neke slike. “Čije su?”, pitao je, a oni mu rekoše: “Nekog Crnogorca.” Dibife mi je obećao pomoć. Poslao mi je jednog trgovca, ovaj drugog, a drugi trećeg. Uspio sam, sranje, nema tu što da se kaže.

• Koliko zarađujete?

• Ne znam. O tome brine moj trgovac. Moje je da slikam. Bolje je da sam ne prodajem slike. Eto, ja bih vama dao po jednu svoju sliku. Ovako, nemam što da vam dam. Sve je to biznis. Hoćete li ostati na mojoj izložbi? Znam samo približnu cijenu svojih slika. Malkolma mi, točnu cijenu ne znam!

Da ne slikam, ubijao bih!

Ulazimo u lijep atelje. Dva platna. Jedno još nije dovršeno. Plavi tonovi, ljubičasti, zelenkasti. Čudesni likovi. Izobličena lica, trula zubala, fantomi, fantastične prikaze.

• Snovi iz djetinjstva. Rat?

• Bio sam dijete kad se klalo. Da danas nisam slikar, i sam bih ubijao. Ubili su sina moje tetke Julije. Crna Gora je moje djetinjstvo. U Crnoj Gori je kamen težak, sa stotinu boja. Pogledajte ove zidove, ove poruke smrti. Znate li vi, momci, gdje počinje, a gdje svršava život?

Gospođa Hesi prekriva lice. Ne želi da se slika. Foto-kamera škljoca.

• Mnogo si bezobrazan, Vlado – obraća se Dado foto-reporteru. – Malo se zapričamo, a ti, pif-paf, pa slikaš!

Dado iznosi veliko platno pred kuću. Bolje je svijetlo.

• Slikaj platno, mene ostavi na miru!

Nakon toga:

• Pa dobro, slikaj ga s Malkolmom. Neka vam bude, to je vaš posao.

Slijedi priča o tome kako se Dado 1962. upoznao u Njujorku s lijepom Hesi:

• Kubanka je. Poznaje umjetnost. Imamo četvoro djece. Volim djecu. Eruval nije ni Crna Gora ni Pariz. To je moja republika. Dobro mi došli, zemljaci! Kako je primljen onaj moj film na televiziji?

• Odlično – velim.

• Požalio sam što sam pristao. Ne volim reklamu. Sad kad još vi udarite reportažu, svakog će časa naići neki novinar. Neću imati vremena da radim.

Taj bradati zemljak, sav uprljan bojama (boja mu je u bradi, crvena, žuta, plava), taj mekani čovjek koji neprestano prijeti, nastavlja:

• Prije svega ja sam Crnogorac. Pozdravite moje zemljake. Ako me pozovu, izlagat ću na Cetinju. Neću sam da se nudim. Takvi smo mi Crnogorci.  Pozdravite i one drugare što su mi otkupili prvu sliku i omogućili da odem u Pariz. Pozdravite i moga brata. I on je slikar. Samouk. Živi u Zadru. Veoma je talentiran.

Novac me uopće ne zanima!

Gledam u rafinirana platna, u čudesan svijet vizije strave i užasa.

• Ne čini li vam se da su moje slike moja životna filozofija. Vjerujem u humanizam. Ne pokušavajte me okrstiti dadaistom, apstraktnim slikarom, nadrealistom. Ja sam slikar fantastike. Slikam, i to je sve. Pozdravite i one koji kažu da slikam morbidno. To je sranje, ništa ne razumiju!

Moje je slikarstvo bijeg od civilizacije. Barem od ove koju svijet nudi. I moj život je konzekvencija. Ne pišite da imam četiri kuće. Imam četiri bivše ruševine. Novac me uopće ne zanima.

Zanima li vas moje slikarstvo? Previše sam se namučio u životu da bih bio buržuj. Spavao sam na ugljenu. Radio sam kao pečalbar. Sad imam za boje, i još malo više. Nisam Francuz, iako sam u Montrealu predstavljao Francusku. Crnogorac sam. Vaš zemljak.

Oko naših nogu motaju se mačke i psi. Dado je zgrabio nekog žućka i slikao se s psom.

• Kad si toliko slikao – slikaj još i ovog kera!

I nastavlja:

• Volim, brate, životinje. Ne jedem meso. Vegetarijanac sam od glave do pete. Znaš onog Blajberga što mu je Barnard presadio srce? Kako je taj Blajberg poslije svega mogao jesti meso?

Skrećem temu na slikarstvo. Pitam Dadu tko ga je inspirirao, koju školu “ferma”, pripada li “Medijali”…

Bradati majstor humanizma u modernom slikarstvu poručuje nam da preskočimo estetiku, različite “izme” i akademizam.

• Da bi se neka slika shvatila potrebno je prije svega imati srca! – kaže.

Bradati vizionar prati nas do kola. Šali se sve do trenutka kada smo krenuli.

• U Parizu ima 50.000 slikara i isto toliko prostitutki – reče. – Odakle vam je palo na pamet da posjetite baš mene?

Krenuli smo Ulicom Montenegro. Gospođa Hesi sada se već smiješila. Mahala je, otpozdravljala. Mahao je i mali Malkolm. Mahao je i Miodrag Đurić Dado.

Pozdrav za odlazeće novinare

Crveni “reno” grabio je prema Parizu. Idućeg dana, šetajući “Bulevarom dez Italijen”, razmišljao sam o posjeti Eruvalu. Opazio sam nekog boema-slikara.

Crtao je Bogorodicu na pariskom pločniku.

Bio je bijedno odjeven, zarastao u bradu. Izgledao je izgubljeno kao Dado prije 13 godina.

Mladić je kredom napisao na pločniku:

“Gospodo, moje slikarstvo nije važno. Važno je da saznate da ću jesti samo onda ako priložite neki franak!”

Ne znam zašto me taj asketski slikar-poletarac podsjetio na Dadu, na Miodraga Đurića koji je u Eruvalu rekao:

• O meni se svašta priča. I da sam ovakav i da sam onakav. Sranje! Niti sam jedan od najvećih slikara današnjice, to su valjda moji Crnogorci izmislili, niti sam posljednji. Sve to što se o meni zucka to su anegdote. Takav sam kakvog si me vidio u Eruvalu. Što će ti više, zemljače.

I nemoj da lupetaš o meni koješta u novinama. Napiši pošteno: bio sam kod Dade, vidio sam Dadu, Dado ne ljenčari, radi čovjek, ostao je domaćin i Crnogorac. Djeca nose crnogorske opančiće, a Dado čuva crnogorsku kapu s Cetinja. E, pa u zdravlje!

Spuštala se večer. Pariz se zapalio kao golema baklja, pun žarulja.

U Ri de Sen, u Galeriji Žan Biše, nijemo su stajala Dadina platna. Plavkasta, ljubičasta, zelenkasta. Kao da je netko zapalio kandilo.

napisao: Boris Janković, snimci: Vlado Duić (Start, april 1971.)
http://www.yugopapir.com/2013/10/miodrag-dado-uric-novinski-intervju-1.html

http://www.yugopapir.com/2013/10/miodrag-dado-uric-novinski-intervju-2.html