Šta će mi revolucija u kojoj ne mogu da plešem
Kada bi mene pitali ne bih izabrao tu izjavu. Iako Emu Goldman mnogi prepoznaju po toj rečenici, iako se koristi, kao citat, iako je upotrebljavaju mnogi, u raznim prilikama, ta rečenica: Šta će mi revolucija u kojoj ne mogu da plešem, nije za mene lično, najomiljenija.
Nijesam bio na toj zabavi kada je Ema izgovorila tu rečenicu, ali su mi ljudi pričali o tome. Ema je voljela ples, i kada je mladi anarhista, Alber Melcer, ples nazvao „bapskim“ Ema je rekla tu, sada čuvenu, rečenicu. Njegov odgovor su svi zaboravili, a ja znam dvije verzije njegovog odgovora. Po jednoj, Melcer je rekao: „Ako ćemo samo plesati, to nije moja revolucija“, po drugoj: „Ako ne mogu imati revoluciju, zbog čega ću uopšte plesati“. Ne znam kome da vjerujem, ne znam koja je verzija istinita.
Ipak, meni je mnogo draža rečenica koju je rekla radnicima na jednom od mnogih mitinga na kojima je vatreno govorila. Slušajte dobro: „Tražite posao. Ako vam ne daju posao, tražite hljeb. Ako vam ne daju hljeb, uzmite hljeb“.
Emu Goldman sam upoznao prvog dana, kada se pojavila u Sach kafani. I bio njen saborac i prijatelj punih pedeset godina. Nekada se nijesmo slagali, nekada sam je obožavao. I mogu, bez imalo stida, da kažem da sam plakao, neutješan, dok sam slušao govor, posmrtni govor, njoj u čast, kada se nakon godina izgnanstva konačno zauvijek vratila u Ameriku. Sahranjena je nedaleko od vječne kuće mučenika sa Hajmarketa.
Nijesmo mi banditi – govorila mi je.
Naše doba je prošlo u promjenama. Tako i Amerika, tako i Rusija, tako i Ema, tako i ja. Kada sam govorio da neće biti jasno, narodu, ko je bandit i ko ruši i pljačka zbog svoje naslade ili dobiti, a ko pljačka i ruši jer želi da izgradi bolji svijet, Ema je vrtjela glavom i ljutila se.
Kasnije, poslije Rusije, poslije Revolucije, i Ema i Berkman su se promijenili. Jalovost nasilja! Podjele koje za tren nastanu među jednakima! Komunisti koji ubijaju anarhiste? O, crno nebo Rusije, sve je promijenilo, zauvijek promijenilo!
Njena priča, priča o slobodi govora, slobodi mišljenja, slobodnoj ljubavi.
Okrenite se oko sebe. Pogledajte Svijet.
Ema Goldman je rođena 27. juna 1869. godine u Kovnu u Litvaniji, tadašnjoj provinciji Ruskog carstva, u jevrejskoj porodici. Majka joj se zvala Taube Bienowitch, a otac Abraham Goldman. Porodica Goldman se seli za Sankt Petersburg. Ema odrasta u patrijarhalnoj porodici, ima problema u školi, njena buntovnička priroda se ispoljava svakodnevno. Počinje da radi u fabrici gdje se upoznaje sa zabranjenim knjigama i spisima. Čuje priče o ženama koje se nijesu ponašale u skladu sa važećim pravilima – za Veru Zasulič koja je pucala u šefa policije, za Sofiju Perovsku koja je učestvovala u zavjeri protiv cara. Ema je poželjela da uči, da putuje, ali otac je želio da se uda, da rađa djecu. „Bacio je francusku gramatiku u vatru i rekao mi da kao djevojka ne moram da učim francuski, već je dovoljno da znam da spremam ribu i rezance i da rađam muškarcu djecu“ – govorila je kasnije Ema.
Već tada, kao djevojčica i djevojka, vidjela je toliko nepravde – pljačka, korumpirana birokratija, nepostojanje bilo kakvih prava za radnike i seljake, strašan odnos prema ženama.
„Noćna mora mog djetinjstva ipak je bio moj otac. Pošto sam mu uvijek morala odgovoriti, bila sam mu stalna meta. Tako sam se učila pobuni od ranog djetinjstva. Ne dozvoliti tlačenje, ne dozvoliti nasilje, pobuniti se.“
Politička represija u Sankt Petersburgu je nakon ubistva cara Aleksandra II bila na vrhuncu.
Kao i mnogi drugi i Ema razmišlja o odlasku. Sjedinjene države su obećana zemlja.
(Nastaviće se…)
